Zazvonio je alarm. Na zaslonu ekrana mog mobitela pisalo je 6:30. Skočila sam iz kreveta kao da nisam ni spavala. Ogledalo na zidu spavaće sobe opet je ulovilo moje velike tamne podočnjake. Srećom, danas sam cijeli dan u operacionoj sali, prikrivena hirurškom kapicom i maskom, pa ih niko neće ni vidjeti, pomislih.
Užurbano se spremam kako bih stigla obaviti svakodnevnu jutarnju rutinu. Omiljeni dio te rutine mi je ta jedna cigareta uz fildžan kafe u ćošku malog balkona. Još od studentskih dana nisam promijenila tu naviku, iako svojim pacijentima uvijek naglasim da prvo doručkuju, ako već ni oni nisu odlučni u ostavljanju te loše navike. Jutros je kafa uz debeli hiruški atlas. I nakon mnogobrojnih operacija i napravljenih aortokoronarnih bajpasa, svaki put prođem kroz sitnice, da na koju ne zaboravimo, jer upravo te sitnice mom pacijentu mogu značiti život.
Međutim, mirnu desetominutnu kafu prekida mi alarm “Probuditi djecu, napraviti sendviče”. Automatski ustajem sa stolice, sve ostavljam i budim malog, u ušuškanog dječaka Afana i muža. Vjerovatno samo moje srce zna zašto je muž ubačen među djecu. Dok im ostavljam nekoliko minuta vremena da se razbude, odijevam se u kombinaciju koju sam pripremila još sinoć jer sam znala da to ne smijem ostaviti za tako važno jutro kao ovo koje počinje sa operacijom. Važno je poznavati svoju osobenost, ono što može biti kočnica ili usporavajući faktor u trenucima kad baš toga ne smije biti. A ja sebe poznajem… Uvijek sam neodlučna s tim kombinacijama, što pripisujem svom horoskopskom znaku – blizanac. I stoga ne dozvoljavam da me takve bezazlenosti remete. No, interesantno je nikada nisam bila neodlučna kada je izbor moje profesije bio u pitanju. Hirurgija je bila oduvijek broj jedan, čak i kad su me svi odgovarali od toga , govoreći mi da to nije posao za žene.
U međuvremenu svi se srećemo u kuhinji, muž doručkuje, a moj mali Afan ponavlja matematiku naglas.
Sklopih kriške hljeba u sendvič i spustih se na koljena. Uhvativši svog dječaka za mekane rukice potvrdih mu: “Da, nepoznati sabirak nađemo tako što od zbira oduzmemo poznati sabirak. Rasturit ćeš taj kontrolni, samo hrabro. Ali nemoj me zvati odmah kada završiš, biću u sali, nedostupna za razgovor.” Opet neću biti uz njega kad mu bude potrebna moja riječ utjehe, pomislih. Da, to je cijena mog poziva – biti “majka na isključivanje”. Tako mene moja mama zove, vazda govoreći da je ona uvijek bila dostupna za mene, i kad je bila na sastancima, i na putu. Doduše, kad vidi prelijevajući sjaj suza u mom oku koje jedva tad zadržavam da se ne sliju niz lice, onda kaže: “Istina, ja nisam nikog vratila iz mrtvih!”. I time mi iz misli otjera svaki osjećaj krivnje, a moje srce ispuni smirajem, jer cijena koju plaćamo moja porodica i ja zapravo je negdje nečije lab-dab u grudima koje nastaviti kucati još godinama. Vrijedno je.
I ponovo se mislima vratih na operaciju, razmišljajući o svim eventualnim problemima koji bi mogli iskrsnuti i šta tada učiniti. Nije me strah, nego nastojim biti spremna za svaku situciju. Baš kao što sinu Afanu spakujem kabanicu u ruksak kad pođe na izlet, da mu se nađe ako slučajno počne kiša padati. Uvijek sam se pitala da li upravo ta majčinska dušebrižnost pojačava dušebrižnost za pacijenta?! Ali zato sam sve sigurnija da mi je baš ono tipično žensko propitivanje sebe i drugih “šta ako, šta kad bi” itekako pomoglo da budem svaki put sve bolje pripremljena za operaciju koja me čeka kao novi izazov.
Sjela sam u auto. Moja vožnja do bolnice uvijek počinje sa istom neizvjesnošću: da li će saobraćajna gužva biti uobičajena ili će se desiti nešto neočekivano i usporiti me, da li će me “sačekati” parking mjesto ili ću morati opet kružiti oko bolnice da se parkiram. Srećom, jutros ne moram brinuti da li će mi auto pred školskim dvorištem zagraditi neki drugi roditelj koji, isto kao i ja, svoje dijete otprati sve do ulaznih vrata škole. Jutros je moj divni muž, kao i u svim danima kad rano ujutro imam zakazanu operaciju, odveo dijete u školu, iako je to njemu na sasvim suprotnoj strani od posla. Oboje smo svjesni da je veoma važno da u ovakvim danima imam što manje dodatnih obaveza i jutarnjeg stresa, kako bih na posao došla potpuno smirena i spremna.
Tihu muziku na radiju prekida sve glasniji zvuk sirena koje su se približavale mom autu u nepreglednoj koloni krajnje, najmirnije trake. U retrovizoru ugledah tri crne limuzine sa uključenim rotacionim svjetlima koje su krčile sebi put kao da su oni hirurzi o čijoj brzini dolaska na posao zavisi nečiji život.
I tako, probijajući se uz nemilosrdan zvuk koji nas je sve dodatno uznemiravao, te tri limuzine stigle su proći na zadnje blinkajuće zeleno, a mi u svojim običnim autima ostali smo čekati na semaforu da prođe novo crveno. Dobro je da uvijek krenem ranije kada su ovakvi dani u pitanju, kako bih u potpunosti izbjegla kašnjenje. Ipak, ostajem pri svom stavu da bi bilo mnogo korisnije službene vozače, umjesto političarima ili funkcionerima, staviti na raspolaganje hirurzima pred operacije i tako ih poštedjeti nemalog stresa zbog saobraćajne gužve i parkiranja, sačuvati im opuštenost, smirenost duha i tijela kad im je najpotrebnija.
Stigla sam u bolnicu, presvukla sam se i odlazim da još jednom obiđem svog pacijenta prije operacije i provjerim njegove posljednje nalaze. Kao i obično, uspijevam naći prave riječi da razbijem njegov strah koji mu se ogledao u očima. Upravo zbog ovakvih situacija mi je drago što sam žena koja se ne ustručava pokazati empatiju i uputiti riječi ohrabrenja, sada pacijentu, kao jutros sinu.
Isključujem mobitel i prestajem biti majka. Do daljnjeg, samo sam hirurg. Krenuli smo prema operacionoj sali.. Ne dozvoljavam da adrenalin preovlada mojim bićem, te se smirujem dubokim udisajima i čašom vode prije samog ulaska u salu.
Operacija je trajala kao i obično. Sve je prošlo dobro i nije bilo značajnijih odstupanja od prethodnih. Pacijenta su, slijedeći procedure, odvezli na odjel intenzivne njege. Vjerovatno će već poslije dvadesetčetiri sata biti prebačen na kardiovaskularni odjel, a ja ću biti u kontaktu sa kolegama kardiolozima kako bih se uvjerila da je pacijent dobro i spratila njegovo stanje sve do njegovog otpusta. Nisam krila zadovoljstvo dobrim razvojem situacije i zahvalila sam se cijelom timu: “Ekipa, hvala svima, za još jedan dobro obavljen posao.”. Nije me iznenadio, po ko zna koji put slično izgovoren, komentar jednog od starijih kolega: ”Kolegice, nije još vrijeme za samozadovoljne osvrte. Tek kad budete pred penziju možete sebi dozvoliti luksuz da pričate o uspjehu. Do tada, gledajte na svaku operaciju kao na vaš ženski ritual šminkanja u kojem pomno tražite koja je linija krivo iscrtana!”. Čak i da ovakve komentare shvatim kao dobronamjerne savjete, smatram da bi za njih trebalo birati pravo vrijeme, a to je sigurno ono vrijeme prije operativnog zahvata kada bi trebalo da se kolegijalno razmjenjuju iskustva, ne bojeći se da će mlada generacija “pregaziti” stariju. Blago sam se osmjehnula kolegi, ne dozvoljavajući sebi da mi se pokvari dobro raspoloženje. Komparaciju sa šminkanjem sam shvatila kao njegov pokušaj da svoju zajedljivost ublaži šaljivom upadicom. Nakon već deset godina rad u hirurgiji naučila sam se nositi sa nerijetko susretanim predrasudama da je ženska glava “loptica za šminkanje”.
Iza mene je mnogo godina uloženih u školovanje i specijalizaciju da bih uspjela biti danas ovo što jesam. Nebrojeno mnogo puta sam se odrekla putovanja sa prijateljicama, skijanja, koncerata i derneka. I nebrojeno mnogo puta sam nenašminkana bila ne samo na faksu i u bolnici, nego i na roditeljskom sastanku, u šopingu… Nekada davno mi je smetala ta čudna ljudska priroda da se za sve radije ima negativan komentar. Ako je žena nenašminkana: “Vidi je, jadnica, kakva hoda.”. Ako je našminkana i dotjerana: “Ma, koga će ona liječiti kad ne silazi s ogledala?!”. Vjerujem da se mnogo uspješnih žena, susretalo sa sličnim situacijama i da im nije bilo jednostavno iznijeti se s tim. Međutim, za ženu je najvažnije pronaći svoj put i ostati dosljedna sebi i svojim ciljevima na tom putu, stalno se osnažujući, kako stručnim usavršavanjem, tako i duhovnom nadgradnjom svoje ličnosti.
Nikada kraja ovom napornom danu! Po izlasku iz bolnice žurim u brzinski šoping, kupiti neko voće i poslasticu za mamu. Opet je malo prehlađena, “napuhalo je”. Tako ona sebi uspostavi dijagnozu za sve što je muči, nastojeći nas time poštedjeti brige. Ovaj put mislim da je ipak malo više od prehlade, da je u pitanju neuralgija koju bi trebalo čim prije tretirati. Samo kad bi se ona dala prevariti da nam dopusti da je pregledam barem ja za početak. Biće mi mnogo teže kasnije ako bolest uzme maha i prikuje je za krevet. Prvo, biće mi jako žao nju, vječito aktivnu, gledati kako leži s bolovima u leđima. Drugo, kćerka sam joj, moraću joj maksimalno pomoći. Kako to obično biva u našoj tradiciji, i brigu o starijima u familiji uglavnom nosi žena, pa neću moći puno računati na brata.
Nakupih raznog voća za mamu, izvagah ga i uputih se prema mesnici u supermarketu. Na trenutak prestajem biti kćerka i opet sam samo hirurg. Potegnuh za mobitelom u džepu da još jednom provjerim sa odjelom intenzivne njege kakvo je stanje pacijenta kojeg sam jutros operisala. Umirili su me. Stanje je stabilno. I tako, dođoh do mesnice. Birajući kroz staklo hladnjaka neku finu koljenicu za supu mami, mirno čekam da mi se obrati mesar kad dođem na red. Umjesto njega, ushićeno mi se obraća starija žena, odnekle mi poznatog lika, prilazeći mi užurbano: “Draga moja doktorice, kakav ste Vi hirurg, za čistu desetku! Otkako ste me operisali, ja sam Vam kao ponovo rođena.”. Međutim, poskočih na glasan povik mesara s druge strane hladnjaka kojim on, vidno iznenađen, dobacuje: “Ti, tako mršava, tanka k’o ovaj filet, i hirug je l’?!”. Na tren se zbunih, ne znajući da li me njegova konstatacija više nasmijava ili razočarava? Obzirom da sam generalno šaljivdžija, ipak se nasmijah, ali mu ne ostah dužna: “Poštovani gospodine, ne operiše se masom, nego znanjem! Zato se mi žene ne brinemo za mišiće, nego za mozak, da u njemu bude sve što nam je potrebno.”. Našalih se i izabrah koljenicu za mamu i usput par telećih šnicli za večeru, da obradujem svoje muške kod kuće, kad su se već popodne morali snalaziti za ručak bez mene. A u mom mozgu ponovo odjeknu isto pitanje: Ima li kraja predrasudama da se poslovi dijele na “muške” i “ženske”?
Moram priznati da je zaista poseban osjećaj na kraju napornog dana vratiti se u naš mali, ali topli dom. Brzinski se raspremih i počeh sa pripremom šnicli za prženje. Još od najranijeg djetinjstva sam maštala o zajedničkom porodičnom ručku u pet popodne kada bi se svi okupili za stolom i razgovarali o danu koji je iza ili ispred nas. To mi se činila kao posebna dragocjenost u životu možda baš zato jer mi je, živeći skoro cijeli život samo s mamom, to mnogo nedostajalo. Zato sam sada beskrajno sretna što to imam u svom životu i nastojim tu dragocjenost sačuvati. Ako zbog dežure ili drugih obaveza u bolnici baš i ne stignem napraviti ručak za sve nas, potrudim se da barem večeru napravim. Ponekad i umorna, ali uvijek s ljubavlju. Kao i večeras.
Dok večeramo, pitam se kako li će biti uskoro kad na ovom stolu bude servirana i jedna flašica za hranjenje bebe? Hoće li biti mirna dok mi čavrljamo uz večeru ili će svojim ljutim plačem tražiti pozornost? Hoću li ja uopće imati vremena napraviti ručak ili večeru? Muž kao da je osjetio o čemu ja razmišljam, naglas prebire svoje misli: “Bilo bi divno ovo društvo za stolom malo proširiti! Da, znam, nisi sigurna da li će porodiljsko i dalje biti godinu dana?!” Umjesto odgovora, blago mu se osmjehnuh. Najmanja mi je briga trajanje porodiljskog, pomislih. Imam li ja snage opet ostaviti maleno biće po cijelu noć bez mene kada me hitno pozovu iz bolnice? A na poziv za pacijenta mora se se odmah odazvati. Hoće li to još jedno dijete imati “majku na isključivanje”, bezbroj puta uskraćeno za njeno prisustvo na prvim nastupima i takmičenjima?
A hoće li moje veliko dijete biti sretnije što nije više samo? Hoće li moje srce biti ispunjenije kad me zagrle dva para milih ručica? Kao što dva para sitnih ručica grle tu mladu ženu čija mi je operacija na sutrašnjem planu. Te rukice drže to njeno srce još uvijek živim, sigurna sam. Moje je da ga popravim , da njeno lab-dab bude najsnažnije na svijetu još puno godina.
Hirurgija je bila moja prva ljubav, dok nisam upoznala svog muža, pa dok nisam dobila mog divnog Afana. Sada mogu reći da su svi na svom prvom mjestu i da svako od njih ima posebne zasluge u mojoj sreći. Tako će i to malo biće koje će stići za malo manje od devet mjeseci imati svoje prvo mjesto u mom srcu.
Znam, biće teško, ali biće i divno. I biće vrijedno svih odricanja. Ja, žena i hirurg, duplo sam sretna – kad me s puno ljubavi pogledaju oči mojih najmilijih i kad me s puno zahvalnosti pogledaju oči mojih pacijenata poslije uspješne operacije.
ERNA DŽINIĆ
Studentica Medicinskog fakulteta Sarajevo
