Vozila je malog crnog Opela koji se stalno kvario. Jednog dana su joj čak dva kvara nastala. Iscurilo joj je ulje i bombina joj je „crkla“. Zvučalo joj je nekako sladunjavo BOMBINA, asociralo je na bombonjeru ili bombonu. Da joj nije tih kvarova na vozilu, ne bi ni znala da je ta bombina neki manji dio skriven u autu ispod haube. Umorna i iscrpljena od kvarova i popravaka, odlučila je da nešto promijeni. Živci su joj postojali tanji. A to su svi ljudi oko nje primjećivali.
Sva očajna, odlučuje se zaljubiti u automehaničara. Mislila je da će joj to sve probleme riješiti. Važno joj je bilo da joj auto može „smiriti“ i popraviti. A ne bi se ni žalila da joj je fizički atraktivan. Našla ga je, veoma brzo. Kada joj je permant iscurio, jedva je uspjela do prvog automehaničara doći s pokvarenim vozilom. Tu ga je srela. U automehaničarskoj radnji ga je ugledala. Odjeća mu je bila sva crna od ulja. Pomislila je možda bi joj on mogao biti dečko koji će se brinuti o njoj i autu. U kratkom vremenskom periodu joj je „izliječio“ auto i kao da je osjetio da ima nešto u zraku, pozvao ju je na kafu.
Počeli su izlaziti i družiti se. Njeno auto bilo je sada u pravim rukama. Svaki nastali kvar brzo bi bio popravljen. Tako su funkcionisali neko vrijeme. Željela je da vjeruje da se zaljubila, ali u dubini duše znala je da laže sebe. Iako su znale svađe nastati, brinuo se za njeno auto. Strah da joj auto nikad više neće funkcionisati, bio je jači. Ignorisala je svoje unutrašnje osjećaje.
Ona ima sada dva izbora. Prvi je da nastavi kako je u svojoj glavi zamislila s automehaničarom. Na taj način bi spasila auto i bila vjerovatno nesretna. A druga opcija je da ipak da sebi šansu da pronađe pravu ljubav, pa makar to značilo da mora i autobus u budćnosti korisiti, ali bi bila sretna i ispunjena.
S obzirom na to da je prva opcija lakša, većinom ljudi baš ostanu zarobljeni u onome što zapravo ne želi. I tako žive….
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
