Zamisli ja ti napišem: „Dođi“, a ti u milisekundi kao da si već odgovor imala spreman i samo čekala moju poruku, odmah mi odgovoriš „Eto me“.
I stvarno dođeš. Sjedneš nasuprot mene i odlučiš me napokon slušati, bez da išta kažeš. Ne zato što ne želiš, nego zato što ne možeš.
A, kad smo mogli, nismo htjeli. I, kad smo mogli, nismo znali.
Reći jedno drugome koliko se volimo. Reći jedno drugome koliko se trebamo. Reći jedno drugome koliko je važno što se imamo.
…
Večeras bih ti poslao poruku da si još uvijek tu. Zvao bih te da dođeš i zamolio da ostaneš, iako znam da ćemo jednoga dana svi negdje i nekome otići. Pričao bih s tobom o životu, ne razmišljajući o tome koliko će mi tvoja smrt donijeti života. U uspomenama, mirisima, slučajnim susretima s nepoznatim ljudima, u inboxu spremljenim porukama i svim tvojim neizbrisanim propuštenim pozivima.
Vjerojatno bih i večeras, podrazumijevajući da će i sutra postojati prešutio ti ljubav, promrmljao o tome koliko mi je lijepo kad si blizu i zamolio te da mi pričaš o svojim planovima za budućnost, znajući da ti ona počinje i završava sa mnom i mojim prezimenom.
A, vidi nas. Nismo ni počeli, a već dočekali kraj.
Zamisli ono ja ti pošaljem poruku i napišem „Dođi“ i ti dođeš. Zamisli ono ja ti pošaljem poruku i napišem „Volim te“, a ti odgovoriš znam. Zamisli ono ja ti pošaljem poruku i napišem „Nedostaješ“ a ti odgovoriš i ti meni.
Zamisli ono ja ti pošaljem poruku i napišem „Gdje si“ a ti odgovoriš „Čuvam te“.
Vozila je malog crnog Opela koji se stalno kvario. Jednog dana su joj čak dva kvara nastala. Iscurilo joj je ulje i bombina joj je „crkla“. Zvučalo joj je nekako sladunjavo BOMBINA, asociralo je na bombonjeru ili bombonu. Da joj nije tih kvarova na vozilu, ne bi ni znala da je ta bombina neki manji dio skriven u autu ispod haube. Umorna i iscrpljena od kvarova i popravaka, odlučila je da nešto promijeni. Živci su joj postojali tanji. A to su svi ljudi oko nje primjećivali.
Sva očajna, odlučuje se zaljubiti u automehaničara. Mislila je da će joj to sve probleme riješiti. Važno joj je bilo da joj auto može „smiriti“ i popraviti. A ne bi se ni žalila da joj je fizički atraktivan. Našla ga je, veoma brzo. Kada joj je permant iscurio, jedva je uspjela do prvog automehaničara doći s pokvarenim vozilom. Tu ga je srela. U automehaničarskoj radnji ga je ugledala. Odjeća mu je bila sva crna od ulja. Pomislila je možda bi joj on mogao biti dečko koji će se brinuti o njoj i autu. U kratkom vremenskom periodu joj je „izliječio“ auto i kao da je osjetio da ima nešto u zraku, pozvao ju je na kafu.
Počeli su izlaziti i družiti se. Njeno auto bilo je sada u pravim rukama. Svaki nastali kvar brzo bi bio popravljen. Tako su funkcionisali neko vrijeme. Željela je da vjeruje da se zaljubila, ali u dubini duše znala je da laže sebe. Iako su znale svađe nastati, brinuo se za njeno auto. Strah da joj auto nikad više neće funkcionisati, bio je jači. Ignorisala je svoje unutrašnje osjećaje.
Ona ima sada dva izbora. Prvi je da nastavi kako je u svojoj glavi zamislila s automehaničarom. Na taj način bi spasila auto i bila vjerovatno nesretna. A druga opcija je da ipak da sebi šansu da pronađe pravu ljubav, pa makar to značilo da mora i autobus u budćnosti korisiti, ali bi bila sretna i ispunjena.
S obzirom na to da je prva opcija lakša, većinom ljudi baš ostanu zarobljeni u onome što zapravo ne želi. I tako žive….
2. Treningom povećavamo zapreminu mišića, a mišići su čuvari našeg zdravlja.
3. Treningom jačamo naše tetive, zglobove i kosti.
4. Treningom snage trošimo više, jer zašto besciljno trčati sat i po na tredmilu kada težinski trening ima bolje benefite.
5. Treningom unapređujemo naše zdravlje, a to bi trebao biti naš cilj u prvom planu, zar ne?
Bla, bla, bla. Informacije koje nam svakodnevno iskaču na svakom portalu, Facebooku, Instagramu, reklamama u toku omiljene serije na TV. Priča je istinita ali dosadna, priznajte.
Sada stanite ispred ogledala, pogledajte svoj odraz i recite sebi iskreno:
1. Želiš onu haljinu iz Zare u koju nikako da uguraš svoje “krupne kosti”? TRENIRAJ! Ne sutra, sljedeći ponedjeljak, mjesec… Treniraj SADA!
3. Želiš ovo ljeto da plažom šetaš svoj veći gluteus i vitke noge? TRENIRAJ! Ne sutra, sljedeći ponedjeljak, mjesec… Treniraj SADA!
4. Želiš regulisati rad štitne žlijezde, nivo inzulina, krvni pritisak ? TRENIRAJ! Ne sutra, sljedeći ponedjeljak, mjesec… Treniraj SADA!
5. Želiš izaći sa društvom i pojesti pizzu bez grižnje savjesti jer misliš da si se automatski udebljala 3 kg? TRENIRAJ! Ne sutra, sljedeći ponedjeljak, mjesec… Treniraj SADA!
Od odraza u ogledalu ne možemo pobjeći. Ono što možemo i trebamo jeste da budemo zadivljeni onim što vidimo u ogledalu. Budi najbolja verzija sebe. TRENIRAJ! Za informacije o treningu kliknite na Instagram profil: Amila Hanušić – Amy Dragon.
Za to vrijeme, rasla sam u ubjeđenju da je ono polagano proticanje vremena poslije rata, svijet tišine, bijede i skrivenih ozlojađenosti, isto tako normalna stvar kao i voda iz česme, i da je ona nijema tuga koja je krvarila po zidovima ranjenog grada pravo lice njegove duše. Mislila sam da je zamka djetinjstva to što nije neophodno shvatiti nešto da bi se to osjetilo. Ali kad je razum sposoban da shvati ono što se desilo, rane na srcu već su previše duboke. Te ljetne noći, koračajući kroz tamni sumrak Barcelone, nisam uspjevala da izbrišem svoje misli o nestanku Emire. U mom svijetu smrt bješe bezimena i neshvatljiva ruka, trgovački putnik koji odnosi majke, prosjake ili devedesetogodišnje susjede kao da je riječ o lutriji iz pakla. Ideja da smrt može da korača kraj mene, sa ljudskim likom i srcem sve ove godine nije mi ulazilo u glavu. Mozgajući o tome, pade mi na pamet da možda taj univerzum od kartona, za koji sam ja cijenila da je dobar, nije bio ništa drugo do kulisa.
Moja noćna tumaranja Barcelonom su, u stvari, bila traganja za sličnostima ovog grada i moga grada za kojim sam toliko patila. Nisam shvatala, sa svojih 17 godina, kako u ovom gradu ne postoje tragovi rata, bez obzira koliko je vremena prošlo. Mislila sam da je historija stvorena za to da nas uvijek podsjeća na prethodna dešavanja. Čak ne postoji ni jedna ulica gdje možeš vidjeti okrnjelu zgradu. Onda sam razmišljala o tome je li historija nauka zaborava? Nauka prepričavanja priča, koje se lahko zaborave? Nisam od onih koji mnogo pitaju, tragala sam sama za odgovorima. Augustov otac, koji je tada imao 92. godine, je čovjek koji se odlično sjećao Franka. Nedjeljne ručkove, koje smo provodili kod njega, vragolasto sam znala iskoristiti da bi mi pričao o ratu. Sjećam se, dok mi je sjekao komad „kanje“ (tradicionalna španjolska poslastica od čokolade i vanilijine kreme) ruke su mu se tresle i svaki put bi komad ispao. Mislila sam da je starost došla po svoje, bez obzira koliko taj čovjek vitalno izgledao, međutim njegove ruke su imale priču.
Te Nedjelje me pozvao u svoju sobu da mi pokaže par fotografija. Ispod kreveta je izvukao jednu srebrnu kutiju, nimalo prašnjavu, i otvorio je.
-Sjedni – rekao je.
S obzirom na moju radoznalost, nisam ni čekala da izgovori, a ja sam već bila na krevetu pored njega.
-Vidiš Azra, naše priče imaju nešto zajedničko. Ova fotografija je iz 1939.godine. Moja supruga i ja. Ovo je naša zadnja zajednička fotografija. Samo mjesec dana nakon nje, odvedena je na Monžuik , u zamak, u podzemnu tamnicu. Nikada nisam uspio doći do nje, nikada je više nisam vidio, i iako je napravljena grobnica bez imena nikada nisam dozvolio da ona izgubi svoje ime u meni. Znaš, Azra, mi muškarci tugu dijelimo na dvoje. Na tugu kada ode dio nas, i na tugu kada sa nama ostane ona druga polovina, koja te cijeli život podsjeća na ženu koja je bila naša vodilja. Ta druga polovina su Augusto i Eulalia, i onoga dana kada su je trgali od mene, obećao sam joj da našoj djeci nikada neću pričati o ratu. Sada ne znam da li sam bio u pravu što sam joj udovoljio. Kako si ušla u naše živote, svaka Nedjelja mi znači, jer me jako podsjećaš na moju ženu. I svaki put mi ruke zadrhte kada poželim da te pomilujem po kosi. Od dana kada je otišla od mene, moje ruke drhte. Nemoj Azra nikada zaboraviti šta se desilo, i nemoj nikada djeci obećati da im nećeš pričati.
Ne znam kako sam sišla niz stepenice, u meni je grmjelo hiljade oluja. Uzela sam Troa, pod izgovorom da idem prošetati s njim, i izašla iz kuće. Našla sam najbliži park, pustila Troa sa povodca i svoju tišinu pretvorila u grmljavinu. Odsustvo Emire iz mog života je još uvijek opsena, gromoglasna tišina koju nikada neću naučiti da ućutkam riječima.
Jutros sam svoju majku probudila vrištanjem. Plakala sam, a da nijedne suze na licu nije bilo. Ponovo mi se djevojčica pojavila u snu. Opet ona malena djevojčica, sa plavim uvojcima koja trčkara po parku i doziva me: „Mama“. Sjedila sam na klupi i plakala. Bol u grudima se riječima ne može opisati. Malena sjeda pored mene i pita me:
-Mama, zašto opet plačeš?
-Ne mogu da joj se sjetim lika. Ne mogu.
-Ne brini, mama, sjećaću se ja za obje.
Lice djevojčica još nisam vidjela, a već drugi put mi dolazi u san.
COVID-19 ima dalekosežne posljedice po zdravlje i kvalitet života. Uz upalu i oštećenja pluća, pojavu krvnih ugrušaka, oštećenje funkcije jetre i druge ozbiljne zdravstvene probleme uzrokovane infekcijom koronavirusom SARS-CoV-2, neke studije također su identificirale još jednu zabrinjavajuću vezu. Neki ljudi mogu razviti dijabetes nakon akutne infekcije COVID-19.
Dvije studije koje je podržao Nacionalni institut za zdravlje (NIH) u SAD otkrile su da COVID-19 uzrokuje ozbiljna oštećenja beta stanica pankreasa, ograničavajući količinu inzulina koja se može stvoriti. Ako postoji insuficijencija inzulina, razina glukoze u krvi će skočiti, što će rezultirati dijabetesom.
Obje studije potvrdile su infekciju beta stanica gušterače u obdukcijskim uzorcima ljudi koji su umrli od COVID-19. Dodatne studije sugerišu da koronavirus može inficirati beta stanice koje proizvode inzulin.
Beta stanice i drugi tipovi stanica u gušterači imaju na svojoj membrani protein ACE2 receptor, protein i neuropilin 1 (NRP1), od kojih SARS-CoV-2 ovisi kako bi ušao i zarazio ljudske stanice.
Nova otkrića također pokazuju da infekcija koronavirusom mijenja funkciju Langerhansovih ostrva – tkiva gušterače koje sadrži beta stanice (to je dio gušterače zadužen za lučenje hormona, drugi dijelovi su zaduženi za lučenje enzima). Izgleda da infekcija SARS-CoV-2 dovodi do smanjene proizvodnje i oslobađanja inzulina iz tkiva Langerhansovih ostrva gušterače.
Ova komplikacija COVID-19 je još jedan razloga da zaštitimo sebe i nosimo maske te se vakcinišemo i primimo i buster doze.
Osim gubitka beta stanica, čini se da infekcija mijenja i sudbinu preživjelih stanica. Naučnici su uradili analizu jedne stanice kako bi pažljivo pogledao promjene u aktivnosti gena unutar stanica gušterače nakon infekcije SARS-CoV-2. Ove studije su pokazale da beta stanice prolaze kroz proces transdiferencijacije, u kojem se činilo da se reprogramiraju.
Zazvonio je alarm. Na zaslonu ekrana mog mobitela pisalo je 6:30. Skočila sam iz kreveta kao da nisam ni spavala. Ogledalo na zidu spavaće sobe opet je ulovilo moje velike tamne podočnjake. Srećom, danas sam cijeli dan u operacionoj sali, prikrivena hirurškom kapicom i maskom, pa ih niko neće ni vidjeti, pomislih.
Užurbano se spremam kako bih stigla obaviti svakodnevnu jutarnju rutinu. Omiljeni dio te rutine mi je ta jedna cigareta uz fildžan kafe u ćošku malog balkona. Još od studentskih dana nisam promijenila tu naviku, iako svojim pacijentima uvijek naglasim da prvo doručkuju, ako već ni oni nisu odlučni u ostavljanju te loše navike. Jutros je kafa uz debeli hiruški atlas. I nakon mnogobrojnih operacija i napravljenih aortokoronarnih bajpasa, svaki put prođem kroz sitnice, da na koju ne zaboravimo, jer upravo te sitnice mom pacijentu mogu značiti život.
Međutim, mirnu desetominutnu kafu prekida mi alarm “Probuditi djecu, napraviti sendviče”. Automatski ustajem sa stolice, sve ostavljam i budim malog, u ušuškanog dječaka Afana i muža. Vjerovatno samo moje srce zna zašto je muž ubačen među djecu. Dok im ostavljam nekoliko minuta vremena da se razbude, odijevam se u kombinaciju koju sam pripremila još sinoć jer sam znala da to ne smijem ostaviti za tako važno jutro kao ovo koje počinje sa operacijom. Važno je poznavati svoju osobenost, ono što može biti kočnica ili usporavajući faktor u trenucima kad baš toga ne smije biti. A ja sebe poznajem… Uvijek sam neodlučna s tim kombinacijama, što pripisujem svom horoskopskom znaku – blizanac. I stoga ne dozvoljavam da me takve bezazlenosti remete. No, interesantno je nikada nisam bila neodlučna kada je izbor moje profesije bio u pitanju. Hirurgija je bila oduvijek broj jedan, čak i kad su me svi odgovarali od toga , govoreći mi da to nije posao za žene.
U međuvremenu svi se srećemo u kuhinji, muž doručkuje, a moj mali Afan ponavlja matematiku naglas. Sklopih kriške hljeba u sendvič i spustih se na koljena. Uhvativši svog dječaka za mekane rukice potvrdih mu: “Da, nepoznati sabirak nađemo tako što od zbira oduzmemo poznati sabirak. Rasturit ćeš taj kontrolni, samo hrabro. Ali nemoj me zvati odmah kada završiš, biću u sali, nedostupna za razgovor.” Opet neću biti uz njega kad mu bude potrebna moja riječ utjehe, pomislih. Da, to je cijena mog poziva – biti “majka na isključivanje”. Tako mene moja mama zove, vazda govoreći da je ona uvijek bila dostupna za mene, i kad je bila na sastancima, i na putu. Doduše, kad vidi prelijevajući sjaj suza u mom oku koje jedva tad zadržavam da se ne sliju niz lice, onda kaže: “Istina, ja nisam nikog vratila iz mrtvih!”. I time mi iz misli otjera svaki osjećaj krivnje, a moje srce ispuni smirajem, jer cijena koju plaćamo moja porodica i ja zapravo je negdje nečije lab-dab u grudima koje nastaviti kucati još godinama. Vrijedno je.
I ponovo se mislima vratih na operaciju, razmišljajući o svim eventualnim problemima koji bi mogli iskrsnuti i šta tada učiniti. Nije me strah, nego nastojim biti spremna za svaku situciju. Baš kao što sinu Afanu spakujem kabanicu u ruksak kad pođe na izlet, da mu se nađe ako slučajno počne kiša padati. Uvijek sam se pitala da li upravo ta majčinska dušebrižnost pojačava dušebrižnost za pacijenta?! Ali zato sam sve sigurnija da mi je baš ono tipično žensko propitivanje sebe i drugih “šta ako, šta kad bi” itekako pomoglo da budem svaki put sve bolje pripremljena za operaciju koja me čeka kao novi izazov.
Sjela sam u auto. Moja vožnja do bolnice uvijek počinje sa istom neizvjesnošću: da li će saobraćajna gužva biti uobičajena ili će se desiti nešto neočekivano i usporiti me, da li će me “sačekati” parking mjesto ili ću morati opet kružiti oko bolnice da se parkiram. Srećom, jutros ne moram brinuti da li će mi auto pred školskim dvorištem zagraditi neki drugi roditelj koji, isto kao i ja, svoje dijete otprati sve do ulaznih vrata škole. Jutros je moj divni muž, kao i u svim danima kad rano ujutro imam zakazanu operaciju, odveo dijete u školu, iako je to njemu na sasvim suprotnoj strani od posla. Oboje smo svjesni da je veoma važno da u ovakvim danima imam što manje dodatnih obaveza i jutarnjeg stresa, kako bih na posao došla potpuno smirena i spremna.
Tihu muziku na radiju prekida sve glasniji zvuk sirena koje su se približavale mom autu u nepreglednoj koloni krajnje, najmirnije trake. U retrovizoru ugledah tri crne limuzine sa uključenim rotacionim svjetlima koje su krčile sebi put kao da su oni hirurzi o čijoj brzini dolaska na posao zavisi nečiji život.
I tako, probijajući se uz nemilosrdan zvuk koji nas je sve dodatno uznemiravao, te tri limuzine stigle su proći na zadnje blinkajuće zeleno, a mi u svojim običnim autima ostali smo čekati na semaforu da prođe novo crveno. Dobro je da uvijek krenem ranije kada su ovakvi dani u pitanju, kako bih u potpunosti izbjegla kašnjenje. Ipak, ostajem pri svom stavu da bi bilo mnogo korisnije službene vozače, umjesto političarima ili funkcionerima, staviti na raspolaganje hirurzima pred operacije i tako ih poštedjeti nemalog stresa zbog saobraćajne gužve i parkiranja, sačuvati im opuštenost, smirenost duha i tijela kad im je najpotrebnija.
Stigla sam u bolnicu, presvukla sam se i odlazim da još jednom obiđem svog pacijenta prije operacije i provjerim njegove posljednje nalaze. Kao i obično, uspijevam naći prave riječi da razbijem njegov strah koji mu se ogledao u očima. Upravo zbog ovakvih situacija mi je drago što sam žena koja se ne ustručava pokazati empatiju i uputiti riječi ohrabrenja, sada pacijentu, kao jutros sinu.
Isključujem mobitel i prestajem biti majka. Do daljnjeg, samo sam hirurg. Krenuli smo prema operacionoj sali.. Ne dozvoljavam da adrenalin preovlada mojim bićem, te se smirujem dubokim udisajima i čašom vode prije samog ulaska u salu.
Operacija je trajala kao i obično. Sve je prošlo dobro i nije bilo značajnijih odstupanja od prethodnih. Pacijenta su, slijedeći procedure, odvezli na odjel intenzivne njege. Vjerovatno će već poslije dvadesetčetiri sata biti prebačen na kardiovaskularni odjel, a ja ću biti u kontaktu sa kolegama kardiolozima kako bih se uvjerila da je pacijent dobro i spratila njegovo stanje sve do njegovog otpusta. Nisam krila zadovoljstvo dobrim razvojem situacije i zahvalila sam se cijelom timu: “Ekipa, hvala svima, za još jedan dobro obavljen posao.”. Nije me iznenadio, po ko zna koji put slično izgovoren, komentar jednog od starijih kolega: ”Kolegice, nije još vrijeme za samozadovoljne osvrte. Tek kad budete pred penziju možete sebi dozvoliti luksuz da pričate o uspjehu. Do tada, gledajte na svaku operaciju kao na vaš ženski ritual šminkanja u kojem pomno tražite koja je linija krivo iscrtana!”. Čak i da ovakve komentare shvatim kao dobronamjerne savjete, smatram da bi za njih trebalo birati pravo vrijeme, a to je sigurno ono vrijeme prije operativnog zahvata kada bi trebalo da se kolegijalno razmjenjuju iskustva, ne bojeći se da će mlada generacija “pregaziti” stariju. Blago sam se osmjehnula kolegi, ne dozvoljavajući sebi da mi se pokvari dobro raspoloženje. Komparaciju sa šminkanjem sam shvatila kao njegov pokušaj da svoju zajedljivost ublaži šaljivom upadicom. Nakon već deset godina rad u hirurgiji naučila sam se nositi sa nerijetko susretanim predrasudama da je ženska glava “loptica za šminkanje”.
Iza mene je mnogo godina uloženih u školovanje i specijalizaciju da bih uspjela biti danas ovo što jesam. Nebrojeno mnogo puta sam se odrekla putovanja sa prijateljicama, skijanja, koncerata i derneka. I nebrojeno mnogo puta sam nenašminkana bila ne samo na faksu i u bolnici, nego i na roditeljskom sastanku, u šopingu… Nekada davno mi je smetala ta čudna ljudska priroda da se za sve radije ima negativan komentar. Ako je žena nenašminkana: “Vidi je, jadnica, kakva hoda.”. Ako je našminkana i dotjerana: “Ma, koga će ona liječiti kad ne silazi s ogledala?!”. Vjerujem da se mnogo uspješnih žena, susretalo sa sličnim situacijama i da im nije bilo jednostavno iznijeti se s tim. Međutim, za ženu je najvažnije pronaći svoj put i ostati dosljedna sebi i svojim ciljevima na tom putu, stalno se osnažujući, kako stručnim usavršavanjem, tako i duhovnom nadgradnjom svoje ličnosti.
Nikada kraja ovom napornom danu! Po izlasku iz bolnice žurim u brzinski šoping, kupiti neko voće i poslasticu za mamu. Opet je malo prehlađena, “napuhalo je”. Tako ona sebi uspostavi dijagnozu za sve što je muči, nastojeći nas time poštedjeti brige. Ovaj put mislim da je ipak malo više od prehlade, da je u pitanju neuralgija koju bi trebalo čim prije tretirati. Samo kad bi se ona dala prevariti da nam dopusti da je pregledam barem ja za početak. Biće mi mnogo teže kasnije ako bolest uzme maha i prikuje je za krevet. Prvo, biće mi jako žao nju, vječito aktivnu, gledati kako leži s bolovima u leđima. Drugo, kćerka sam joj, moraću joj maksimalno pomoći. Kako to obično biva u našoj tradiciji, i brigu o starijima u familiji uglavnom nosi žena, pa neću moći puno računati na brata.
Nakupih raznog voća za mamu, izvagah ga i uputih se prema mesnici u supermarketu. Na trenutak prestajem biti kćerka i opet sam samo hirurg. Potegnuh za mobitelom u džepu da još jednom provjerim sa odjelom intenzivne njege kakvo je stanje pacijenta kojeg sam jutros operisala. Umirili su me. Stanje je stabilno. I tako, dođoh do mesnice. Birajući kroz staklo hladnjaka neku finu koljenicu za supu mami, mirno čekam da mi se obrati mesar kad dođem na red. Umjesto njega, ushićeno mi se obraća starija žena, odnekle mi poznatog lika, prilazeći mi užurbano: “Draga moja doktorice, kakav ste Vi hirurg, za čistu desetku! Otkako ste me operisali, ja sam Vam kao ponovo rođena.”. Međutim, poskočih na glasan povik mesara s druge strane hladnjaka kojim on, vidno iznenađen, dobacuje: “Ti, tako mršava, tanka k’o ovaj filet, i hirug je l’?!”. Na tren se zbunih, ne znajući da li me njegova konstatacija više nasmijava ili razočarava? Obzirom da sam generalno šaljivdžija, ipak se nasmijah, ali mu ne ostah dužna: “Poštovani gospodine, ne operiše se masom, nego znanjem! Zato se mi žene ne brinemo za mišiće, nego za mozak, da u njemu bude sve što nam je potrebno.”. Našalih se i izabrah koljenicu za mamu i usput par telećih šnicli za večeru, da obradujem svoje muške kod kuće, kad su se već popodne morali snalaziti za ručak bez mene. A u mom mozgu ponovo odjeknu isto pitanje: Ima li kraja predrasudama da se poslovi dijele na “muške” i “ženske”?
Moram priznati da je zaista poseban osjećaj na kraju napornog dana vratiti se u naš mali, ali topli dom. Brzinski se raspremih i počeh sa pripremom šnicli za prženje. Još od najranijeg djetinjstva sam maštala o zajedničkom porodičnom ručku u pet popodne kada bi se svi okupili za stolom i razgovarali o danu koji je iza ili ispred nas. To mi se činila kao posebna dragocjenost u životu možda baš zato jer mi je, živeći skoro cijeli život samo s mamom, to mnogo nedostajalo. Zato sam sada beskrajno sretna što to imam u svom životu i nastojim tu dragocjenost sačuvati. Ako zbog dežure ili drugih obaveza u bolnici baš i ne stignem napraviti ručak za sve nas, potrudim se da barem večeru napravim. Ponekad i umorna, ali uvijek s ljubavlju. Kao i večeras.
Dok večeramo, pitam se kako li će biti uskoro kad na ovom stolu bude servirana i jedna flašica za hranjenje bebe? Hoće li biti mirna dok mi čavrljamo uz večeru ili će svojim ljutim plačem tražiti pozornost? Hoću li ja uopće imati vremena napraviti ručak ili večeru? Muž kao da je osjetio o čemu ja razmišljam, naglas prebire svoje misli: “Bilo bi divno ovo društvo za stolom malo proširiti! Da, znam, nisi sigurna da li će porodiljsko i dalje biti godinu dana?!” Umjesto odgovora, blago mu se osmjehnuh. Najmanja mi je briga trajanje porodiljskog, pomislih. Imam li ja snage opet ostaviti maleno biće po cijelu noć bez mene kada me hitno pozovu iz bolnice? A na poziv za pacijenta mora se se odmah odazvati. Hoće li to još jedno dijete imati “majku na isključivanje”, bezbroj puta uskraćeno za njeno prisustvo na prvim nastupima i takmičenjima?
A hoće li moje veliko dijete biti sretnije što nije više samo? Hoće li moje srce biti ispunjenije kad me zagrle dva para milih ručica? Kao što dva para sitnih ručica grle tu mladu ženu čija mi je operacija na sutrašnjem planu. Te rukice drže to njeno srce još uvijek živim, sigurna sam. Moje je da ga popravim , da njeno lab-dab bude najsnažnije na svijetu još puno godina.
Hirurgija je bila moja prva ljubav, dok nisam upoznala svog muža, pa dok nisam dobila mog divnog Afana. Sada mogu reći da su svi na svom prvom mjestu i da svako od njih ima posebne zasluge u mojoj sreći. Tako će i to malo biće koje će stići za malo manje od devet mjeseci imati svoje prvo mjesto u mom srcu.
Znam, biće teško, ali biće i divno. I biće vrijedno svih odricanja. Ja, žena i hirurg, duplo sam sretna – kad me s puno ljubavi pogledaju oči mojih najmilijih i kad me s puno zahvalnosti pogledaju oči mojih pacijenata poslije uspješne operacije.
ERNA DŽINIĆ Studentica Medicinskog fakulteta Sarajevo
Sa još 45 novoregistriranih obrtnika sa područja novogradske općine potpisani su ugovori za sufinansiranje troškova njihovog poslovanja.
Radi se o jednoj, u nizu podsticajnih mjera, koje Općina Novi Grad Sarajevo provodi s ciljem podrške privredi i zapošljavanju. Sufinansiranje troškova poslovanja početnika u biznisu, provodi se već tri godine, a kroz ovaj vid podrške razvoju privrede, zaposleno je više od 400 osoba. Općina Novi Grad Sarajevo nastoji da pomogne stanovnicima, koji žele da sami sebi osiguraju radno mjesto, registrovanjem obrtničke, ugostiteljske ili druge vrste djelatnosti, sufinasiranjem troškova u iznosu od oko 5.500 KM tokom dvije godine.
Analizom efekata ovog programa, ustanovljeno je da se radi o jednoj od efikasnijih mjera za održivo zapošljavanje i povećanje broja registrovanih poslovnih subjekata, kao i razvoj samostalnih privrednih djelatnosti.
Jedan od potpisnika ugovora Nikola Bošnjak, bavi se uslugama programiranja najčešće za inostrano tržište.,Firma je registrovana na Čengić Vili. Jako je veliko tržiste, velika je konkurencija, ali sa susjednim zemljama je dosta lakše ostavriti komunikaciju, dok je za malo veće tržište potrebno više turda i imati malo više staža, kako bi se mogla ostvariti konkretnija dobit. Meni zasad ide super, s obzirom da je firma tek počela sa radom“,” kazao je Bošnjak.
Lejla Ljubunčić, vlasnica salona ljepote iskoristila je priliku da se zahvali Općini Novi Grad i načelniku Efendiću na poticaju, te je kazala da se njena djelatnost bavi uslugama koje obuhvataju sve tretmane za ljepotu. ,,Nalazimo se na Dobrinji. Što se posla tiče, ovo je moja prva ljubav. Počela sam sa radom u mjesecu augustu, mislim da smo za sad dobri. Za ovo kratko vrijeme imamo nekih stalnih klijentica, a naravno i klijenata koji sebi posvećuju pažnju“, istakla je Ljubunčić.
Općinski načelnik Semir Efendić poželio je sreću svima, te naglasio da ne odustaju od svojih poslova. ,,Ovo je jedna od mjera koju radimo zadnje tri godine i dosta je ljudi koji uspiju, rijetko se dešavalo da ljudi ne uspiju u tom poslu. Mi smo velika Općina, veliko je to tržište, a i Sarajevo kao grad. Općina Novi Grad ima oko 130.000 ljudi, šta god da neko radi uvijek će naći mušteriju, ako je u tome dobar, samo treba malo vremena da se sazna za njega. Objavom podataka Poreske uprave FBiH koja vodi evidenciju o broju zaposlenih po općinama i gradovima u FBiH, po mjestu prebivališta i sjedištu poslodavca, 12.12.2021. godine Općina Novi Grad po broju zaposlenih po mjestu prebivališta prešla je 41.000, što je daleko najviše od svih općina i gradova u FBiH. Sljedeći je grad Tuzla sa 32.000 zaposlenih. Kada se ovaj podatak uporedi sa podacima iz 2012. godine, godišnji rast zaposlenih u općini Novi Grad je 1.000 osoba“, naveo je načelnik Efendić.
Emir Dedović, pomoćnik načelnika za privredu i finansije, kazao je da Općina Novi Grad već pet godina radi aktivno na određenim mjerama kada je u pitanju zapošljavanje, samozapošljavanje i podrška privredi. ,,Smatramo da je važno da potaknemo one koji sami sebi kreiraju radno mjesto. Drago nam je da imamo punu salu različitih djelatnosti, različitih zanimanja i sfera interesovanja, svi ste toliko dovoljno hrabri, a nama često fali hrabrosti za bilo šta. Vi ste napravili prvi korak, a ja se nadam da ćemo sa novim generacijama imati više hrabrosti da se odlučujemo na nove korake”, rekao je Dedović obraćajući se prisutnim potpisnicima ugovora.
Kao evaluator na jednom velikom projektu, u kojem je učestvovalo mnogo organizacija iz cijele BiH, Goran Bubalo insistirao je da baš on bude taj koji će posjetiti Udruženje žena Romkinja „Bolja budućnost“ u Tuzli. S velikom su ga radošću tada dočekale aktivistice koje se unazad 20 godina neumorno bore za pava žena romske nacionalnosti. Prošle su godine od tog susreta, Goran je svojim odlaskom ražalostio mnoge, a posebno one koji su iz njegovog aktivizma crpili snagu da sanjaju neke svoje snove i nastave dobijati pozitivne evaluacije. O tome šta za nju znači Mirovna nagrada „Goran Bubalo“, razgovarali smo s Indirom Bajramović, direktoricom Udruženja žena Romkinja „Bolja budućnost“, dobitnicom ovog priznanja u 2021. godini. Porijeklom iz Jajca, Indira živi i radi u Tuzli, pa iako nikada nije živjela u romskoj zajednici kaže da su one njen neodvojivi dio i da za sebe nikada nije vidjela drugi poziv, do pomaganja onim najugroženijim u ovim siromašnim zajednicama. Da bi bila bolji primjer drugim ženama i pokazala da kad nešto stvarno želiš nađeš način, a ne izgovor, Indira je nedavno diplomirala na Ekonomskom fakultetu.
Već dvije decenije ste potpuno profesionalno, emocionalno, mentalno i fizički investirani u rad na polju ljudskih prava, konkretno žena Romkinja. Kakvi ste bili prije 20 godina?
Iako se nisam puno promijenila, tada sam mislila da mogu sve. Čini mi se da sam se borila protiv svih. Žene i djeca su tada mnogo više doživljavali diskriminaciju i na ulici i u institucijama, što mi je jako teško padalo. Sada ipak stvari mogu da sagledam iz drugog ugla, zbog velikog iskustva koje imam, pa rješenjima problema pristupam malo, rekla bih, pametnije.
Da li još uvijek bijete iste bitke?
Situacija je danas dosta povoljnija, ali bitke su iste. Jako sam se trudila približiti sve probleme s kojima se te žene susreću široj javnosti u našoj državi, jer se o tome nije znalo mnogo. Svaka tužna priča naših korisnica je film za sebe i skoro ni jedna žena nije svojim izborom izašla na ulicu da prosi ili odlučila da djecu ne upiše u osnovnu školu.
Koja su ljudska prava Romima uskraćena?
Osnovna! Pravo na zaposlenje, krov nad glavom, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje… Ovo su prioriteti kad je riječ o Romima kao manjini, a svaki pojedinačno nosi niz problema i prepreka. Loš položaj žena Romkinja je stoga spona mnogobrojnih kompleksnih, potpuno zanemarivanih problema. Ja jedini izlaz iz ovakve situacije vidim kroz ekonomske poticaje za žene, kako bi postepeno stekle samopuzdanje, znanje i finansijsku neovisnost. Teško je razumjeti taj transgeneracijski život na rubu egzistencije. Jedan od razloga, ako ne i uzrok nasilju koje žene trpe je ekonomska ovisnost o partnerima, zbog čega je obrazovanje, posebno djevojčica, najvažnije kako bi se ovaj lanac prekinuo.
Zahvaljujući radu Vaše organizacije u proteklim je godinama stasala nova generacija osviještenih žena Romkinja. Uspijevaju li se danas one oteti začaranom krugu diskriminacije unutar romske zajednice?
Mi stalno radimo sa ženama i velika je razlika u zajednicama gdje radimo s ljudima u odnosu na one gdje ne radi niko. Tamo gdje smo upoznali žene koje su prepoznatljive i imaju uticaja, ohrabrile smo ih da osnuju udruženja i danas zahvaljujući tome imamo Žensku romsku mrežu. Dugotrajan je proces mijenjanja svijesti. Ponegdje žene još uvijek ne znaju da ne moraju da trpe nasilje, da treba da vode računa o zdravlju i slično. Veliki je strah i nepovjerenje utkano u njihove tužne sudbine. Ali sve je više i onih koje vode sasvim normalne živote.
Da li Vi jedini čuvate leđa ženama ove manjinske populacije u BiH?
Mi žene jedne drugima čuvamo leđa. Puno puta sam bila u situaciji da branim stavove svih žena generalno. Pa, gdje bismo mi bile da se ne podržavamo?
Čini se se ova borba vodi na 2 fronta – unutar i izvan romske zajednice?
Ja bih rekla na 3 fronta. Unutar zajednice radimo s muškarcima koji su jako zatvoreni i ne doživljavaju žene jednakima. Čak ni oni koji vode romske organizacije ne doživljavaju ženska udruženja ravnopravnim partnerima, tako da se na neki način još uvijek suočavamo sa zaostacima patrijarhata. S druge strane trudimo se smanjiti diskriminaciju Roma, odnosno žena Romkinja u društvu generalno. Na primjer, da bismo osigurali veću uključenost žena u zdravstveni sistem, morali smo prvo raditi na edukaciji žena, kako bi shvatile važnost preventivnih pregleda, nakon toga smo radile sa muškim članovima porodica da bismo ih ubijedili da ne radimo ništa štetno i na koncu smo radili sa institucijama kako žene na pregledima ne bi doživljavale diskriminaciju. Ovaj najjednostavniji primjer preslikava se na skoro sav naš rad s korisnicima na terenu.
Je li generalno nepoznavanje kulture i običaja Roma posljedica dugogdišnje zatvorenosti romskih zajednica?
Onoliko koliko ćete vi željeti da znate svog komšiju, toliko ćete i znati o njemu. Kod nas se čini da niko nikoga ne poznaje. Ipak, sreća je u našoj multikulturalnosti i da smo navikli živjeti jedni s drugima. Iako su Romi u BiH već preko 600 godina i prema nezvaničnim informacijama romskih nevladinih organizacija u BiH danas živi između 60-80 hiljada Roma, o našoj kulturi, tradiciji i istoriji se u javnosti i medijima vrlo malo govori. Od toga treba krenuti.
Goran Bubalo bio je beznadežni vjernik u mir. Šta Vas pokreće, zbog čega nastavljate i kada bi drugi odustali?
Svi mali dobri ljudi, pa i ja, vjeruju u mir. Mir nema alternativu i na njegovoj promociji i održivosti trebamo raditi danonoćno. Upravo zbog toga mene vodi želja za pomaganjem, želja za stvaranjem opipljivih promjena.
Je li ovo samo još jedna nagrada u nizu za Vas ili ona ipak ima neko posebno značenje?
Svaka nagrada je draga, jer ona znači da neko primijeti naš naporni rad. Iako sam dobitnica mnogih priznanja u Evropi, kada ono dolazi iz moje zemlje, kao što je to bilo sada, ima poseban značaj i težinu. Naša je obaveza tim veća zbog toga što nam je Goran svima ostavio u naslijeđe zadatak da održimo mir i unaprijedimo stanje ljudskih prava u našoj zemlji. Proći se vrijeme prije nego što će se na ovim prostorima opet pojaviti neko kao što je bio Goran. A do tada nam ne preostaje ništa drugo nego da svakog dana dajemo svoj maksimum.
Na plavom Dunavu leži glavni grad Austrije, Beč. Meni lično, jedna od dražih destinacija, prepuna lijepih uspomena. Beč, nekadašnja carska prijestolnica, ne zaostaje za drugim evropskim gradovima u pogledu broja znamenitosti. Za obilazak Beča, biti će vam potrebno par dana, naravno u zavisnosti od onoga šta tačno želite vidjeti i posjetiti.
Ukoliko prvi put putujete u Beč, ovdje možete proći potrebne informacije vezano za transport, gradski prevoz, smještaj i hranu.
Mojih top 15 stvari koje u Beču ne smijete propustiti:
1. Katedrala Sv. Stefana – Stephansdom
Nezaobilazna katedrala Sv. Stefana se nalazi na istoimenom trgu – Stephansplatz, a mnogi je zovu još i Bečka katedrala. Građena je u romaničkom i gotičkom stilu na ruševinama nekadašnjih dviju crkava. Zbog svog krova različitih boja, jedna je od najprepoznatljivih simbola Beča. U katedrali se nalaze 23 zvona, ali i zvono Sv. Marije od 20 tona, koje je ujedno i najteže zvono u Austriji i drugo najteže u Evropi. Upravo u katedrali Sv. Stefana održan je i sprovod W. A. Mozarta.
Ulaz: besplatan (posjeta tornju dodatno se naplaćuje)
Radno vrijeme: svaki dan 06:00-22:00
2. Schönbrunn
Veličanstvena barokna palača služila je kao ljetna rezidencija Habsburških vladara. Predstavlja jednu od najatraktivnijih i najvažnijih kulturnih spomenika Austrije. Palača broji čak 1400 prostorija. U okviru Schönbrunna nalazi se labirint i bečki zološki vrt.
Ulaz: besplatan (vrtovi i vanjski dio), obilasci dvorca se naplaćaju. Cijene možete pronaći ovdje.
Ogroman kompleks parkova i palača bio je carska prijestolnica Habsburške monarhije sve do Prvog svjetskog rata. Danas ova palača je i službenica rezidencija predsjednika Republike Austrije.
Hofburg obuhvata i svjetske muzeje kao što su dijelovi Muzeja historije umjetnosti (Kunsthistorisches Museum) i Prirodno-historijskog muzeja (Naturhistorisches Museum), ali i Albertina, Muzej papirusa, Muzej globusa i drugi. Upravo u ovoj palači se čuva i kruna Svetog Rimskog carstva, stara više od hiljadu godina.
Dvorac Belvedere je kompleks baroknih palača. Belvedere je izgrađen u 18. stoljeću za vrijeme austrijskog princa Eugena Savojskog, a arhitekt je bio Johann Lucas von Hildebrandt.Nalazi se u trećem okrugu – Landstraße. Palače Gornji Belvedere i Donji Belvedere, uz pripadajući park za mnoge predstavljaju najljepše barokne građevine na svijetu. Danas je Belvedere pretvoren u muzej.
Ulaz: besplatan (vrtovi i vanjski dio), obilasci dvorca se naplaćuju. Cijene možete pronaći ovdje.
Museumsquartier prostire se na preko 90.000m² u centralnom dijelu Beča i obuhvata 60 kulturnih institucija. Također, predstavlja jednu od najvećih okruga za savremenu umjetnost i kulturu u svijetu. Izgrađen u ranom 18. stoljeću, kasnije proširen dodavanjem modernih zgrada, predstavlja kombinaciju barokne i savremene arhitekture koja simbolizira cjelokupan kompeks. Danas je kreativni i umjetnički prostor, platforma za vrhunsku umjetničku kreaciju i razmjenu ideja.
MuseumsQuartier je mjesto susreta. Lokacija je otvorena 24 sata, a ulaz je besplatan. Svjetski poznati MQ namještaj u dvorištima poziva posjetitelje da se druže, opuste i razgovaraju.
6. Ringstraße
Najpoznatija bečka ulica Ringstraße predstavlja prsten oko centra grada i najvećih znamenitosti. Ovom ulicom možete obići Operu, Gradsku vijećnicu (Rathaus), Parlament, Palaču pravde, ali i parkove kao što su Stadpark i Rathauspark. Cijeli Ring možete razgledati koristeći redovnu vožnju javnim gradskim prevozom, i to tramvaj linije 1 i 2.
Također, u Beču je uvedena i specijalna turistička linija koja vozi ulicom Ringstraße – žuti tramvaj Ring Tram. Karte možete kupiti prilikom ulaska u tramvaj ili online, a vožnja traje do 25 minuta. Cijena jedne vožnje je 9 €.
7. Karlsplatz
Karlov trg (Karlsplatz) je jedan od najprometnijih trgova, a nalazi se svega 200 metara od ulice Ringstraße. Na samom trgu nalazi se i istoimena crkva – Karlskirche izgrađena 1737. godine u baroknom stilu sa elementima rokokoa. Karlova crkva smatra se i najljepšom crkvom u Beču.
8. Hundertwasserova kuća i muzej
Hundertwasser je postao poznat 60-tih godina po svom veoma neobičnom stilu za boje i oblik. Kao umjetnik bavio se slikarstvom, skulpturom, arhitekturom, dizajniranjem odjeće. Kuća je otvorena 1986. godine, a u njenoj blizini nalazi se i Hundertwasserov muzej.
Ulaz: 12 €
Radno vrijeme: svaki dan 10:00-18:00
9. Prater
Bečki zabavni park Prater, nalazi se u 2. okrugu, nudi mnoštvo mogućnosti za sve one koji vole sport, rekreaciju i naravno dobru zabavu. Prater je i najstariji zabavni park na svijetu. Tu se nalazi i famozni veliki točak – Reisenrad, visine blizu 65 metara, a okreće se brzinom 2,7 km/h. Izgrađen je 1897. godine. Reisenrad predstavlja još jednu popularnu turističku atrakciju Beča.
Ulaz: besplatan (pojedinačne atrakcije se dodatno naplaćuju – npr. Reisenrad 10 €)
Radno vrijeme: svaki dan 09:00-19:45
10. Kahlenberg
Ako želite predivan pogled na kompletan Beč, morati otići na Kahlenberg. Kahlenberg je brdo visoko 484 metra, leži na sjevernom dijelu Beča (19. okrug), na granici ovoga grada i Klosterneuburga. Kahlenberg je proslavio poljski kralj Sobieski, koji je 1683. godine marširao preko Kahlenberga sa svojom vojskom i oslobodio Beč u posljednjem trenutku od turskih okupatora.
Danas je omiljena gradska planina, vinograd, idealan bjeg iz grada, a na vrhu se nalazi i caffe bar.
11. Dunavski toranj – Donauturm
Moderni Dunavski toranj poznat je još i pod nazivom Betonska igla. Nalazi se u Dunavskom parku (Donaupark) između 21. i 22 okruga. Toranj je visok 252 metra i sa njega se pruža još jedan panoramski pogled na Beč.
Ulaz: 14,50 € (ulaz na otvorenu terasu na 150 m i središnji sprat na 165 m) Radno vrijeme: svaki dan 11:30-16:00 i 18:00-00:00 (restoran) svaki dan 10:00-23:00 (caffe)
12. Shopping u Beču
Beč je itekako poznata evropksa destinacija za shopping. Najveći shopping Centar je SCS – Shopping City Süd, koji se nalazi na prilazu grada. Do njega možete stići besplatnim autobuskim linijama. Izađete na posljednjoj stanici U-bahna linije 6 i u neposrednoj blizini imate autobuska stajališta. Besplatni autobusi voze do SCS-a svakih 15 minuta. Isto važi i za povratak.
Ako ste za shopping u gradu, imate na raspolaganju Donau Zentrum, koji se nalazi u 22. okrugu, i Lugner City koji se nalazi u 15..
Naravno neizbježan je i čuveni Parndorf outlet centar. Nalazi se van samog Beča, nekih 40 km prije ulaska u grad.
13. Mariahilferstraße
Svi koji dolaze u Beč, bar će jednom posjetiti popularnu ulicu – Mariahilferstraße. Mariahilferstraße je podijeljena na dva dijela, i to unutrašnji (Innere Mariahilferstraße) i vanjski (Äußere Mariahilferstraße), koje razdvaja pojas Gürtel koji prolazi kod Westbahnhofa. Upravo ova ulica je najduža ulica u Beču, ali i vrlo poznata kao shopping ulica. Ulica je prepuna radnji poznatih brendova, vrlo dobrih restorana i kafića.
Radno vrijeme: ponedjeljak-petak 09:00-19:00; subota 09:00-18:00 *radno vrijeme radnji je individualno, samim tim neke rade i do 21:00 *nedjelja je neradni dan u Austrija; čak vrlo mali broj marketa radi nedjeljom
14. 1516 Brewing Company
Jedan od boljih i poznatijih mjesta u Beču jeste i slavni pub 1516. U pubu ćete vidjeti i šalove mnogih klubova širom svijeta. Sve info o pubu možete pronaći ovdje.
15. „Bosanski“ restoran – Galaxie
Meni zasigurno najdraži i najbolji „bosanski“ restoran u Beču. Nalazi se u 15. okruga Beča, i moje neizostavno mjesto prilikom boravka u glavnom gradu Austrije. Sve info o restoranu možete pronaći ovdje.
Ako imate dodatnih pitanja o putovanju u Beč, ostavite komentar ili me pronađite na Instagramu @nai.bcr . Vrlo rado ću odgovoriti na sva vaša pitanja!
Tekst napisala: Prof. dr. Sabina Alispahić, Geštalt psihoterapeutkinja
Nekoliko mjeseci nakon što se svijet promijenio, i nakon početnog perioda uzbuđenja, novosti, istraživanja o tome šta je korona virus, odakle je, zašto je tu, na individualnom i kolektivnom nivou prešli smo na jedno drugo mjesto – mjesto osvještavanja gubitaka i tugovanja za onim čega više nema ili čega više neće biti. Našli smo se negdje na sredini između dvije realnosti: one stare kakvu smo poznavali i živjeli, i nove, za koju ne znamo kakva će biti i šta će sve donijeti. Iz psihološkog ugla gledanja, to može biti jedno vrlo zastrašujeće i teško mjesto. To je upravo ono mjesto zbog kojeg inače ne volimo promjene, i zbog kojeg tako teško mijenjamo sebe i svoje ponašanje. To je mjesto gdje smo daleko od zone komfora (u ovom slučaju smo prisilno izbačeni iz zone komfora), na nepoznatom terenu bez mogućnosti da kontrolišemo šta će se dalje dešavati.
Brr, kakvo mjesto. Ili, wauu kakvo mjesto? (Procijenite sami).
Kakvo god uvjerenje da imate o ovom mjestu na kojem smo u sada i ovdje, važno je da znate da ono nosi sa sobom jedan vrlo intenzivan i važan proces a to je proces tugovanja. U ovoj situaciji individualno i kolektivno mnogi tuguju za prošlim životom i svim onim što su imali i kako su živjeli. Također mnogo ljudi će doživjeti razne gubitke, poput gubitka zdravlja, bliskih ljudi, posla, uloga, uvjerenja, sistemske podrške i generalno svijeta kakvog smo svi poznavali.
Kad god nam se desi nešto tako izvanredno, neviđeno, neočekivano i šokantno prolazimo kroz određeni proces prolagodbe odnosno tugovanja za onim što je i kako je bilo prije. Taj proces je najbolje opisala Elisabeth Kübler-Ross u svojoj knjizi ‘’O smrti i umiranju’’ koja je bila inspirirana njenim radom sa terminalnim bolesnicima Proces se sastoji od pet faza tugovanja:
1) Poricanje
Za ovu fazu karakterističan je strah, šok, zbunjenost, i izbjegavanje.
2) Bijes
U ovoj fazi raste frustracija i anksioznost.
3) Depresija
Ovdje se javlja osjećaj bespomoćnosti, preplavljenosti i pokušaja bijega iz situacije.
4) Cjenkanje
Cjenkanje podrazumijeva traženje smisla (“zašto se ovo desilo?”, “ko je odgovoran za ovo?”), kontaktiranje drugih, razmjenu iskustava.
5) Prihvaćanje
Naposljetku dolazi do prihvaćanja, što znači da počinjemo istraživati nove mogućnosti, pravimo novi plan i nastavljamo dalje.
Važno je znati da ove faze ne idu uvijek jedna za drugom kako je to ovdje predstavljeno već se mogu izmjenjivati te imati vrlo individualno trajanje i intenzitet reakcija.
Kako se samopodržati i podržati druge kada osvijestite kod sebe (ili kod drugih) u kojoj je ko fazi?
U prve dvije faze (poricanje i bijes) najvažnija je otvorena komunikacija i dostupnost tačnih informacija o onome što se dešava. U trećoj fazi (depesija) veoma je bitna emocionalna podrška, bilo da je to podrška bližnjih ili profesionalna podrška. U fazama cjenkanja i prihvatanja najvažnije je vodstvo i usmjeravanje ka budućnosti.
Kad se desi nešto neočekivano šokantno možemo ići u dva pravca-prihvatanje, pa čak i posttraumatski rast, ili upadanje u dublje stanje depresije i krize. Od čega zavisi ishod? Zavisi od mnogih faktora, poput individualnih karakteristika, načina suočavanja itd. ali i od od toga da li nam je dostupna odgovarajuća podrška. Zbog toga je veoma važno osvještavati svoje emocije i pratiti se, te potražiti podršku kada prepoznamo da dalje ne možemo sami.
Pored tugovanja za onim što je bilo, možemo tugovati i za onim što će biti u budućnosti. Kako će dalje svijet izgledati nakon što ovo sve prođe (a proći će, jer sve prolazi)? Mnogi se pitaju kako ćemo zarađivati za život? Kako ćemo se družiti? Kako će izgledati ekonomski sistem? Kako ćemo putovati? Kako? Kako?
Odgovor je: ne zna se.
Od svih odgovora, ovaj je za večinu ljudi najgori mogući. Ali, eto ga, tu je pred nama i najmudrije bi bilo prihvatiti ga, takvog kakav jeste.
Šta nam može pomoći u prihvatanju neznanja?
Može nam pomoći življenje u sada i ovdje, iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, iz sedmice u sedmicu itd. Poznato? Pa tako smo oduvijek i živjeli, samo nismo toga bili svijesni, jer smo vjerovali u iluziju kontrole života. Kovid izazov je tu da nas podsjeti da jedino na šta možemo utjecati smo mi sami, odnosno naše reakcije na okolnosti. Jedino što možemo kontrolisati su naše misli, a samim tim naš emocije i ponašanje.
Takođe nam može pomoći vjerovanje da se sve oduvijek i zauvijek dešava za naše najveće dobro (koliko god to ponekad izgledalo da je nemoguće), i da možda u ovom trenutku mi ne vidimo kako to može biti dobro za nas. Zato je korisno zapitati se, svako jutro, i više puta na dan, “Radi li život za mene ili protiv mene?” Od vašeg odgovora i uvjerenja ovisi kako će Život da vam uzvrati.
Možemo u svakom trenutku raditi ono što nam donosi radost, najbolje što znamo i koliko imamo kapaciteta da radimo. Možemo prebaciti fokus na druge, ne misliti samo na sebe, na svoje probleme, već se zapitati kako je drugima? Možemo li nekome pomoći svojim prisustvom? Možemo li dati nešto od sebe?
Život nije kratak. Život je vječan. A vječnost se sastoji od sada. Pa još jedno sada. I opet sada. Sada. Budimo u ovdje i sada.
