Vjerujem da svako od nas ima „svoju pjesmu“. Bila to pjesma koja nas podsjeti na neku simpatiju iz djetinjstva, da li na tek prekinutu vezu iz koje smo, htjeli to ili ne, izašli povrijeđeni; da li na neko putovanje pa kad je čuješ doživiš „deja –vu“ kroz miris ceste ili okus vjetra što te zapuhne, da li zbog nekog drugog razloga – ali svi je imamo. Ja mnogo volim muziku, sve vrste. Nemam žanr za koji bih rekla da je omiljeni i da je moj, jer sve ovisi od momenta, osjećaja, dana, trzaja… Nekada se isplešem uz zvuke Pharella i „Happy“, nekada skočim na stolicu na takt „Bele ciganke“, nekada zaplačem na violinu Andrea Bocelli i „O mare e tu“ a nekada mi je dovoljno da čujem samo jedan takt i da se utačkam. Danas čuh Mariah Carey i „Love takes time“. Pa, nisam je čula nekih petnaestak godina. Inače, izbjegavam da slušam pjesme koje je moja rahmetli Emira voljela, jer onda postanem ranjiva i skrhana, a već odavno sam sebi zabranila pravo na ranjivost i na slična stanja. Čisto radi sebe. No, danas to nije bilo tko. Danas sam za neke tri minute, koliko traja pjesma, preletjela sve gradove u kojima sam bila posljednjih godina, ali opet se vratila u grad iz kojeg ni u snu ne odlazim. Tu sam vezana i tu opstajem.

Ne radi se tu samo o činjenici da je Sarajevo grad koji ima posebnu aromu zraka, već se radi o tome što ni u jednom gradu nisam srela toliko naizmjenične ljubavi i ne ljubavi u isto vrijeme. Kažem „ne ljubav“ da ne bih rekla mržnja, jer eto nikako ne prihvatam tu riječ u svom rječniku. Bez obzira na sve. Nekada prođem cijelim gradom samo da zagrlim sve ulice. I koliko god to bilo nemoguće, nekako uspijem očima pa mi duša puna kada se navečer svalim na svoj krevet.

Na Vrelu Bosne ćeš vidjeti tri klupe, jednu do druge. Na svakoj različit prizor. Na jednoj se dvoje ljube, na drugoj se dvoje svađaju a na trećoj grupica od njih petoro piju i smiju se. Ujednačen ukus Vrela Bosne i konjskog izmeta nekako ne izaziva gađenje ni bijes, već neku vrstu sreće kroz smijeh jer smo mi jedini narod koji je spojio ljepotu Nacionalnog Parka za izmetom životinjskog carstva. Ima to svoje čari. Eto, ja nekada odem čisto da posjetim uspomene iz djetinjstva. Djevojčice nikada ne odrastaju, zar ne?

Onda dođem na Vils, pustim da me miris Miljacke omami pa sjednem na klupu i tražim urezana slova na obližnjem drveću. Meni je to slatko, iako je većini papanluk i uništavanje prirode. Tu, na tim mjestima sam ostavila mnoge priče koje čuh slučajno kao neki obični stranac koji se tu našao u tom momentu, razmišljajući o tome kako svaki grad ima svoje misterije. Možda nekada neko bude pisao o misterijama Sarajeva kao što je Zafon pisao u svojoj „Sjenci vjetra“. Svaki grad ima svoga Danijela i svoju Marinu. Ubjeđena sam u to.

Odatle krenem prema Skenderiji i zastanem na mostu na kojem je više bijelih čaršafa sa ljubavnim porukama nego ljudi koji ga prijeđu u toku dana. Tim mostom sam, onomad, trčkarala da stignem na trolu kada bi mi tata dopustio da do 22:00 ostanem u BB-u. Zastanem i dok Miljacka huči zapitam se: Je li to sve što nam je ostalo od ljubavi? I zašto na tom mostu nisu mogli opstati svi oni katančići kao što su opstali u Parizu, Ljubljani, Amsterdamu i Veneciji? Zašto je njihova ljubav postojanija od naše? I je li uopće? Krenem onom stranom od Akademije, gledam ljude kako se slikaju na Mostu „Festina lente“, pa stignem do Drvenije. Zastanem pored prosjaka, dam onoliko koliko mogu – ako imam, iako mi je najdraže ući u pekaru i kupiti ima vruć sendvič. Kada nemam ni za to, ponudim dodir ruke, ta toplina bi trebalo da najbrže dopre do ljudskog tijela i duše.

Dođem do Čaršije i čim mi noga kroči kaldrmom, zaplačem u sebi. Zalačem što nisam više djevojčica. Što me mama ne vodi za ruku i što ne odemo na pitu u Bosnu. Ondje na ćošku gdje je sada turska kafana. Što nemam plastičnu čašicu punu kukuruza i što se sva ne ispraljam dok hranim golubove. Što nema sladoleda na točenje i što mi se prstići ne zalijepe od njega. Što mi majka ne briše prstiće. Što me niko ne pomiluje po glavi, a da pri tome osjetim miris prstiju ruke koja me miluje. Što su zatvorene sve one stare radnje. Čak i ona gdje mi je mama kupila moj prvi šešir. Bio je skup, ja sam ga željela, a ona mi ga je kupila iako sam znala da neće taj mjesec sebi kupiti kremu. Gledam ljude oko sebe a ne vidim čovjeka, ne vidim čovječnost. Vidim dječicu koja vrište jer im prođeš dotaknuti obraščiće, vidim ljude koji ulicom jedu delicije a prolaze pored onih koji taj dan nisu ni doručkovali. Vidim drsko obučene žene, vidim proste muškarce koji se okreću za istim tim ženama. Vidim prazne sokake a pune glavne ulice. Je li to jedini centar u kojem možemo biti? Sve vidim, a ono najvažnije mi ne zapinje za oko. Okrećem se na silu ne bih li dozvala barem nekoga ko je tu iz istog razloga kao ja, ali moj glas ne dopire ni do koga. Teturam se do slastičarne Saraj, sjednem u baštu na klimavu stolicu i naručim tortu od oraha. Bože, isti joj je ukus kao i prije trideset godina. Gledam majku kako mi briše usta i govori da jedem polako, vidim sebe kako namještam svoje bijele štramplice i osjetim starčevu ruku na svom licu. Suze više ne možeš ni sustegnuti. I tako zavoliš grad, a ohlade ti ljudi. Grliš ulice, a bježiš od prolaznika. Pogledom miluješ brda, a zatvaraš oči pred šetačima. Osmijehom ljubiš rijeku, dok sjetom odguruješ ljude. Dišeš sjećanje na događaje, ali brišeš uspomene na imena. Želiš voljeti, a čekaš da tvoje vrijeme dođe. Želiš živjeti, a čekaš da život prođe.

Mariah Carey je u pravu… „Love takes time“…

Okej je kada ne spavaš cijelu noć. Kada ti i ćutnja smeta. Okej je i kada bi pričala s nekim, a nemaš s kim. Okej je i što nema onog “Proći će”. Okej je i kada ustaneš u tri ujutro da pišeš priču. O tome kako nemaš listu želja. Ništa drugačiju od prošlih godina. Okej je kada želiš novogodišnji paketić. Onaj u obliku kućice. Što sam dobijala nekada u tatinoj firmi. Okej je i kada želiš šećernu jabuku, da se sva utrackaš od nje. Da ti se usne lijepe. Da ližeš djetinjstvo s njih. Okej je i kada čekaš sms, a ne dobiješ ga. Okej je i kada doručkuješ sa podočnjacima. I kada si raščupana, nenašminkana i kada ti ispod deke samo oči vire. Okej je i kada isljučiš telefon. Okej je i kada ga uključiš i dobiješ sms da te čekaju karte za predstavu kod čike na blagajni. Okej je i kada se natjeraš da se spremiš i odeš na predstavu. Iako imaš milion razloga zbog kojih ne bi. Okej je i kada sjediš u Pozorišnoj kafani sa glumcima i vidiš kako su to sasvim obični ljudi. Okej je i kada se voziš kući, i razmišljaš kako je nekada okej kada nisi okej.

Okej je i kada navečer spremiš stvari i odeš na Bjelašnicu. Kada odeš kod žene koja te zna kao djevojčicu i igraš se sa njenim unukom i duša ti titra jer ti se javlja slika djevojčice iz sna, kao tvoje kćerke kojoj još nijednom nisi vidjela lice, a koja ti se stalno u lakiranim cipelicama igra oko noge i govori ti „Boli li te noga, mama“? Okej je i što si joj dala i ime, iako ne znaš hoćeš li je ikada imati. Okej je i što znaš da ima plavu kovrdžavu kosu, samo ne znaš koje boje su joj oči. Okej je kada ugriješ apartman, i možda tu noć budeš sama sa svojim mislima i željama. Vani je hladno, ledena cesta, a tebi toplo unutra tebe. Jer nema ništa ljepše od čekanja nekoga koga jedva čekaš. Okej je i kada ti javi da će doći. Kada u deset navečer dođe, igra se „koju ćeš ruku, lijevu ili desnu“? a obje mu pune. Kada ti donese šećerne jabuke, pečeno kestenje vrelo i domaći džem od njegove mame. Okej je i kada zbog toga jecaš unutra, a ne znaš kako da mu kažeš da je to sve što želiš. Okej je i kada nakon bolova zaspiš na njegovim prsima, i sve ti se čini kao da je bajka koju nikada nisi živjela. Okej je kada ti se sve čini drugačije kada je tu. Samo nije okej kada ode.

Okej je i to što je mom svilenom danas rođendan i što mi je rekao: „Hajde da ti kupim čizme, za paketiće si velika“. Okej je i što sam ja zbog toga i sretna i tužna u isto vrijeme. Jer on nije zaboravio kako živim Decembar. Okej je i kada mu izljubim obraze, sa bradom od dva dana koja mi bocka obraze i vraća me u period od prije trideset godina kada se vraćao sa desetodnevnog puta sav umoran i zabradatio, a ja udisala Pino Silvestre sa njegovog lica. Okej je i kada odeš u grad da se negdje usput isplačeš zbog svega što ti nedostaje. Jer ne želiš da mu kvariš rođendan svojom dječijom ludošću. Okej je i kada odeš na Holiday Market, staneš pored lavandinog drveta i skidaš sa njega sve što ti fali, a znaš da više nemaš gdje da staviš u sobu. Okej je i kada žuriš za dječakom da mu vratiš šal koji mu je ispao, a on ti kaže :“Hvala Vam, teta“. Okej je kad te djeca zovu tetom, jer imaš taman toliko godina. Okej je što ti je to i smiješno i simpatično. Okej je i što si htjela sresti Djeda Mraza i kao klipača se slikati s njim u krilu, a umjesto njega naiđeš na Linu pa se fotkaš s njim. Okej je i kada svratiš u Bordo kutak i kupiš pokoju sitnicu sa obilježjem voljenog Kluba. Okej i kada se odjednem čuje „Hello“, a ti se osmijehneš i još jače vjeruješ u znakove pored puta. Okej je i što je hladno, što je grad poluprazan, što ulični prodavci imaju osmijeh na licu, i što poželiš da ih odvedeš na doručak a ne znaš kako bi reagovali.

Okej je što noga i dalje boli, isto kao i sjećanja. U intervalima. Okej je i što se čupaš, što ti kišobrančić lizalice ublaže bol, i što gledaš dječicu kako trčkaraju oko okićenog drveta i pitaš se hoće li se toga sjećati za trideset godina. Jer, za sjećanja ne trebaju fotografije. Bar ne ove sa aparata i telefona. Okej je i kada Pravda više ne radi Nedjeljom, ali vlasnik kaže da navratim na sok, otvoriće. Okej je kada znaš da neka vrata uvijek ostavljaš otvorena. Nečim. Okej je što je park pun lišća, a prazan ljudi. Okej je što dečko u sivom kaputiću tačno tada prolazi pored mene, sa knjigama. Okej je i što uvijek isti. Okej je i što je ti prvi put da ga sretnem vani. Okej je i što mu je zazvonio telefon a on se javio sa: „Molim, ljubavi“. Okej je što znam koliko znači to izgovoreno „ljubavi“. Okej je što mi i nedostaje, zar ne? Okej je i što sam htjela da mu svratim na Ness na pola sata. Okej je i što nisam. Što nije ispalo onako kako sam htjela. Okej je što me je to pomalo i rastužilo. Okej je i što se ne znam naljutiti na njega. Okej bi bilo da vidim kako mu stoji Adidas dux. Da ugrijem ruke u njemu onako mekanom. Okej je što sam umjesto toga otišla kući.

Okej je i što su riječi moj bokserski džak. Često govore umjesto mene, a ponekad i šapuću. Sve zavisi od prve pjesme koju čujem ujutro.
Nekad i ne čujem pjesmu, nego orgazmični glas voditeljke na radiju koja informiše o stanju na ulicama u gradu ili o vremenskoj prognozi. Često tada blenem u monitor i zamišljam je kako se oblizuje i pipka dok pet puta u minuti najavljuje neku nagradu igru u kojoj trebaš pogađati naziv pjesme, a ako pogodiš osvojićeš poklon bon za poluprazan tanjir u Vapianu. Okej je i što mi je draži ovaj moj bijeli tanjir sa dva prazna kroasana i ova crvena šolja vrele kafe. Okej je što ne volim ženska prenemaganja oko gluposti i sitnica. I što sam u pojedinim segmentima žena sa brkovima. Okej je što neću da radim više, da bih imala više i da bih sa tim “više” kupila haljinu. Haljinu u kojoj bih izgledala mlađe i ljepše. Okej je što sam njemu ljepša na slikama. Realno, nekada me je baš briga kako izgledam. 

Okej je što sam neki dan u kafiću vratila kafu, jer nije bilo mlijeka. Ne mogu da pijem popodnevnu kafu bez mlijeka, iako znam da to u suštini i nije kafa. Jednostavno, konobarica me nije saslušala. Ružno je kad vas neko ne sasluša. Nije važno čime se bavi.

Okej je što znam šta je domaće meso koje se trpa u kese i stavlja u zamrzivač. I što se trudim da ja ne budem nečije meso. I što ne volim pitu. I što volim selo. Okej je i što poludim kad se iznerviram radi sitnice, pa odem u frižider da se izliječim. I što sam perfekcionista. Što sam perfekcionista u sopstvenom haosu.
Okej je što nekad poželim da se potučem. I što me nervira generalizacija, globalizacija, konzumerizam i potrošačko društvo. Što me nekada nervira društvo.

Okej je što me nekad boli dupe za ostatak svijeta, kad sam sklupčana pod svjetlom svoja četiri ćoška, koja uredno plaćam.
Okej je što sam našla dio sebe u riječima iz filma “Neposlušni” – ona voli malo da spava, jer voli mnogo da bude budna. Ili tako nekako.
Okej je što kažem jebiga, kad mislim jebiga. Ili kad ne znam šta da kažem. I što me psovke oslobađaju kad sam nervozna.
Zato, jebiga, valjda je i ovaj tekst okej, čim sam vas dovukla do posljednje rečenice.