Srijeda, 22 Aprila, 2026
Naslovnica Blog Stranica 53

Azra Kafedžić: Istina o laži

Bavim se pisanjem otkako znam za sebe. U školi sam uvijek prva dizala dva prsta da bih recitovala pjesmicu ili samo čitala. Uvijek sam se pronalazila makar u jednom stihu tih pjesmica. Mislila sam da ću se baviti poezijom. Pisati je. Istina, rasla sam uz dječake. Voljela klikere, fudbal, košarku, ćize-blize, pola-cijelo…ali uvijek bih u noćima tražila izgnanstvo na dvije hartije iz dvolisnice sveske sa debelim koricama. Kockaste. Slagala to godinama. Čuvala kao djevojčice onomad salvete. Kao haljinice za najljepše lutke. Možda je to bila greška, ali zaista nikada nisam voljela lutkice. Kad bi mi mama obukla čistu haljinicu, otišla bih iza zgrade i namjerno sjela u pijesak da se isprljam. Sve tako u krug, kada više nijedna haljinica ne bi ostala čista pa je morala da mi obuče farmerice. Uvijek sam bila mimo pravila. Nikad po šablonu. Nikad programirana. A tačno sam znala i onda šta želim. Biti pisac. Neki dan me je drug pitao koliko sam knjiga pročitala u životu. Zastala sam zarobljena u bujici brojeva i riječi, ali nisam mogla dati odgovor. Jer ne znam. Jer nisam ni brojala. Knjige valjda zato i postoje. Da im ne znaš broj. Nažalost, sa 17 godina sam preko noći morala postati Žena. Mislim da je većina djevojčica postalo ženom. Na silu. A sve što je na silu, prokleto je. I bi prokleto. Iz ruku pustih ljubav iz duše. Satkanu nevinošću. Čistinom. Krikom. Sve do momenta kada se Nebo počelo prelamati, pa zapuha Vjetar. Niotkud. Nepozvan. Kao gost. Višak je jedino ovo kao. Sve ostalo je zapečaćeno zauvijek. Tu, sa lijeve strane da nosim, a ne pokazujem. Da vrištim, a ne puštam glas. Da se smijem, a da se ne čuje glas sreće. Da plačem, a da ne puštam suze. I neka, ima u meni mjesta. I biće zauvijek, ako Bog da.

Kada sam ja, sedamnaestogodišnja Žena, preselila u Španiju, mislila sam da je to taj trnoviti put o kojem svi pisci pišu da bi došao do zvijezda. I u jednu ruku i jeste bio. Zašto? Zato što sam otišla od majke, žene koja je osijedila za mjesec dana jer nije me rodila da bi me gledala danima u komi. Otišla sam od oca, mog Svilenog, čovjeka koji je svih dana dok sam u komi bila dolazio i sjedio pored mene, pričao mi, a nije ni naslućivao kako ga čujem i kako mu silno želim stisnuti ruku i poljubiti plave oči. Čovjeka koji je za 9 dana smršao 15 kilograma. Sve do devetog dana kada mu je rečeno da mi isključuju aparate, a on govori: Nećete, makar ja uvenuo pored nje. Nakon tih riječi sam i ponovo zaplivala tim plavim, doduše u tom momentu modrim, očima. Jedinog muškarca kojem na sav glas kažem „volim te“. Zato što sam otišla od sestre. Što je na drugoj strani svijeta bila u uvjerenju da sam otišla zajedno sa Emirom na put bez povratka. Tamo nečijom greškom.

Zato što sam morala za 4 mjeseca naučiti španski jezik, makar proplakala sve padeže, jer škola počinje. Zato što sam morala svaki dan hodati po dva sata da bih mišić vratila u funkciju, a duša mi je izlazila na svaku poru od bolova. I tako 9 mjeseci. Zato što sam morala prihvatiti činjenicu da više nikada, ali nikada, neću biti ista. Nikada više neću moći trčati. Nikada više neću moći vragolasto praviti sve moguće i nemoguće vratolomije. Zato što više nikada neću moći zaspati bez bolova. Zato što je, tamo nekom zlom čiki, palo napamet da ispuca te silne sijače smrti po djeci pa je jedna od njih zauvijek otišla, a druga je ostala obilježena za cijeli život. Samo, veći je biljeg taj što će ako je živ sigurno pročitati „Istina o laži” pa sam sebe prokleti što isti taj April i on nije „nestao“. Ova Žena koja je ostala mu nimalo ne zamjera što zbog njegovog hajduštva danas hrama. Naprotiv, tu sam da mu ne dam da zaspi.

Jedino što sam sebi jedno vrijeme zamjerala je bio period osame u koji sam ušla. Mijenjala sam se iz dana u dan, a da ni sama nisam nekada bila svjesna promjene. Onda bi mi Augusto (moj staratelj) zapucketao prstima ispred očiju i rekao mi da je život, tamo vani, lijep. Nije on ni slutio da sam ja ljepotu života našla na policama knjiga iz njegove radne sobe. Zavoljela sam Borges-a, i ostala mu vjerna do dana današnjeg. Jer je pisao svojim životom. Jer je slijep naučio ljude da prvo sebe cijene pa sve onda ostale oko sebe. Jer je u meni probudio onaj uspavani osjećaj ljubavi za najsitnijom stvarčicom. Jer me je naučio pisati taman dovoljno da svi razumiju o čemu pišem. Bez nekog proširenog vokabulara, bez elokventnosti iz koje samo pomoću rječnika stranih riječi mora čitaoc tražiti smisao priče. Naučio me je da mi srce titra dok pišem. Naučio me je da svaku svoju „manu“ iznesem pred ljude bez maske. I zato me nikada nije bilo stid jer sam ranjena. Jer hramam. Čak mnogo više nego inače, kad su velike promjene vremena. Nije me nikada bilo sramota prijateljima pokazati svoje rane, rezove…a nije ih malo. Nikada nisam prezala od toga da ljudima ispričam šta se desilo. Naravno, ljudima za koje znam da me vole ovakvom kakva jesam. Bez da sam žrtva, bez da sažalijevam samu sebe, bez da pričam sa strahom od reakcije drugih. Čak štaviše, zaljubljena sam u ljude koji na moj račun prave šale. To radim i ja. To sam ja dozvolila. Jer nije me stid same sebe. Međutim, svjesna sam podneblja u kojem živimo. Kod nas ljudi nikako da svare da smo bili u ratu. Da je ostavio posljedice. Odnio žrtve. Sjete ih se samo kada bosanskohercegovački šund portali objave neki datum pa, aman, svi redom kukumaču i ne slušaju muziku taj dan. Naši ljudi kad vide čovjeka u kolicima prvo bulje nekih tridesetak sekundi, jer zaboga miloga, otkud čovjek u kolicima…a isti taj čovjek u istu tu osobu isto toliko sekundi bulji jer ne može sam da se popne u autobus. Naši ljudi kada vide čovjeka bez noge/nogu, sa protezama ili štakom, gurkaju ofirno jedni druge jer je „invalid“. Jorge Semprun je nekada davno napisao jako dobru knjigu o osobama sa invaliditetom, ali nikada nije koristio tu riječ jer ju je smatrao utonućem u zaborav.

Rat koji smo preživjeli, mi koji smo živi, nas ničemu nije naučio. Nekada se molim Bogu da griješim. No, svaki dan sretnem nekoga ko mi samo moje sumnje potvrdi. Mane nisu mane ukoliko ih ne pokazujemo i ne doživljavamo kao manama. Biti gojazan nije mana. Iz tog razloga ne prihvatam činjenicu da i dan danas živim u svijetu gdje se ljudi oholo i drsko rugaju onima koji su gojazni. Ne prihvatam činjenicu da djevojka mora da nosi 5 konfekcijskih brojeva veću odjeću da bi prikrila svoju gojaznost. Ne prihvatam činjenicu da postoje žene koje dva sata prije izlaska napolje moraju da koriste tri različite vrste pudera i korektora da bi prikrile bubuljice ili dermatološke promjene jer će im druge djevojke pogledima nabijati kompleks niže vrijednosti. Ne želim da prihvatim činjenicu da postoje muškarci koji kažu: „joj ona debela“; „joj ona ružna“. Ne želim da prihvatim činjenicu da postoje osobe koje neće izaći vani u trenerci, razbarušene kose i nenašminkane. Ne želim da prihvatim činjenicu da među drugaricama postoji interno takmičenje u štiklama, pantalonama i jaknama. Ne želim da prihvatim činjenicu da smo čak i u tome za milion godina iza ostalih država u svijetu, jer proputovah Evropu ali nigdje ne naiđoh na osobu koja me je pitala: „zašto hramaš“. To je samo kod nas! I samo kod nas! Zašto se onda čudimo što se maloljetna djeca bacaju sa xy spratova? Zašto se čudimo što neformirane djevojčice prvo kupuju kondom pa tek onda užinu? Zašto se čudimo što svaki vikend na nekom od portala izađe vijest o izbodenim ili ubijenim u gradu? Zašto uporno dopuštamo da svi oko nas nose maske, kad je rok svake maske manji od samog stavljanja iste? Zašto djevojka sa mladežom na licu mora isti prikrivati kosom dok ima sagovornika ispred sebe? Zašto gojazna djevojka preza od upoznavanja sa momkom? Zašto momak bez noge nije u glavama momak sa nogama? Zašto uporno birate ljubav kad ustvari ljubav bira vas? Zato što još uvijek živimo u olupinama devedesetih i vučemo za sobom nešto što nas je od sebe otrgnulo, a da nismo ni primijetili. Zato što smo dopustili da nam je bitnije šta komšinica nosi u cekeru nego šta nam je u tanjiru. Zato što na sve stavljamo etiketu, a još nismo naučili da one idu nazad. Zato što smo ograničeni u svakom smislu te riječi i zato što ne znamo da volimo i cijenimo ono što nam je Bogom dano. Bez da nas uopće zanima tuđe mišljenje. Život je kraći nego što mislite. Čak je i sekunda kraća nego što vam se čini. Na kraju, sve se svede na to da živimo, proživimo, ostarimo, osijedimo i molimo Boga da imamo za čiju ruku se ujutro uhvatiti, s kim kafu popiti, novine pročitati, večerati i ne otići sam u krevet. Ipak, nije isto kad udahneš i kad izdahneš. Prvo je vazduh, drugo je čežnja.

Narodno pozorište Sarajevo gostovalo u Osijeku

Dramska predstava  „O medvjedima i ljudima“ nastala u produkciji Narodnog pozorišta Sarajevo, koju je režirao Saša Anočić, je u subotu navečer izvedena na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Gostovanje dramske predstave „O medvjedima i ljudima“ pokazatelj je kako će i 2022. godina biti godina u kojoj Narodno pozorište Sarajevo nastavlja u ispunjavanju svog cilja da regionalizira svoje djelovanje i intezivira, kako autorsku, tako i umjetničku saradnju sa pozorišnim kućama u zemljama regije.

Dramska predstava „O medvjedima i ljudima“  je predstava za koju dramaturgiju potpisuje Džejna Hodžić, scenograf je Josip Lovrenović, a kostimografkinja Lejla Hodžić.

U predstavi igraju: Mediha Musliović, Aleksandar Seksan, Isa Seksan, Minka Muftić, Milan Pavlović, Nerman Mahmutović, Sanela Pepeljak, Aldin Omerović, Merima Lepić Redžepović i Vedran Đekić. Muzičari u predstavi su Adnan Cico i Mirza Balić.

„ O medvjedima i ljudima je predstava o prijateljstvu, ljubavi i odnosu prema našima najbližima. Svi likovi su kroz život stekli neko „oštećenje“. To „oštećenje“ ih u pojedinim situacijama nagoni da se ponašaju poput medvjeda. Ali to ne znači da se radi o lošim ljudima. Niti da se ti parovi, ustvari, ne vole. Oni samo postaju „medvjedi“ – pri tome se misli da postaju grubi i teški svojim bližnjima. A znamo da medvjedi negdje, duboko ispod krzna, skrivaju i svoje dobro srce… Inače, ne bi svako dijete jednog medu imalo.“ – svojevremeno je rekao reditelj Anočić.

Šta možda pogrešno mislite o HPV infekcijama?

1. Samo muškarci prenose HPV

Netačno. I muškarci i žene mogu prenositi humane papiloma viruse seksualnim parnerima. Muškarac koji je prenosnik HPV, dobio je HPV od nekoga. Ako je heteronormativan, znači da je bio s nekom ženom koja ga je inficirala i onda on taj virus prenosi sljedećoj partnerici. 

2. Samo žene mogu dobiti infekciju

Ono što je razlika jeste to da kod muškaraca obično prolazi bez nekih većih problema, dok kod žena oštećenja epitelnih stanica, ako nisu na vrijeme otkrivena i tretirana, prelaze u rak grlića. Muškarci također imaju infekciju HPV. Međutim, netačno bi bilo reći da kod muškaraca HPV infekcija nikako ne može izazvati rak ili kondilome/bradavice i druge probleme- muškarci nisu imuni ovo, te su tako vrlo česte HPV infekcije poslije kojih nastaju bradavice na penisu, a nisu rijetki ni slučajevi citoloških promjena, pa i raka anusa i grla. To što neko nema cerviks ne znači da ne može oboljeti od infekcije HPV niti da ne može dobiti maligne promjene uzrokovane HPV-om. 

I muškarci i žene su u jednakom riziku od kontaktiranja HPV virusa.

3. HPV se ne može dobiti u prvom seksualnom kontaktu

Netačno. O tome sam već pisala. Istina je drugačija – infekcije HPV-om su tako raširenae da ih se dosta dogodi pri prvom seksualnom iskustvu, naročito ukoliko nije korištena zaštita kondom, što povećava rizik. Demografski, infekcije su najraširenije u populaciji tinejdžera.  Rizik kontaktiranja virusa se povećava s brojem prethodnih partnera osobe. 

4. Rak grlića materice dobijaju samo starije žene, one u menopauzi

Netačno. Zapravo u toj dobi opada rizik. Rizik je najveći kod žena u dvadesetim i tridesetim.

5. Infekcije s HPV su rijetke

Netačno. Istina je da su HPV najčešće seksualno prenosive infekcije. Postoji više od 100 različitih tipova HPV-a, a značajan postotak muškaraca i žena izložen je barem jednoj vrsti virusa tijekom rane odrasle dobi. 4 od 5 Amerikanaca će u toku života imati infekciju nekim od ovih sojeva, to je oko 80%, a možemo pretpostaviti da je situacija slična i širom svijeta. Osim što je vrlo čest virus, većina ljudi nikada ne razvija simptome ili zdravstvene probleme, a virus nesvjesno prosljeđuje svojim partnerima. Međutim, ono što je za jednu osobu subklinička infekcija s kojom se organizam sam izbori i ne dovede do citoloških oštećenja, za drugu osobu možda bude nešto što će dovesti do raka.

6. Ako imam HPV, sigurno ću dobiti rak

Netačno. Postoji oko 150 tipova HPV, a tipovi 16 i 18 su najrizičniji za razvoj raka grlića materice. Oko 70% slučajeva raka grlića materice je uzrokovano s ova dva tipa humanih papiloma virusa. Međutim, rak grlića se ne razvije tek tako, u nekoliko dana ili mjeseci. Recimo pregledi Papa jednom godišnje su sasvim dovoljni da se otkriju maligne promjene na vrijeme. Zato imamo one nalaze CIN različitog stepena. 

CIN 1 označava cervikalnu intraepitelnu neoplaziju prvog stepena. Taj naziv označava prisutnost abnormalno (displastično) promijenjenih stanica vrata maternice, zbog čega se često ta promjena naziva i displazija nižeg, odnosno blažeg stupnja. Drugim riječima, to je najblaži stupanj abnormalnih promjena stanica koje je uzrokovao virus HPV-a. Sljedeći stepen su CIN 2 i 3, ali to nisu nalazi raka grlića – to su nalazi da neko ima prekanceroznu promjenu – promjenu koja prethodi raku grlića materice. Zato su nam potrebni redovni pregledi, i ne smijemo dozvoliti zapostavljanja. Prekancerozne promjene je moguće tretirati i tako prevenirati teške operativne zahvate.

7. HPV infekcije nastaju usljed pada imuniteta

Ovo je napola tačno. Naime kod ljudi koji imaju ozbiljne imunodeficijencije, rizik toga da se organizam neće sam izboriti s infekcijom je veći. Ponovimo – naš imuni sistem nas ne štiti od kontaktiranja nekog uzročnika bolesti, ali nam pomaže da se izborimo s njim. Ova teza o tome kako HPV infekcije nastaju usljed pad imuniteta je vjerovatno laički pojednostavljena činjenica da se često dešava da se organizam sam izbori s HPV virusom, a da kod ljudi s imunodeficijencijom to nije slučaj. Citološke promjene usljed infekcije HPV-om ne nastaju samo usljed imunodeficijencije, nego i usljed niza drugih faktora koji povećavaju rizik – ako se ne ide redovno na Papa (i ostale) ginekološke preglede, ako osoba puši, ako osoba često mijenja partnere te ako je osoba rano stupila u seksualne kontakte. Dakle, nije jedino imunitet taj na koji se oslanjamo. 

HPV infekcije nastaju, kako da vam kažem – jer smo intimno bili s nekim i radili nešto. 

8. HPV je izlječiv

Ovo je napola tačno. Zavisi kako se uzme. Tačno je da se dosta osoba izbori s infekcijom, a da ni ne znaju da su je imali, i tačno je to da ako su nastala neka oštećenja epitelnih stanica, to je moguće tretirati. Ali to nije uvijek slučaj – svako individualno reaguje i nekom infekcija nekim sojem HPV prođe bez posljedica i zaliječi se, bez izazivanja citoloških promjena, dok kod druge osobe može da ima posljedice. Mi ne možemo znati u koju grupu spadamo. Vakcine u kombinaciji s redovnim ginekološkim pregledima su ključni za suzbijanje raka grlića materice i infekcija s nekoliko sojeva ovog virusa. Nemamo skrininge – preglede koji bi mogli utvriditi pojavu promjena pitela na nekim drugim sluzokožama – zato rak grla, anusa često prođu ispod radara, nažalost. 

9. HPV vakcina štiti samo od raka grlića materice

HPV vakcina, pogotovo ona devetotovalentna, štiti od infekcije onim tipovima HPV virusa koje ta vakcina sadrži. Najvažnije je da vakcina štiti od ona dva visokorizična tipa – HPV 16 i 18 (a sve tri HPV vakcine koje postoje na svijetu štite od upravo tih sojeva). Međutim drugi sojevi sadržani u vakcini nas štite i od promjena stanica na drugim dijelovima tijela, pa čak i od bradavica i raka grla ili anusa. Ne zaboravimo da postoji i rak vulve i vagine, koji su također uzrokovani HPV infekcijama. No vakcina nas ne štiti od nekih drugih tipova HPV (ne zaboravimo da ih ima oko 150), ali opet – ti drugi tipovi nisu tako opasni. Vakcina protiv HPV infekcija ne sadrži viruse nego samo neke njihove dijelove koji iniciraju imunološku aktivnost našeg organizma i produkciju odgovarajućih antitijela. Što više ovih tipova komponenti iz različitih sojeva virusa neka vakcina sadrži, protiv više sojeva nas štiti.

10. HPV vakcina nije sigurna ni efikasna

Ovo je totalna laž. Niz od tri doze najefikasniji  je način prevencije HPV-a i osmišljen je tako da izloži mlade ljude antigenima iz ovih virusa  prije nego što postanu seksualno aktivni, tako da njihova tijela grade imunitet prije kontaktiranja virusa. 

Gomila je naučnih dokaza na strani toga da su HPV vakcine, naročito Gardasil -9 koja štiti od 9 oblika HPV-a, sigurne i efikasne. A jedan o posljednjih dokaza za to je rapidno praktično iskorjenjivanje raka grlića materice u australskoj populaciji i nordijskoj, koje su vakcinisana zahvaljujući sveobuhvatnim programima HPV vakcinacije. Studija u NEJM objavljena u oktobru 2020. je pokazala supstancijalno reduciran rizik obolijevanja od raka grlića, a studija u Lancetu, objavljena u junu 2020. je finalna analiza efikasnosti HPV vakcina koja je pokazala da se u 14 godina upotrebe ove vakcine smajila incidenca raka grlića, a vakcinisane osobe su seropozivne tj. imaju antitijela na HPV virus. Konkretno, Gardasil 9 vakcina je dokaz da nauka funkcioniše.

Još o vakcinama protiv HPV-a i raku grlića materice  možete pročitati ovdje i ovdje.

11. Kondom štiti od HPV infekcija

Upotreba kondoma znatno smanjuje rizik infekcije, ali ga ne uklanja. Postoji dijelovi kože koji su u toku odnosa u kontaktu gdje virus ipak može doći. Tu su i problemi kontaktiranja virusa prilikom oralnog seksa, za koji, pa ne vjerujemo da baš ljudi koriste kondome, zar ne? 

Dig.IT program za poduzetnice

Korištenje digitalnih alata u poslovanju danas je nezaobilazno za sve biznise neovisno od djelatnosti kojom se bave. Bilo da želite povećati prodaju ili unaprijediti promociju, digitalni alati će vam pomoći i olakšati da ispunite svoje poslovne ciljeve i svoje proizvode predstavite široj publici i novim, potencijalnim kupcima.

U periodu od februara 2022. do jula 2022. godine, Fondacija 787 uz podršku Američke ambasade u BiH implementira šestomjesečni program Dig.IT za preduzetnice iz cijele BiH. Program će okupiti 20 preduzetnica i žena koje imaju poslovnu ideju te rade na njenom daljem razvoju.

Učesnice će u okviru programa proći intenzivnu obuku u kombinovanom formatu (online i offline radionice) na različite teme iz oblasti digitalizacije i korištenja dostupnih digitalnih alata za unaprjeđenje poslovanja.

Osim edukativnih sesija i usvajanja značajnih digitalnih vještina, učesnice Dig.IT programa imat će priliku takmičiti se za vrijedne nagrade. Kao završni događaj programa bit će održano pitch takmičenje u okviru kojeg će najuspješniji pitch osvojiti profesionalno fotografisanje i (re)brendiranje svog biznisa kroz saradnju s uspješnim bh. fotografima/kinjama i dizajnerima/cama.

Cilj ovog besplatnog programa jeste ponuditi preduzetnicama iz cijele Bosne i Hercegovine edukacije i priliku za razvoj digitalnih vještina te samim time i omogućiti i ubrzati digitalizaciju njihovih biznisa. Ovakvi načini poslovanja pomažu biznisima u povećanju prodaje, dovode do poboljšanja interakcije sa kupcima te u konačnici ih čine konkurentnijim na tržištu i u skladu sa evropskim trendovima u preduzetništvu.

Pri samom završetku programa, učesnicama će biti uručen i zvanični certifikat kao potvrda o stečenim vještinama i digitalnim kompetencijama kroz neformalno obrazovanje.

Prijave za program su otvorene od 18.01. do 30.01.2022. godine (do ponoći), a svoju već možete poslati ispunjavanjem prijavnog obrasca.

Odmori u BiH: 5 prelijepih zaštićenih prirodnih područja u BiH

1. Spomenik prirode Tajan

Jedinstvena zelena oaza smještena na tromeđi između Zavidovića, Kaknja i Zenice – spomenik prirode Tajan, zasigurno zaslužuje da ga uvrstite u svoj ovogodišnji planer putovanja. Brojni planinski vrhovi, rijeke, jezero Mašica, dugački podzemni tokovi, kanjoni i vodopadi, pećine i jame, veliko kraško vrelo i arheološka nalazišta, uređeni sportski tereni, dječija igrališta i staze za šetnju čine ovo najmlađe zaštićeno područje u našoj državi pravim mjestom za uživanje. Također, moguće je iznajmiti i smještajne kapacitete, vikendice, apartmane, bungalove…

Tajan je idealan za brdski biciklizam, a turisti posjećuju ovo područje i kako bi se okušali u adrenalinskim sportovima kao što su rafting i XC cross utrke.. Na raspolaganju su vam brojni šumski putevi, planinarske staze i biciklističke rute kroz prirodu.

Tajan ima bogat biljni i životinjski svijet, pa tokom šetnje područjem možete vidjeti i neke od endemskih vrsta kao što je prelijepi Bosanski ljiljan.

2. Spomenik prirode prašuma Perućica,

Dio je Nacionalnog parka Sutjeska te ima neprocjenjivu biološku vrijednost i jedna je od posljednjih prašuma u Evropi. Smještena između planinskih vrhova Maglića i Volujka skriva brojne endemske vrste i prekrasne pejzaže, a vodopad Skakavac koji se u njenom srcu obrušava sa više od 70m zaista oduzima dah.

Perućicu možete obići u okviru organizovanih tura uz obaveznu pratnju vodiča Nacionalnog parka Sutjeska.

3. Park prirode Blidinje

U središtu ovog parka prirode nalazi se najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini po kojem je ovo područje i dobilo ime,a sjajan je izbor za bijeg od stresa svakodnevnog života. Bilo da se odlučite planinariti ka vrhovima Čvrsnice i Vrana ili uživati u nekoj od aktivnosti poput jahanja, streličarstva, biciklizma ili vožnje quada, sigurno ćete napuniti baterije.

Do prelijepog Blidinja možete doći iz više smjerova a najbolji izbor su asfaltirani putevi iz pravca Jablanice, Tomislavgrada i Posušja.

4. Spomenik prirode Skakavac

Obuhvata područje oko vodopada Skakavca koji se nalazi oko 13 kilometara sjeverno od centra Sarajeva.

Slap visok 98 metara, koji pada niz okomitu krečnjačku stijenu, čini vodopad Skakavac dramatičnim prizorom. Izvor toka Skakavca nalazi se samo nekoliko stotina metara od mjesta sa kojeg pada vodopad, a upravo su oko izvorišta postavljeni stolovi i stolice za piknik. Lijevo od puta koji vodi prema izvorištu nalazi se dobro označena staza kojom se ide ka vodopadu, a samo nekoliko stotina metara od početka staze smješten je i prvi vidikovac sa kojeg se pruža pogled na vodopad.

Ukoliko nastavite pješačiti ovom stazom još dvadesetak minuta, za svoj trud ćete biti obilato nagrađeni jer ćete stići do samog podnožja vodopada, odakle se pruža fascinantan pogled na slap Skakavca.

5. Park prirode Hutovo blato

Na jugu Hercegovine, u tipično kraškom ambijentu, sa lijeve strane rijeke Neretve, nalazi se Hutovo blato, jedinstvena submediteranska močvara u Europi i jedan od najbogatijih rezervata ptica močvarica u Europi.

Poznato je od davnina kao zelena oaza, sa obiljem vode u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Zbog izuzetnog značaja i ljepote Hutovo blato je proglašeno Parkom prirode 1995. godine.

Neke od aktivnosti u kojima možete uživati su foto-safari (kao turistička atrakcija podrazumijeva razgledanje pejzaža, promatranje ptica i uživanje u prirodom ambijentu močvare uz vožnju brodicama po močvarnom djelu Hutova blata), sportski ribolov, sportske pripreme, edukativni izleti stazama oko osam jezera i još mnogo toga.

Lejla Motoruga: Još jedan dan

Probudili ste se i čitate ovaj tekst. Ja vam tvrdim da imate pravo nasmijani danas koračati kroz dan, jer ste dobili jedan veliki poklon koji se naziva „još jedan dan“. Jeste li zahvalni na tome? Razmislite malo. Mnogi ljudi nisu imali tu privilegiju kao što je vi imate. Većina od nas nije ni svjesna tog dara i uzima taj poklon od „24 sata“ zdravo za gotovo. Na vama je šta ćete od današnjeg dana uraditi. Da li ćete preživljavati ili proživljavati?

Razmislite malo o stvarima koje već imate u životu. Osjećate li zahvalnost? Ukoliko ne osjećate, razmislite malo bolje. Ja vjerujem da svaka osoba ima milion razloga da bude zahvalna. Zdravi ste? Znate li koji je to dar? Dok vi zdravo preživljavate ili proživljavate mnogi ljudi se bore sa zdravljem. Imate ljubav? Neki nemaju tu privilegiju. Imate porodicu? Neko je nema. Imate krov nad glavom? Neki od nas to nemaju. Imate posao? Neki ljudi, ipak nemaju. Dug je spisak…..

Nekad je čovjeku potrebno da mu se oduzme ono što ima kako bi naučio biti zahvalnan. Ljudi imaju puno želja, a ne cijene stvari koje već imamju. Podrazumijevaju se. Život nam često sprema razne lekcije kako bi nas naučio da budemo zahvalni.

Što je veća zahvalnost u nama, veća nam je moć da privučemo u svoj život stvari koje iz dubine duše želimo.

“Osjećati zahvalnost, a ne izražavati je; to je kao da umotaš dar i ne pokloniš ga.” – William Arthur Ward

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

“NEGATIVNI” LJUDI – KAKO SE ZAŠTITITI?

Molim vas da ovaj tekst pročitate do kraja i da ga pročitate nekoliko puta dok ga u potpunosti ne usvojite, jer će vam omogućiti emotivnu i emocionalnu slobodu u odnosima.

Prvo pravilo: on ima pravo biti negativan

1) on ima pravo biti negativan

1) on ima pravo biti negativan

Ne, nije štamparska greška.

*****

1) On ima pravo biti negativan to je prva i osnovna stvar koju treba da usvojite.

2) Zapamtite sve za šta se borite opstaje, bilo da se borite za ili protiv.

Bilo šta da bi opstalo, neophodna je energija, u ovom slučaju vaša energija.

Da bi nečija negativnost opstala neophodna mu je enrgija kojom se hrani.

Ako vi reagujete emotivno, verbalno ili na bilo koji način otpuštate emisiju energije koja je na frekvenciji očekivanog i time hranite negativnost.

Negativnost (kao i svaka druga pojava uostalom) opstaje i ako je podržavate i ako joj se suprostavljate.

Ona se hrani i potpuno joj je nebitno sa kog polariteta energija dolazi.

Sam stav da se trebate od nekog štiti odašilja frekvenciju kojom ga hranite i kojom mu dajte mogućnost da može da opstane i živi u vašem okruženju. Jedini način da to zauvijek nestane jeste da mu uskratite hranu, nedate svoju emociju (tugu, žalost, povrijeđenost, razočaranost… strah) i samim tim svoju energiju.

Jedini način da je uništite u odnosu na vas (a samim tim da se i zaštitite) jeste da ostanete potpuno mirni da ne reagujete uopšte ili da reagujete potpuno suprotno od očekivanog.

Tako da ako je neko negativan u vašem okruženju prvo se sjetite prvog pravila: on ima pravo biti negativan, i

onda se sjetite drugog pravila: opstaće samo ako ja sada reagujem.

Ako ne možete da ne reagujete onda se sjetite da reagujete suprotno od očekivanog. Na primjer:

kada ste puni elana odeuševljenja, a neko iz vašeg okruženja nije, tada umjesto dotadašnjeg:

Ti uvijek moraš sve da pokvariš…

Ti se raduješ samo ako ja patim…

Tebi uopšte nije stalo do mene…

(čime ste ga do sada hranili i omogućavali mu opstanak)

uputite mu:

Bravo!

U pravu si!

Tako je!

To je potpuno neočekivana reakcija i na taj način mu oduzimate hranu, prestaje pritisak na vas i vi ostajete “zaštićeni”.

Da bi sve to postigli potrebno je da osvjestite da svako biće na ovoj planeti ima svoju slobodnu volju i pravo izbora.

Ako je ta osoba izabrala biti negativna to je njeno pravo i vi joj to pravo morate dati.

Odnosno ona to pravo zadržava vi joj ga dali ili ne, ali ako se opirete i pokušavate da joj to pravo oduzmete samo vi stradte.

Drugo pored toga što svako za sebe ima pravo izabrati, isto tako vi nemate niti pravo niti moć bilo koga mijenjati!

Svako sam za sebe odlučuje da li se želi promijeniti.

Znači kako se zaštiti od negativnih ljudi:

1) dati im pravo da budu negativni

2) ne pokušavati nikog promijeniti mimo njegove volje

3) ne reagovati ni verbalno ni emotivno

4) ako reagujete, reagujte potpuno suprotno od očekivanog.

****

Ovo iziskuje mali napor, potrebno je posmatrati, pratiti dešavanja biti svjestan situacije i reagovati ispravno, odnosno ne reagovati.

Ako ste nekim slučajem suviše iscrpljeni, umorni od “nadmudrivanja” tada jednostavno recite hvala.

Hvala ima istu moć i isti efekat.

Hvala je na potpuno drugoj frekvenciji u odnosu na negativnost i pravi disonancu rezonanci negativnosti.

Vremenom ćete ojačati i biće vam potpuno svejedno da li vas ljudi iz okruženja podržavaju ili ne. Bićete dosljedni svom cilju, svom snu i ostvarivaćete ga uvijek bez izuzetka.

*****

Potpuno će vam se promijeniti okruženje, pošto više ne reagujete prema vama će se ponašati drugačije, preseliće se i sl. A ako i ostanete iz nekog razloga još neko vrijeme u istom prostoru, vas se to više jednostavno neće doticati.

Volite u čoveku ono božansko i dajte mu pravo slobode biranja.

Svako ima pravo biti ono što jeste, a ne ono što vi mislite da on treba da bude, jedino tako obezbjeđujete za sebe pravo da budete to što jeste.

Shvatite da vi nemate problem sa tim što je neko negativan.

Vi ne vodite borbu sa njim.

Vodite borbu samo sa sobom da prihvatite njegovo pravo da on bude takav.

Kada osvijestite da je jedini način da ne bude takav da mu vi uskratite “hranu” tada će vam biti lakše da se “natjerate” da ne reagujete.

Paradoks – daćete mu pravo da bude negativan, da bi mu to pravo u odnosu na vas oduzeli.

To je jedini način.

Zapamti sve polazi od tebe, da bi prekinuo tok negativnosti ti zaustavi svoje reagovanje!

S ljubavlju,

Brankica Kovačević

Azra Kafedžić: Ili si kavez ili si ptica

Sjedim za računarom i buljim u ekran. Pretežno, čim osjetim želju za pisanjem to i uradim. Želju od sinoć imam, ali nikako da je pretvorim u slovo. Nijednom do sada nisam pisala o Coroni. Zašto? U mom slučaju, razlog je jednostavan. Nisam željela. No, pričah neki dan sa Draganom i obećah joj da hoću. Zato što sam osjetila da, možda, dugujem i njoj nakon što mi je rekla da je Corona “nosa”.

Znate, ja sam izugubila oca u aprilu 2019.-te godine. Tada sam izdržavala petogodišnju kaznu zatvora. Znam da vam sada svima prolazi kroz glavu pitanje “zašto” jer smo mi takav narod; nije bitna ova priča već zašto sam ja bila u zatvoru. No, o tome neke druge nedjelje. Obećavam, jer i to sam ja. I vi ste vi. Sa svim manama i vrlinama, sa svim dobicima i gubicima, sa svim grijesima, sa svim tegobama, sa svim nadanjima, svim željama…nastavite sami niz šta ste, a ja ću da se vratim na poentu priče.

Otac je preselio tiho. Nečujno, kakav je i bio cijeloga života. Posljednji put smo se čuli 11.04.2019, ja sam pričala, on je plakao. U tišini. Samo što sam ja tu tišinu glasno čula. Nije imao Coronu. No, nije ni važno. Od čega god izgubimo osobu, to od čega ili zbog čega smo je izgubili ne igra ulogu. Bol ne raspoznaje razlog. Bol se nastani u vaše tijelo i tu živi kao podstanar. Vidite, u zatvorenom prostoru, gdje ste 24h pod kontrolom, gdje su prozori centimetar od plafona pa se boriš za vazduh, gdje je sve programirano i gdje nemaš način da vrisneš kad te svi jadi sustignu; pristaješ na sve i guraš dalje. Ako ne uradiš tako, tiho nestaješ. Ta tišina ubija i neprijatna je. Kao što je neprijatno zveckanje ključeva i katanaca, kao što je neprijatno slušanje druge osobe koja vrišti jer je udaraju, kao što je neprijatno da su žohari kućni ljubimci koji iskaču iz tanjira. Ali ti nastavljaš da jedeš. Rekli da su puni proteina. Kao što je neprijatno da se pretvaraš u vučicu, jer ako ne budeš vučica – pojedu te ovce. Citirala bih vam Dušana Silnog, da vam približim osjećaj: “Ja nisam čovek, ja sam vuk. Ja ne pričam i ne pišem, ja zavijam. Ne zavijam što me je strah, ne zavijam što sam besan. Zavijam da bi me čuo čopor moj, da bi me čuli vukovi, da bi me čula vučica, da bi me čuli vučići, da se okupi čopor moj. A kad se okupi čopor moj, bojte se psi!”

Kada je proglašena pandemija, u zatvoru su sve zatvorili. Kada kažem sve, to znači da nismo mogli imati posjete. I tako 17 mjeseci ja ne vidjeh majku. A samo mi je ona ostala. U međuvremenu sam se razboljela. Dijagnosticiran mi je reumatoidni artritis. Negdje je moralo da izađe sve što sam nakupljala godinama. Još jedna tegoba s kojom sam morala da izlazim nakraj. Bilo je dana kada nisam mogla ustati iz kreveta od ukočenosti, pa su me boli svim mogućim injekcijama. O tome da nisam mogla da se okupam, bolje da ne govorim. No tu se 50 osoba s kojim boraviš tolike godine pokazalo. Ne mogu opisati tu volju za pomaganjem, tu predanost, to nepostavljanje pitanja “možeš-ne možeš”, to izviranje osjećaja zaspalih nakon godina i godina udaraca… a svako od nas je imao jedno u glavi: “Kako se bore naši sa Coronom”? Kad god bi neko otišao da telefonira, a imaš pravo jednom dnevno 10 minuta da telefoniraš, vraćao bi se sa viješću i suzama: “Moji imaju Coronu”. Pa čekaj do sutra tih svojih deset minuta, da pitaš kako su. Zašto vam sve ovo pišem?

Kako sam otplatila svoj dug Državi i zaključala tih pet godina života, vratila sam sebe sebi i nastavila sa životom. U prošloj godini sam izgubila mnogo ljudi zbog Corone, ali gubitak od mojih poznanika sam prišila kao i svoj. Jer, koliko god od sebe odbijala tu jačinu emocija one izviru bez da ih pitaš i bez da ih tražiš. One žele vani, kao što sam i ja željela vani nakon pet godina. Da budem slobodna i da se oslobodim. Još uvijek se adaptiram na život, sa i bez nekih ljudi. Nekako mi je tegobnije sa ovima prisutnim; jer njihova promjena mijenja i nas koji smo adaptirani na promjene. Što bi rekao jedan moj prijatelj: “Živima se malo šta može reći”. Već duže vremena pratim na društvenim mrežama objave i komentare od strane mojih i bliskih i onih manje bližih ljudi. Sinoć sam nad jednim komentarom zastala i zapitala se: “Gdje smo se to izgubili?” Zar ne bismo trebali biti senzibilniji, privrženiji i odaniji jedni drugima? Prošlo je tri decenije od Agresije na Bosnu i Hercegovinu, i nekako mislim da je naš najveći problem to što još uvijek živimo u tom periodu. I nije to tako loše, ako bismo iz tog perioda zanemarili gubitke i patnju a posvetili se jedni drugima. Pa, samo kada se sjetim da smo dijelili onaj jedan lanč paket, da smo lizali onaj sok u kesicama, da smo pravili bombice od krekera, da smo polovili jednu žvaku, da smo svirali i pjevali po haustorima ne mareći što okolo sijevaju granate. Bolan, pjesma je nama bila lijek. Nismo imali vitamine i minerale, nismo imali telefone, nismo imali TV, kompjutere, nismo jeli više od jednom dnevno…a bilo se zdravo i bilo se privrženo.

Kao neko ko boluje od reumatoidnog artritisa, već skoro tri godine moram piti D vitamin, kalcijum, omega3, C vitamin, folnu kiselinu…a da ne spominjem kortikosteroide i kreme silne. Crpi to organizam, crpi psihu ionako iscrpljenu. Crpi dušu, ionako napola živu, crpi svaki dan a svaki dan moraš do slijedećeg dana. Kako znaš i umiješ. U međuvremenu, ljudi umiru. U međuvremenu umreš i ti pomalo s njima. Jer, svaki dan evociraš uspomene na bol koju nosiš prišivenu uz sebe. I skoro niko ne pita “Kako si”. Svaki dan čitam osuđivanja za bilo koji postupak koji je neko napravio, čitam smjehuriju na ljubav, čitam kukanje, čitam i gledam na silu silno prenemaganje i takmičenje ko će bolje, ljepše i više. Gledam glumatanja u predstavi za koju niko ne kupuje kartu. Nema veze što nam se publika smije, plješćemo sami sebi.  Plješćemo ljudima ako su ostavljeni, ako su nesretno zaljubljeni, ako ne znaju da se izvuku iz toga pa presude sami sebi. Plješćemo ženama koje varaju muškarce i one su ko biva poželjne, plješćemo muškarcima koji prevare ženu jer on je “frajerčina” ko biva. A nije, bolan. Niti je ona poželjna, niti je on frajerčina. Kad se utišaju među svoja četiri zida, sva četiri ćoška, znaju ono što vrisnu u tišini. Previše mi glumimo za nekoga ko ne zna ni sebe odglumiti. Jer se izgubio/la.

Sve ove godine koje sam bila niti kavez niti ptica, gledala sam da budem bolji čovjek. Ne u smislu da dajem, već u smislu da dijelim. Da ni prema kome ne idem skupljene šake, a pri tome ništa ne očekujem. Sve ove godine se borim sa anksioznosti. Danas sam kap, sutra slap. Danas med, sutra led. To je produkt jalovog vremena i jalovih ljudi. I kao takva, ne gubim se. Kome ću ako neću sebi? Bilo šta. Kome ću ako neću onima koje volim­? Rijetki su, ali ih volim. Nekada sam bila žena na maslačku. Lelujava žena koja se zalijeće na vjetrenjače. Onoga momenta kada izgubiš onoga koga si najviše volio, to postane promjena koja te promijenila. I kada rezimiram sebe, koja je sve ovo prenijela preko leđa, pitam se: “Šta vam je”? Zar vam je toliko teško saslušati nečiju priču i biti onaj koji će jednom rečenicom pomoći? Zar je toliko teško staviti se u tuđe cipele i vidjeti koliko boli ono što žulja? Zar vam je toliko teško sačuvati osobu koja je pored vas, samo zato što niste načisto sa sobom i svojom prošlošću? Jeste li pomisliti ikada da svi imamo “limite”? Onaj momenat kada kažeš: “E sad je dosta”? Zar vam je toliko mučno suosjećati sa onima koji su izgubili? Zar se tome smije? Ja nisam motivacioni govornik, ali jesam neko ko gubi i kada gube oni oko mene.

Znate li priču o Ostrvu? Na tom Ostrvu postoji česma na kojoj piše: “Kako si”?

Kako ste vi?

Ps: Nikada ne osuđujte nikoga. Ne znate sa kakvim se sve avetima ljudi bore. Dovite/molite za one kojih nema, ali isto tako dovite/molite za one koji su pored vas, jer možda sutra neće biti. Nije samo smrt odlazak, i zatvaranje vrata svoga života za nekim je odlazak.

Prvi u Republici Srpskoj: Banja Luka dobila reciklažni automat za hranu za pse

Banja Luka je dobila prvi reciklažni automat koji isporučuje hranu namijenjenu za napuštene pse.

Riječ je o automatu koji u zamjenu za recikliranje plastičnih flaša i limenki isporučuje hranu za pse. Flaše se ubacuju u otvore koji se nalaze na vrhu mašine, a posude za hranu i vodu su smještene pri dnu automata.

Ovaj automat je donacija Humanitarne organizacije „28. jun“  čija je predstavnica, Tamara Stojković, danas uređaj predstavila zajedno sa gradonačelnikom, Draškom Stanivukovićem.

Zahvalan na donaciji i dobroj saradnji, gradonačelnik je poručio da je riječ o donaciji koja je izuzetno značajna za naš grad, te mu je čast sarađivati sa organizacijom kao što je „28 jun“.

– Ekologija i briga o životinjama su teme kojima se Banja Luka sve više bavi. Bacanjem flaše u ovaj aparat činite dobro djelo i životinjama i našem gradu i čitavoj planeti. Grad se sistemski bavi rješenjem problema pasa lutalica, ali dok sve pse ne zbrinemo i ne nađemo im dom, važno je što im možemo pomoći i na ovaj način – rekao je gradonačelnik, te podsjetio da je nedavno azil izmješten na Manjaču, gdje svi psi sklonjeni sa ulice konačno  imaju pristoje uslove.

Gradonačelnik je iskoristio priliku i pozvao sve građana da posjete azil na Manjači i udome nekog od pasa koji čekaju svoj dom.

Zadovoljna saradnjom je i Tamara Stojković iz Humanitarne organizacije „28. jun“ koja se zahvalila Gradu na efikasnoj saradnji. Kaže da su Banju Luku prepoznali kao grad koji vodi računa o ovakvim stvarima, te da su se zato odlučili da donacija ide baš u grad na Vrbasu.

– Aparat funkcioniše tako što ubacite plastičnu flašu ili limenku, a dole izađe hrana za pse. Pored je i posuda u koju možete sipati vodu. Aparat razvija zdrave navike recikliranja kod ljudi, ali pomaže lutalicama u ovim hladnim danima – rekla je ona.

Novini u Banjoj Luci obradovali su se i u Udruženju građana „WagWag“. Predsjednica ovog udruženja, Anđela Španović zahvalila se Gradu Banja Luka, kao i organizaciji „28. jun“ na ovom humanom gestu.

– U posljednjih mjesec dana Grad Banja Luka je pokazao mnogo sluha za napuštene životinje. Mnogo toga je pokrenuto, od promjene u azilima do ovakvih novina, što smatram da je jako bitno, jer udruženja ne mogu sama – rekla je Španovićeva.

Automat je smješten u Ulici Bulevar srpske vojske u blizini parka za pse, strujom se napaja pomoću solarnih panela koji se nalaze na njihovoj gornjoj strani, pa se energija potrebna za rad obezbjeđuje iz obnovljivih izvora.

USAID/INSPIRE program: Trening Upravljanje projektnim ciklusom

USAID/INSPIRE organizuje trening Upravljanje projektnim ciklusom (Y2)  koji ima za cilj da polaznici/ce razumiju osnove projekta i upravljanja projektom, dobiju znanja i vještine za kreiranje logičkog okvira, kao i da učestvuju u  procesu monitoringa i izvještavanja. Nakon treninga polaznici/ce će biti u stanju da vode procese apliciranja za projekte, da samostalno kreiraju logički okvir i prenesu ga u aplikacijsku formu i aktivno učestvuju u implementaciji projekata u svim njegovim segmentima. 

Polaznici/ce treninga će takođe unaprijedili znanja o metodologiji upravljanja projektnim ciklusom, analiziranju trenutne situacije kao osnove za razvijanje prijedloga projekta, primjeni SMART pokazatelje uspjeha, izradi plana rizika i tehnikama monitoringa i evaluacije. Trening će se održati u hotelu Hills, Ilidža, Sarajevo od 2. do 4. februara. Možete se prijaviti OVDJE.   

Prijave su moguće  do 25.1. ali Vas molimo da se prijavite što prije, s obzirom na veliki interes za trening. 

Prijava na trening ne osigurava odabir, tako da ćete o konačnoj odluci biti blagovremeno obaviješteni. Organizator snosi troškove smještaja za učesnike/ce koji dolaze van Kantona Sarajevo i Istočnog Sarajeva, te refundira troškove prijevoza. 

Za sva dodatna pitanja budite slobodni da nas kontaktirate na [email protected]

1...525354...83Stranica 53 of 83

IZBOR UREDNICE

NAJNOVIJE OBJAVE

NAJČITANIJE KATEGORIJE

SAVJETNICI.BA

Mi smo ekipa koja vjeruje da trebamo što više pozitivnih priča i vijesti u našem životu. Kod nas ne možete naći politiku jer se mi bavimo ljudima i pričama koje često ne nalaze svoje mjesto u medijima.

Kontaktirajte nas: [email protected]

Pratite nas..

© Savjetnici.ba 2025.