Srijeda, 22 Aprila, 2026
Naslovnica Blog Stranica 55

Lejla Motoruga: Formula za ispunjenje želja

Vjerujete li da ima čarobna formula za ispunjenje želja? Ja vam tvrdim da ima. Primjena te formule nije baš jednostavna dok je ne savladate. Znate šta je još važno, morate duboko popričati sami sa sobom. Mnogi ljudi to ne znaju. Dosta ljudi bježi od samog sebe i tako preživljavaju. Ako ste jedna od tih osoba i ne želite ništa mijenjati po tom pitanju, nema potrebe da dalje čitate.

Ako imate neku želju, prvo morate vidjeti da li vi to stvarno želite ili mislite samo da želite. Zastanite malo i razmislite zašto to želite. Npr. želite 1.000.000 KM. Mozgajte malo što želite taj iznos? Šta ćete sa njim? Mnogi će odgovoriti da budu sretni, da kupe kuću, auto, stan…i šta onda? Je li vam se želja ispunila? Jeste li sretni? Shvatićete da vam možda i ne treba 1.000.000 KM da biste bili sretni, kupili kuću, stan, auto…i da ima i drugih načina kako doći do toga.

Mnogo se više krije iza naših želja nego što mislimo. Kada vašu želju raščlanite na najmanje dijelove, shvatićete možda da to zapravo i nije želja, nego igra ega. Ako ga ne umirite, on će za vas željeti želje koje vi ne želite.

Ako vi to stvarno i iskreno želite, želja je naručena. Bravo, odradili ste veliki dio posla.

Jeste li išta poduzeli da vam se želja ispuni? Trebate krenuti u akciju. Odlučivši da krenete, odradili ste pola posla. Također je važno da uživate u tim koracima koji vode do želje i budite uvjereni da će vam želja doći u pravi trenutak.

Na sljedećem koraku mnogi od nas padaju. Ljudi se previše vežu za želju i očekivanje. To je najveća greška. Sve dok budete to činili želja vam u pravom obliku neće doći. Sve što grčevito i silno želite neće vam se ispuniti, čak naprotiv, dobićete još više onoga što ne želite. Također, mnogi od nas čekaju da im se želja ispuni da bi bili sretni. Velika greška! Trebate biti sretni da bi vam se želja ispunila.

Ukoliko ste poduzeli akciju, najbolje vam je da se ne fokusirate previše na želju i da se posvetite stvarima koje volite raditi i koje vas ispunjavaju. To je često teško. Znam, jer i ja ovdje padam. Ali znate onu izreku „Kada se najmanje nadate desiće vam se“, jer ste u tom trenutku shvatili da vam ta želja i ne treba da budete sretni.

„Moderni čovjek živi u obmani da zna šta želi, dok u stvari želi ono što se od njega očekuje da želi.“

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Azra Kahfedžić: A koja je vaša pjesma?

Vjerujem da svako od nas ima „svoju pjesmu“. Bila to pjesma koja nas podsjeti na neku simpatiju iz djetinjstva, da li na tek prekinutu vezu iz koje smo, htjeli to ili ne, izašli povrijeđeni; da li na neko putovanje pa kad je čuješ doživiš „deja –vu“ kroz miris ceste ili okus vjetra što te zapuhne, da li zbog nekog drugog razloga – ali svi je imamo. Ja mnogo volim muziku, sve vrste. Nemam žanr za koji bih rekla da je omiljeni i da je moj, jer sve ovisi od momenta, osjećaja, dana, trzaja… Nekada se isplešem uz zvuke Pharella i „Happy“, nekada skočim na stolicu na takt „Bele ciganke“, nekada zaplačem na violinu Andrea Bocelli i „O mare e tu“ a nekada mi je dovoljno da čujem samo jedan takt i da se utačkam. Danas čuh Mariah Carey i „Love takes time“. Pa, nisam je čula nekih petnaestak godina. Inače, izbjegavam da slušam pjesme koje je moja rahmetli Emira voljela, jer onda postanem ranjiva i skrhana, a već odavno sam sebi zabranila pravo na ranjivost i na slična stanja. Čisto radi sebe. No, danas to nije bilo tko. Danas sam za neke tri minute, koliko traja pjesma, preletjela sve gradove u kojima sam bila posljednjih godina, ali opet se vratila u grad iz kojeg ni u snu ne odlazim. Tu sam vezana i tu opstajem.

Ne radi se tu samo o činjenici da je Sarajevo grad koji ima posebnu aromu zraka, već se radi o tome što ni u jednom gradu nisam srela toliko naizmjenične ljubavi i ne ljubavi u isto vrijeme. Kažem „ne ljubav“ da ne bih rekla mržnja, jer eto nikako ne prihvatam tu riječ u svom rječniku. Bez obzira na sve. Nekada prođem cijelim gradom samo da zagrlim sve ulice. I koliko god to bilo nemoguće, nekako uspijem očima pa mi duša puna kada se navečer svalim na svoj krevet.

Na Vrelu Bosne ćeš vidjeti tri klupe, jednu do druge. Na svakoj različit prizor. Na jednoj se dvoje ljube, na drugoj se dvoje svađaju a na trećoj grupica od njih petoro piju i smiju se. Ujednačen ukus Vrela Bosne i konjskog izmeta nekako ne izaziva gađenje ni bijes, već neku vrstu sreće kroz smijeh jer smo mi jedini narod koji je spojio ljepotu Nacionalnog Parka za izmetom životinjskog carstva. Ima to svoje čari. Eto, ja nekada odem čisto da posjetim uspomene iz djetinjstva. Djevojčice nikada ne odrastaju, zar ne?

Onda dođem na Vils, pustim da me miris Miljacke omami pa sjednem na klupu i tražim urezana slova na obližnjem drveću. Meni je to slatko, iako je većini papanluk i uništavanje prirode. Tu, na tim mjestima sam ostavila mnoge priče koje čuh slučajno kao neki obični stranac koji se tu našao u tom momentu, razmišljajući o tome kako svaki grad ima svoje misterije. Možda nekada neko bude pisao o misterijama Sarajeva kao što je Zafon pisao u svojoj „Sjenci vjetra“. Svaki grad ima svoga Danijela i svoju Marinu. Ubjeđena sam u to.

Odatle krenem prema Skenderiji i zastanem na mostu na kojem je više bijelih čaršafa sa ljubavnim porukama nego ljudi koji ga prijeđu u toku dana. Tim mostom sam, onomad, trčkarala da stignem na trolu kada bi mi tata dopustio da do 22:00 ostanem u BB-u. Zastanem i dok Miljacka huči zapitam se: Je li to sve što nam je ostalo od ljubavi? I zašto na tom mostu nisu mogli opstati svi oni katančići kao što su opstali u Parizu, Ljubljani, Amsterdamu i Veneciji? Zašto je njihova ljubav postojanija od naše? I je li uopće? Krenem onom stranom od Akademije, gledam ljude kako se slikaju na Mostu „Festina lente“, pa stignem do Drvenije. Zastanem pored prosjaka, dam onoliko koliko mogu – ako imam, iako mi je najdraže ući u pekaru i kupiti ima vruć sendvič. Kada nemam ni za to, ponudim dodir ruke, ta toplina bi trebalo da najbrže dopre do ljudskog tijela i duše.

Dođem do Čaršije i čim mi noga kroči kaldrmom, zaplačem u sebi. Zalačem što nisam više djevojčica. Što me mama ne vodi za ruku i što ne odemo na pitu u Bosnu. Ondje na ćošku gdje je sada turska kafana. Što nemam plastičnu čašicu punu kukuruza i što se sva ne ispraljam dok hranim golubove. Što nema sladoleda na točenje i što mi se prstići ne zalijepe od njega. Što mi majka ne briše prstiće. Što me niko ne pomiluje po glavi, a da pri tome osjetim miris prstiju ruke koja me miluje. Što su zatvorene sve one stare radnje. Čak i ona gdje mi je mama kupila moj prvi šešir. Bio je skup, ja sam ga željela, a ona mi ga je kupila iako sam znala da neće taj mjesec sebi kupiti kremu. Gledam ljude oko sebe a ne vidim čovjeka, ne vidim čovječnost. Vidim dječicu koja vrište jer im prođeš dotaknuti obraščiće, vidim ljude koji ulicom jedu delicije a prolaze pored onih koji taj dan nisu ni doručkovali. Vidim drsko obučene žene, vidim proste muškarce koji se okreću za istim tim ženama. Vidim prazne sokake a pune glavne ulice. Je li to jedini centar u kojem možemo biti? Sve vidim, a ono najvažnije mi ne zapinje za oko. Okrećem se na silu ne bih li dozvala barem nekoga ko je tu iz istog razloga kao ja, ali moj glas ne dopire ni do koga. Teturam se do slastičarne Saraj, sjednem u baštu na klimavu stolicu i naručim tortu od oraha. Bože, isti joj je ukus kao i prije trideset godina. Gledam majku kako mi briše usta i govori da jedem polako, vidim sebe kako namještam svoje bijele štramplice i osjetim starčevu ruku na svom licu. Suze više ne možeš ni sustegnuti. I tako zavoliš grad, a ohlade ti ljudi. Grliš ulice, a bježiš od prolaznika. Pogledom miluješ brda, a zatvaraš oči pred šetačima. Osmijehom ljubiš rijeku, dok sjetom odguruješ ljude. Dišeš sjećanje na događaje, ali brišeš uspomene na imena. Želiš voljeti, a čekaš da tvoje vrijeme dođe. Želiš živjeti, a čekaš da život prođe.

Mariah Carey je u pravu… „Love takes time“…

Lejla Motoruga: Vidjeti nevidljivo

Možda se najbolje vide one stvari koje nisu vidljive?

Ne služe samo oči da bismo nešto vidjeli. Naša duša isto ima oči koje mogu sve nevidljivo vidjeti.

Samo treba znati gledati. To većina ljudi ne zna. Okolnosti i njihova uvjerenja im nisu dopustuli da nauče gledati dušom.

Djevojka u dugoj tirkiznoj haljini je zažmirila. To je bilo jedino što je mogla u ovom trenutku uraditi. Žmirila je i molila od srca. Tajno je Boga molila za sreću koju želi da podijeli sa dušama koji su joj duboko zapečaćena u srcu. U mislima je nacrtala srce i svakoj duši iz njenog srca poslala po jedno srce. Kada bi te duše u trenutku zatvorile oči, mogle bi to osjetiti. Oči njihove duše bi se tada širom otvorile, a sreća bi strujila njihovim tijelom. Žalosno bi bilo da čovjek vjeruje samo u ono što očima može vidjeti.

Većina ljudi kada kafu pije pošećeri, pa promiješa. Miješanjem, tragovi šećera postaju nevidljivi. Šećer se sad samo može osjetiti pri svakom gutljaju kafe, ali se nikako ne može vidjeti.

Dopustiti da se nešto osjeti je prvi korak da se progleda očima duše.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Azra Kahfedžić: Okej je…

Okej je kada ne spavaš cijelu noć. Kada ti i ćutnja smeta. Okej je i kada bi pričala s nekim, a nemaš s kim. Okej je i što nema onog “Proći će”. Okej je i kada ustaneš u tri ujutro da pišeš priču. O tome kako nemaš listu želja. Ništa drugačiju od prošlih godina. Okej je kada želiš novogodišnji paketić. Onaj u obliku kućice. Što sam dobijala nekada u tatinoj firmi. Okej je i kada želiš šećernu jabuku, da se sva utrackaš od nje. Da ti se usne lijepe. Da ližeš djetinjstvo s njih. Okej je i kada čekaš sms, a ne dobiješ ga. Okej je i kada doručkuješ sa podočnjacima. I kada si raščupana, nenašminkana i kada ti ispod deke samo oči vire. Okej je i kada isljučiš telefon. Okej je i kada ga uključiš i dobiješ sms da te čekaju karte za predstavu kod čike na blagajni. Okej je i kada se natjeraš da se spremiš i odeš na predstavu. Iako imaš milion razloga zbog kojih ne bi. Okej je i kada sjediš u Pozorišnoj kafani sa glumcima i vidiš kako su to sasvim obični ljudi. Okej je i kada se voziš kući, i razmišljaš kako je nekada okej kada nisi okej.

Okej je i kada navečer spremiš stvari i odeš na Bjelašnicu. Kada odeš kod žene koja te zna kao djevojčicu i igraš se sa njenim unukom i duša ti titra jer ti se javlja slika djevojčice iz sna, kao tvoje kćerke kojoj još nijednom nisi vidjela lice, a koja ti se stalno u lakiranim cipelicama igra oko noge i govori ti „Boli li te noga, mama“? Okej je i što si joj dala i ime, iako ne znaš hoćeš li je ikada imati. Okej je i što znaš da ima plavu kovrdžavu kosu, samo ne znaš koje boje su joj oči. Okej je kada ugriješ apartman, i možda tu noć budeš sama sa svojim mislima i željama. Vani je hladno, ledena cesta, a tebi toplo unutra tebe. Jer nema ništa ljepše od čekanja nekoga koga jedva čekaš. Okej je i kada ti javi da će doći. Kada u deset navečer dođe, igra se „koju ćeš ruku, lijevu ili desnu“? a obje mu pune. Kada ti donese šećerne jabuke, pečeno kestenje vrelo i domaći džem od njegove mame. Okej je i kada zbog toga jecaš unutra, a ne znaš kako da mu kažeš da je to sve što želiš. Okej je i kada nakon bolova zaspiš na njegovim prsima, i sve ti se čini kao da je bajka koju nikada nisi živjela. Okej je kada ti se sve čini drugačije kada je tu. Samo nije okej kada ode.

Okej je i to što je mom svilenom danas rođendan i što mi je rekao: „Hajde da ti kupim čizme, za paketiće si velika“. Okej je i što sam ja zbog toga i sretna i tužna u isto vrijeme. Jer on nije zaboravio kako živim Decembar. Okej je i kada mu izljubim obraze, sa bradom od dva dana koja mi bocka obraze i vraća me u period od prije trideset godina kada se vraćao sa desetodnevnog puta sav umoran i zabradatio, a ja udisala Pino Silvestre sa njegovog lica. Okej je i kada odeš u grad da se negdje usput isplačeš zbog svega što ti nedostaje. Jer ne želiš da mu kvariš rođendan svojom dječijom ludošću. Okej je i kada odeš na Holiday Market, staneš pored lavandinog drveta i skidaš sa njega sve što ti fali, a znaš da više nemaš gdje da staviš u sobu. Okej je i kada žuriš za dječakom da mu vratiš šal koji mu je ispao, a on ti kaže :“Hvala Vam, teta“. Okej je kad te djeca zovu tetom, jer imaš taman toliko godina. Okej je što ti je to i smiješno i simpatično. Okej je i što si htjela sresti Djeda Mraza i kao klipača se slikati s njim u krilu, a umjesto njega naiđeš na Linu pa se fotkaš s njim. Okej je i kada svratiš u Bordo kutak i kupiš pokoju sitnicu sa obilježjem voljenog Kluba. Okej i kada se odjednem čuje „Hello“, a ti se osmijehneš i još jače vjeruješ u znakove pored puta. Okej je i što je hladno, što je grad poluprazan, što ulični prodavci imaju osmijeh na licu, i što poželiš da ih odvedeš na doručak a ne znaš kako bi reagovali.

Okej je što noga i dalje boli, isto kao i sjećanja. U intervalima. Okej je i što se čupaš, što ti kišobrančić lizalice ublaže bol, i što gledaš dječicu kako trčkaraju oko okićenog drveta i pitaš se hoće li se toga sjećati za trideset godina. Jer, za sjećanja ne trebaju fotografije. Bar ne ove sa aparata i telefona. Okej je i kada Pravda više ne radi Nedjeljom, ali vlasnik kaže da navratim na sok, otvoriće. Okej je kada znaš da neka vrata uvijek ostavljaš otvorena. Nečim. Okej je što je park pun lišća, a prazan ljudi. Okej je što dečko u sivom kaputiću tačno tada prolazi pored mene, sa knjigama. Okej je i što uvijek isti. Okej je i što je ti prvi put da ga sretnem vani. Okej je i što mu je zazvonio telefon a on se javio sa: „Molim, ljubavi“. Okej je što znam koliko znači to izgovoreno „ljubavi“. Okej je što mi i nedostaje, zar ne? Okej je i što sam htjela da mu svratim na Ness na pola sata. Okej je i što nisam. Što nije ispalo onako kako sam htjela. Okej je što me je to pomalo i rastužilo. Okej je i što se ne znam naljutiti na njega. Okej bi bilo da vidim kako mu stoji Adidas dux. Da ugrijem ruke u njemu onako mekanom. Okej je što sam umjesto toga otišla kući.

Okej je i što su riječi moj bokserski džak. Često govore umjesto mene, a ponekad i šapuću. Sve zavisi od prve pjesme koju čujem ujutro.
Nekad i ne čujem pjesmu, nego orgazmični glas voditeljke na radiju koja informiše o stanju na ulicama u gradu ili o vremenskoj prognozi. Često tada blenem u monitor i zamišljam je kako se oblizuje i pipka dok pet puta u minuti najavljuje neku nagradu igru u kojoj trebaš pogađati naziv pjesme, a ako pogodiš osvojićeš poklon bon za poluprazan tanjir u Vapianu. Okej je i što mi je draži ovaj moj bijeli tanjir sa dva prazna kroasana i ova crvena šolja vrele kafe. Okej je što ne volim ženska prenemaganja oko gluposti i sitnica. I što sam u pojedinim segmentima žena sa brkovima. Okej je što neću da radim više, da bih imala više i da bih sa tim “više” kupila haljinu. Haljinu u kojoj bih izgledala mlađe i ljepše. Okej je što sam njemu ljepša na slikama. Realno, nekada me je baš briga kako izgledam. 

Okej je što sam neki dan u kafiću vratila kafu, jer nije bilo mlijeka. Ne mogu da pijem popodnevnu kafu bez mlijeka, iako znam da to u suštini i nije kafa. Jednostavno, konobarica me nije saslušala. Ružno je kad vas neko ne sasluša. Nije važno čime se bavi.

Okej je što znam šta je domaće meso koje se trpa u kese i stavlja u zamrzivač. I što se trudim da ja ne budem nečije meso. I što ne volim pitu. I što volim selo. Okej je i što poludim kad se iznerviram radi sitnice, pa odem u frižider da se izliječim. I što sam perfekcionista. Što sam perfekcionista u sopstvenom haosu.
Okej je što nekad poželim da se potučem. I što me nervira generalizacija, globalizacija, konzumerizam i potrošačko društvo. Što me nekada nervira društvo.

Okej je što me nekad boli dupe za ostatak svijeta, kad sam sklupčana pod svjetlom svoja četiri ćoška, koja uredno plaćam.
Okej je što sam našla dio sebe u riječima iz filma “Neposlušni” – ona voli malo da spava, jer voli mnogo da bude budna. Ili tako nekako.
Okej je što kažem jebiga, kad mislim jebiga. Ili kad ne znam šta da kažem. I što me psovke oslobađaju kad sam nervozna.
Zato, jebiga, valjda je i ovaj tekst okej, čim sam vas dovukla do posljednje rečenice.

BBI banka i Vlada Zeničko-dobojskog kantona obezbijedili subvencioniranu kreditnu liniju za privrednike

Nedžad Gušić, član Uprave za korporativno bankarstvo i investicije i Zlatko Jelić, ministar za privredu/gospodarstvo Zeničko-dobojskog kantona potpisali su danas Ugovor o subvencioniranoj liniji za privredne subjekte s područja ZDK.

Riječ je o projektu koji će privrednicima omogućiti da u BBI banci dobiju finansiranja po subvencioniranoj stopi od nula posto. Za realizaciju Ugovora BBI je osigurala sredstva u iznosu 8.800.000 KM dok će Vlada ZDK za subvenciju  profitne marže obezbjediti 300.000KM.

“Subvencioniranje profitne marže za privrednike jedna je od mjera koju Ministarstvo gospodarstva provodi u cilju podrške privrednicima sa područja Zeničko-dobojskog kantona. BBI banka je na javnom pozivu dala najbolju ponudu, a Ministarstvo će subvencionirati profitnu maržu tako da će privrednici dobiti potpuno besplatna finansiranja, dakle bez troškova profitne marže. Ovakve incijative značajna su podrška za privredu u ovim izazovnim vremenima”, izjavio je nakon potpisivanja ministar Jelić. 

Sredstva će se odobravati za ekonomsku stabilizaciju, održavanje likvidnosti, nabavku osnovnih sredstava, povećanje obima proizvodnje i usluga, očuvanje postojećih i obezbjeđenju novih radnih mjesta.

“BBI banka nastavlja pružati neophodnu podršku privredi. Danas smo potpisali Ugovor koji će privrednicima sa područja ZDK na raspolaganju biti skoro devet miliona KM besplatnih sredstava, po stopi od nula posto. Maksimalan iznos finansiranja za jednog korisnika je pola miliona sa rokom otplate do 60 mjeseci. Naše strateško opredjeljenje je podrška privredi BiH i razvoju malih i srednjih preduzeća. SME su nosioci razvoja svake tržišne ekonomije i stoga su ovakvi klijenti u našem fokusu. Drago mi je da ćemo implementacijom ove linije, po prvi put na području cijelog ZDK, pružiti mogućnost ovakvog vida podrške privrednim subjektima, a što će rezultirati kreiranjem novih radnih mjesta”, izjavio je Nedžad Gušić, član Uprave za korporativno bankarstvo i investicije BBI banke.

Gušić je istakao da osim subvencioniranih linija BBI banka organizira  Sarajevo Business Forum, vodeću investicijsku konferenciju kako bi privrednicima iz BiH otvorila nove mogućnosti povećanja proizvodnih kapaciteta.

“11. SBF zakazan je za 11. i 12. maj 2022. godine a u fokusu je prezentacija potencijala BiH kao atraktivne “nearshoring” destinacije u koju će strane kompanije prebaciti svoju proizvodnju, a to može dovesti do ogromnog ekonomskog napretka, a prije svega može zaustaviti odliv stručnog, mladog i sposobnog kadra iz zemlje”, naglasio je Gušić.

Dodatne informacije o danas potpisanoj finansijskoj liniji potencijalni korisnici mogu dobiti u  poslovnim jedinicama BBI banke u Zenici, Kaknju, Tešnju i Visokom.

Trač u mahali

Amira (30) i Ermin (37)su već pet godina u braku. Odlučili su da još ne žele djecu. Žive ljubav punim plućima, putuju po svijetu. Ljudi uživaju u trenutku. U ulozi roditelja se trenutno još ne vide.

Amira je nedavno imala visoku temperaturu i oči su joj jako suzile. Njen muž je sa njom otišao doktoru. Ljekar joj je propisao odgovarajuće ljekove koje su u kratkom periodu počele djelovati.

Bračni par ima velik komšiluk. Tu je npr. komšinica Safija (65). Ne može niko proći niz ulicu, a da Safija ne primijeti. Ona je u toj mahali “Sena internet”. Safija je kafu pristavila i pozvala Izetu (68) koja živi do njene kuće da dođe da malo (više) promahalaju.

Uz šoljicu kafe kaže Safija Izeti:
”Amira i Ermin su već dugo u braku i nemaju djecu, sigurno nešto nije u redu.”

Izeta na to doda:
“Sigurna sam da ne mogu imati djecu. Ramiza (63) je njih nedavno vidjela u ambulanti. Amira je izašla uplakana iz ambulante. Doktor im je rekao da ne mogu imati djecu.”

Safija uze mobitel i okrenu Nafin (61) broj da joj ispriča tu “novost”. Tako se počelo po cijelom komšiluku pričati da Amira i Ermin ne mogu imati djecu.

Priče rekla-kazala su uobičajno štivo nas Balkanaca. Mudro bi bilo da se svako svojim životom počne baviti i da prije svega uživa u njemu popunivši ga kvalitetnim sadržajem. Sve dok nisu kriminalne radnje ili uznemirujuće stvari u pitanju, ljudi iz komšiluka imaju pravo da žive kako god žele!

Kaže Balašević: “Nama je lepo, TAMAN KAKO SMO ZASLUŽILI!

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

MaajaM: Moja mama je bolja od tvoje

U ovih nekoliko godina “blogerske karijere” nikad svoj online prostor nisam (is)koristila da na bilo koji način spomenem čim se bave moji roditelji i da ih na bilo koji način (is)promovišem. Mogla sam, naravno. Ali nisam.

Ako se pitate zašto, odgovor je poprilično komplikovan. Barem tako izgleda u mojoj glavi i nisam sigurna da li ćete shvatiti kad krenem objašnjavati.

Moji roditelji su najbolji roditelji u ovom ali i paralelnom Univerzumu. Ne da ih se ne stidim već sam apsolutno PREponosna svaki put kad ih spomenem negdje i nekom. Ponosna sam na činjenicu što rade sve što rade i kako rade. Uvijek sam bila i uvijek ću biti.

Nisam nikad spominjala čim se tata bavi jer nisam željela da me neko pogrešno shvati kako “naturam” to u online prostor. Isto važi za mamu.

I onda sam shvatila da zaista, zaista, zaiiiiista griješim. Ne, neću ih dovesti u bilo kakvu vrstu neugodne situacije. Ne, nećete shvatiti da vam guram bilo šta; pročitaćete ili nećete i to je to.

Pročitaćete, reagovati, desiće se ili ništa ili nešto. I to je to.

Na kraju dana, zašto ne bih pričala i pisala kad i ako mogu?! Da, neke stvari sam do sad zaista radila pogrešno ali je krajnje vrijeme da to popravim. Ili barem pokušam.

Moja mama je (naj)bolja

Niko na ovom svijetu ne mora da odaje neku vrsta priznanja nekoj tamo i nečijoj mami ali svako bi trebao da poštuje, cijeni i voli svoju. Meni je moja najbolja sve i da cijeli svijet tvrdi da je drugačije. Svijet je svijet, moja mama je moja mama. Nema veze što se u 95% stvari ne slažemo ja i dalje odgovorno tvrdim da je meni moja najbolja i kad bih imala priliku da nacrtam novu, bila bi ista.

Sad i iz ove perspektive sa skoropa trideset godina kad i ako pogledam unazad apsolutno ništa ne žalim i ne zamjerim. Nisam zamjerila čak ni tad sa 16,17,18 godina. Jesam se ljutila, manje razumjela ali nisam zamjerila a naročito to sad ne mogu jer SVAKU situaciju apsolutno shvatam i prihvatam.

Možete a i ne morate da mi vjerujete ali ja sam stvarno bila dobro dijete i mislim da je moj “jedini grijeh” činjenica da sam tvrdoglava kao komad stijene; i stijena će popustiti prije ili kasnije ali ja kad znam da sam za nešto u pravu ići ću do prijekog Suda da dokažem da je tako. Kad nisam u pravu, nisam i nije problem da priznam.

Ako mi ne vjerujete, pitajte ljude iz mog okruženja da sam 100x na nešto što ne znam rekla da ne znam i da sam kriva kad i ako jesam. A nadobijala sam se i zbog tog batina u životu. Opet, nek sam, nije mi ni zbog tog žao.

Zašto je moja mama (naj)bolja?

Ostavićemo na jednu stranu činjenicu da volim mamu jer mi je mama ali da mi nije mama bila bi mi jako draga osoba i bila bi mi izuzetna čast da poznajem takvu osobu.

2017 sam skoro pa tri sedmice bila na Ortopediji na UKC TZ zbog operacije kičme. Po izlasku sam 15 dana bila kući a onda zbog infarkta i plućne embolije završila u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Mjesec dana.

Moji roditelji su iz Sanskog Mosta dolazili svaki dan u Tuzlu. A onda i u Bihać. SVAKI DAN. Zamislite koliko je to  pređenih kilometara i potrošenog goriva. Vremena. Živaca. Života.

A znate li šta su radili svaki od tih dana kad su dolazili i odlazili?

Hranili napuštene pse. Svaki ubogi dan. Po dolasku u Bihać svi napušteni i odbačeni psi od Sanskog Mosta do Bihaća su znali kad im je doručak a kad ručak; onda kad moji roditelji dolaze i kad se vraćaju nazad u Sanski Most. I to ne baš svakakav doručak jer nisu to bile suve kifle i stari hljeb. Tih mjesec dana su imali kvalitetniju ishranu nego da su vlasnički.

Ne bih ulazila u problematiku kako i zašto su ostavljeni i odbačeni, o tom nek vodi računa svako ko je to uradio, ono o čemu ja želim da vam pričam su moji roditelji i njihova reakcija, odnosno postupci.

2017 je prošla, dobrano smo zakoračili i u 2021 i kroz ovih nekoliko godina ruke moje mame su nahranile toliko napuštenih i nezbrinutih pasa da se ne usudim čak ni pogađati koji bi to mogao broj. Svaka hrenovka, skuvana supa i čorba su plaćeni vlastitim novcem, nekad uz pomoć ljudi iz okruženja koji su imali i imaju razumijevanja za živa bića.

Je li moja mama i dalje (naj)bolja?

Moja mama je i dalje moja mama ali kao što sam spomenula; bila bi mi jako draga osoba sve i da me nije rodila. Zašto? Zato što je shvatila da problem nisu napušteni i ostavljeni psi već činjenica da se ljudi ne bave rješavanjem uzroka problema već samo pokušavaju da liječe i zaliječe ono što je nastalo. Gomila pasa se pojavila zato što postoji i gomila prije tog a koja se razmnožava.

Moja mama kojoj se korištenje društvenih mreža svodilo na FB komunikaciju i chat sa mnom je tokom godina uspjela da stvori i raširi mrežu poznanika, istomišljenika a sve s ciljem da krene u rješavanje problema ogromnog broja napuštenih i pasa lutalica. Od tog da ih hrani na ulici, vodi na sgerilizacije, vodi kuči i odgaja pa poslije udomljava do tog da barem jednom godišnje zadrži i za sebe.

Like po like, share, marka po marka i iz dana u dana aktivno je počela da radi na prikupljanju hrane. A onda su ljudi počeli da reaguju i sa prikupljanjem novca za hranu. Udružili su se pa malo po malo učestvovali i u troškovima veterinarskog liječenja. Sve sami pojedinci uz veliko nerazumijevanje onih kiji bi mogli nešto da urade i olakšaju. Osoba po osoba i mreža ljudi koja se okupila oko jedne i jedistvene ideje a to je da tim nedužnim čupavcima obezbjede barem jedan dostojanstven obrok dnevno.

Najveći problem i ogroman broj pasa koji se svakodnevno pojavljuju je činjenica da se razmnožavaju pa je moja mama i dom pokušala da doskoči; ajde da se ulični psi sterilišu pa makar malo smanji širenje problema.

AJDE!

I znate ko to radi? Moja mama i tata. Ne, ne bave se operativnim zahvatima ali se bave prihvatanjem tih pasa i brige o njima prije zahvata i nakon tog. Imate li predstavu koliko je to naporno i teško? Opasno? Nisu svi psi umiljati i spremni na saradnju, naprotiv! Ima ih agresivnih, bolesnih i opasnih ali to nikad nije bio razlog da se odustane.

Hvatati gladne i bijesne pse i onda ih voditi “čika doktoru” je iscrpljujući posao. Voditi brigu o njima u procesu oporavka još veći. Pripremiti, odgojiti i udomiti dalje, NAJVEĆI. Da, teško je ali i to su živa bića koja zaslužuju mrvu dostojanstva u svom životu a moja mama je ta koja se iz petnih žila trudi da im pruži i zato bi i dalje bila najbolja mama sve i da nije moja.

Ima li još nešto?

Da, ima. Ima puno toga. Osim što svaki dan hrani napuštene i odbačene pse u Sanskom Mostu, moja mama to radi gdje god da krene i u autu uvijek možete naći hranu, vodu, lijekove i potrepštine. Odavde do kraja Svemira ako se nađe neki nezbrinuti četvoronožac a da ga moja mama vidi možete biti sigurni da će se ona odreći zalogaja iz usta i dati ga životinji.

Do sad je spasila, odgojila i udomila stotine pasa i o njima vodi brigu kao što bi i o ljudskom biću. A često su upravo te životinje mnogo zahvalnije od ljudi.

Ispravka netačnog navoda jer nisu ČESTO zahvalniji već uvijek.

Nije moja mama bolja od Perine ili Mujine zato što je neko organizovao takmičenje u pravljenju baklave. A i baklava je stvar ukusa.

Nije moja mama bolja od Milice, Slavice i Munevere po ovom i onom parametru jer ko sam ja ili ti da ocijenimo i procjenimo ko je dobar, bolji i najbolji?!

Moja mama je bolja od tvoje mame jer je to moja mama i svakom bi njegova trebala da bude to, NAJBOLJA!

AMELA TROŽIĆ: pravnica, trenerica i prvakinja u maratonu

Amela ti si se počela aktivno baviti sportom još kao dijete. Smatraš li da je upravo to bilo presudno za tvoju sportsku karijeru?

Da, sportom se bavim od druge godine srednje škole. Ne mora značiti da je bilo presudno jer ja sam od prvog dana uživala u osjećaju koji mi treninig pruža i to mi je bila motivacija iz dana u dan. Oduvijek sam voljela trčati. Ljubav prema trčanju je postojala i prije nego sam počela da učestvujem na utrkama. Trčanje je za mene uvijek bilo mjesto i vrijeme u kojem sam bila sama sa svojim mislima. Nikada nisam bila tip osobe koja je voljela trčati u grupi, jednostavno uvijek mi je godila samoća i vrijeme da posložim svoje misli u glavi. Nakon što sam se preselila u Sarajevo aktivno sam nastavila da treniram. Kad je u pitanju trčanje, 2015. godina je bila godina koja me je uvela u takmičarske vode. U tom periodu trčanje je postajalo sve popularnije i u jednom momentu drug mi je natuknu „A mogla si vala probati istrčati i neki polumaraton kad već voliš toliko da trčiš“ i tada je sve krenulo.

Prvi polumaraton koji je trčala je bio u Dubrovniku 2015. godine

Dobitnica si mnogih medalja i osvojila si mnoga postolja, koji sportski uspjeh ti je lično najdraži, a koji najvažniji?

Svaka utrka ima svoju pposebnu priču i specifična je na svoj način. Meni će svakako biti uvijek u sjećanju moj prvi polumaraton kojeg sam istrčala 2015. godine u Dubrovniku, i na kojem sam pobjedila 2019. godine.

Trčanje postaje sve popularnije u BiH, ipak oni koji ne trče teško mogu razumjeti trkače i zadovoljstvo o kojem trkači pričaju. Šta bi bio tvoj savjet – kako početi trčati i kako se organizovati da sve stignemo?

Teško je davati generalne savjete. Sve ovisi o tome koji cilj postavljate ispred sebe. Netko želi smršati, netko želi posložiti svoje misli i opustiti se nakon stresnog dana i slično. Mada u biti trčanje svemu tome doprinosi u kompletu. Za početak je dovoljna volja i krenuti sa malim ciljevima na dnevnoj bazi. Mislim da je ključ svega samo dobra organizacija i način kako čovjek poreda prioritete, a sami sebi trebamo uvijek biti prioritet. I sami znamo da kada smo sretni i zadovoljni ništa nam drugo nije mrsko raditi.

Amela, osim što si pravnica, trkačica, ti si i trenerica. Ranije se smatralo da je za gubitak kilograma neophodno raditi kardio treninge (trčanje, traka, steper), a danas se ipak treninzi drugačije kombinuju?

Moje je mišljenje da je tu presudan faktor ishrana pa onda kombinovani trening, jer nema tog treninga na svijetu koji će spržiti onaj višak ako dnevno unesete na hiljade kalorija koje vam ne služe.

Većina ljudi danas ima posao koji nas veže za računar, a i po dolasku kući se uglavnom sjedi, gleda TV ili prate društvene mreže. Kako sebe motivisati na kretanje, i koji bi to bio minimum kretanja koji je dovoljan da se održi dobro zdravlje?

Svako kretanje je bolje od nikakvog kretanja. Osoba se može motivisati onda kada ispred sebe postavi željeni i realan cilj, te malim koracima krene ka njegovom ostvarenju.  Kvalitetan trening za rekrativce je sasvim dovoljno da traje između 45 do 60 minuta dnevno. Vrijeme svakako prolazi, a do vas je da li ćete tih 45 minuta potrošiti na društvene mreže i biti i dalje ljuti i nesretni ili ćete ih potrošiti na dobar trening i biti sretni i nasmijana. Sve je stvar izbora kojeg čovjek sam bira.

Amela Trožić – trenerica

Amela, trkačka sezona je gotova, koji su tvoji planovi i želje za naredne trke?

Moj najveći plan jeste da ostanem nepovrijeđena, a za trke ćemo vidjeti. Uglavnom planiram da smanjim broj utrka u odnosu na 2021. godinu.

Uskoro 4th BH TELECOM “UNUSUAL MARATHON”

Savršena zimska pustolovina sarajevskim trotoarima i ulicama se nastavlja. 

Četvrto izdanje Unusual Marathon-a održava se 16.01.2022. godine u Sarajevu.

Učesnici mogu izabrati maraton ili štafetni maraton ili FOGGY FUN RUN 10K za početak sezone trčanja u 2022. godini.

Kotizacija za BH TELECOM maraton:

01.11. – 20.12.2021: 25,00 KM (Rane prijave)

21.12.2021. – 06.01.2022.: 30,00 KM (Redovne prijave)

15.01. – 16.01.2022.: 40,00 KM (Kasne prijave)

​Kotizacija za TYLOLHOT štafetni maraton:

01.11. – 20.12.2021: 70,00 KM (Rane prijave)

21.12.2021. – 06.01.2022.: 80,00 KM (Redovne prijave)

15.01. – 16.01.2022.: 100,00 KM (Kasne prijave)

Kotizacija za SARA FOGGY FUN RUN 10K:

01.11. – 20.12.2021: 20,00 KM (Rane prijave)

21.12.2021. – 06.01.2022.: 25,00 KM (Redovne prijave)

15.01. – 16.01.2022.: 30,00 KM (Kasne prijave)

Prijave na

www.deckiuplavom.ba

Netiquette – Internet bonton

Netiquette je skraćenica od “Internet etiquette” – Jednostavno rečeno, Netiquette jest skup pravila ponašanja na Internetu tj. etiketa cyberspace-a. Kada god posjetite neku stranu kulturu – a cyberspace ima svoju vlastitu kulturu – morate se prilagoditi i usvojiti poneka socijalna pravila i ograničenja.

Prema Netiquette-u, trebalo bi paziti na slijedeće:
– ne koristite velika štampana slova, osim ako ste baš jako ljuti, jer kad pišete velikim štampanim slovima ostavljate dojam kao da vičete
– nemojte psovati, vrijeđati druge, lagati, prijetiti ili biti nasilni
– pokušajte ne sudjelovati u tračevima i raspravama u kojima se nekoga ogovara, radije pokušajte nekome uljepšati dan zanimljivim sadržajem
– radije napišite jednu veliku poruku nego nekoliko malih, koje onda dolaze svake dvije sekunde
– ono što ne biste podijelili/pokazali svim ljudima na svijetu, ne objavljujte online
– kada poželite komentirati aktualnost koju ste vidjeli ili pročitali, najprije provjerite znate li sve činjenice i pročitajte cijeli članak ili pogledajte video do kraja
– sve ono što inače ne biste rekli u lice nekome, nemojte ni pisati online
– poštujte privatnost drugih ljudi, ne objavljujte osobne podatke (svoje, a pogotovo ne tuđe)
– kad objavljujete sadržaje na kojima su i drugi ljudi, zapitajte se bi li vama bilo u redu da netko objavi tako nešto na čemu ste vi i najprije tražite dopuštenje
– ne kopirajte ili ne preuzimajte sadržaj bez dopuštenja i navođenja autora jer postoji Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima koji štiti autorska prava
– u komunikaciji s drugima nemojte se predstavljati pod tuđim imenom i prezimenom. No, pritom sačuvajte vlastitu privatnost i ne objavljujte osobne podatke.
– ne prosljeđujte reklamne oglase, lančana pisma ili druge neprimjerene sadržaje.
– privatne razgovore i rasprave vodite preko privatnih poruka.
– ne objavljujte fotografije ili informacije o drugim osobama na internetu prije nego što dobijete njihovo dopuštenje.
– najbolji test za Internet bonton jeste da se sami zapitate – Biste li to rekli toj osobi u lice?

Netiquette u poslovnom okruženju (EMAIL)

– Ukoliko ne koristite postupke enkripcije (hardware ili software), morate znati da elektronska pošta na Internetu nije sigurna. Nemojte nikada staviti u e-mail ono što ne biste stavili na papir i poslali poštom.
– E-mail mora biti jasno napisan, bez dijelova koji se ponavljaju, ne duži od 20 redaka.
– Poruka mora imati naslov (Subject) koji sadržava i opisuje bit poruke koja se šalje.
– Svaki e-mail trebao bi imati pozdravnu rečenicu i podatke o pošiljatelju (signature).
– Nije poželjna upotreba emotikona ili kratica u poslovnoj komunikaciji.
– Poželjno je personalizirati svoj e-mail uvodnom rečenicom radi ostavljanja boljeg dojma i prepoznatljivosti.
– Poželjno je brzo odgovaranje na primljene e-mail poruke
– Ako korisnik neko vrijeme nije na poslu, treba postaviti auto-odgovor s obavijesti o duljini izbivanja.
– Valja pravilno koristiti To, From, Cc, Bcc polja u e-mailu
– Treba provjeriti može li ili želi li primatelj primiti poruku s velikim privitkom


U svakom slučaju, pojam Netiquette je jako širok i jasno definisan kroz mnoga polja korištenja interneta. Meni iskreno najbitniji moment u korištenju interneta jeste ODGOVORNOST. Ne šalje se neprimjeren sadržaj, ne šalje se sadržaj koji ima potencijalnu mogućnost da ima virus, ne šalje se sadržaj koji će u potpunosti bez potrebe nekome uzeti vrijeme jer je naša je odgovornost da osiguramo da vrijeme koje će ta osoba potrošiti na naš sadržaj nije izgubljeno i uzaludno. Ne pišemo nešto iza čega ne možemo odgovorno stati.

Jedna od mnogih pravila koje nisam u ovom blog postu napisala je i PODJELA ZNANJA. Na osnovu Netiquette pravilnika veliko mjesto zauzima i ovo što ja upravo radim – dijelim neke informacije koje znam očekujući da će neko imati od toga koristi iz čisto normalnih ljudskih razloga.

Od samog nastanka interneta popularna je ta informativna strana cijele priče gdje već desetljećima ljudi traže informacije iz raznih oblasti života. Znanje je najljepše i korisnije baš kad se podjeli. Učinite i vi svoj dio. Ja sam od jedne YouTube(rke) naučila kako se prave mantije, a onda ona od mene kako se stavlja natpis na video. To je jedno zdravo okruženje gdje kao civilizacija napredujemo baš svi.