Priča se da su negdje na ovoj Zemaljskoj kugli živjela dva brata blizanca. Bila su fzički identična. Zvali su se Daris i Maris. Ljudi su ih uvijek zamijenivali, pa čak i njihovi roditelji često nisu znali prepoznati ko je ko. Voljeli su iste stvari. Bez dogovora svaki dan bi identične stvari obukli. Također, vojeli su istu hranu. Kada bi se Daris razbolio, onda bi se i Maris razbolio. Živjeli su skoro identične živote. Skoro! Ipak, bila je jedna razlika između braće: Daris je imao dobru narav i pomagao je ljudima, dok je Maris bio zao i okrutan. Ismijavao se ljudima i prema pojedinim ljudima je bio jako nepravedan.

Jednog dana, Daris je krenuo u šetnju i ugledao je stablo od jabuke. Na drvetu je bila samo jedna jabuka. Prbližio se, jer je zelio da je otkine i pojede. Popeo se na drvo kako bi jabuku dohvatio. Malo mu je još falilo da je dohvati. U tom trenutku ugledao je komšiju koji ga je zamolio da mu istog trenutka nešto pomogne. Momak je sišao sa drveta i pomogao komšiji.

Kada je došao kući, Daris je cijelo vrijeme razmišljao o jabuci. Toliko je želio da je ubere sa grane i pojede. Sutradan se opet zaputio prema drvetu. Opet se popeo. Još ga samo malo dijeli od toga da je ubere. U tom trenutku mu je mobitel zazvonio. Javio se. Bio je to njegov drug koji ima neki veliki problem. Daris je sišao sa drveta kako bi svom drugu pomogao.

Na putu do druga razmišljao je cijelo vrijeme o jabuci. Ogromna želja se pojavila u njemu da je pojede. Odlučio se opet popeti na drvo čim pomogne drugu. Kada je svom drugu pomogao, vratio se na mjesto gdje se jabuka nalazi. Kada je došao, ugledao je svog brata blizanca kako se penje i kako uzima jabuku sa grane. Kada je Maris zagrizao u jabuku, rekao je svom bratu:

– Jest dobra ova jabuka. Nikad bolju nisam jeo.

Poslije te rečenice Daris je bio jako tužan. Toliko je želio da pojede tu jabuku i sad je njegov brat nju pojeo. Do kuće je preplakao. Kada je došao kući vidio je svoje roditelje kako plaću i spremaju se da izađu iz kuće. Upitao ih je:

– Šta se desilo?

– Maris je u bolnici, imao je anafilaktički šok. Pojeo je neku jabuku od koje je imao tu alergijsku reakciju.

Zaključak priče: Nekada možemo biti zahvalni što nam se ne ispunjavaju sve želje. Čovjek ne vidi širu sliku i često ne zna šta je za njega dobro. Ako vam u životu bježe neke stvari, kao što je u ovoj priči jabuka “bježala” od Darisa, pustite je nek ide. Iz nekog razloga to što bježi od vas nije za vas.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Stajala je iza pozornice i čekala da dođe njen red. Bilo je ljeto. Pozornica se nalazila vani. Svake sekunde treba da se duga, crna zavjesa digne i da ona elegantno krene prema dugo očekivanom trenutku. Iza zavjese krilo se mjesto koje je ona uspijevala do sada samo u mašti dosegnuti. A sada, ono je tu. Ispred nje. Unaprijed je mogla čuti aplauz koji će uslijediti za nekoliko sekundi. Od uzbuđenja, srce joj je sve brže počelo da lupa. Puni mjesec, krasio je pogled nad pozornicom. Zapitala se da li je slučajnost što je baš danas puni mjesec koji svijetli mnogo jače nego inače? Prethodni dani bili su oblačni. Baš danas kada ona treba da odsvira Beethovenovu Mjesečevu sonatu, mjesec se pokazuje u svom najljepšem obliku.
Zavjesa se polako diže, a njeno srce sve jače i jače kuca. Slijedi onaj već viđeni aplauz od maloprije. Nekoliko metara ispred nje, nalazi se crni sjajni klavir. Njena želja se ostvaruje. Ona upravo stoji pred velikim brojem ljudi koji upravo čekaju da ona svoje ruke stavi na crno-bijele tipke. Petnaest minuta koliko traje cijela Mjesečeva sonata, pripada samo njoj. Njeni prsti su vježbali pola godine svaki pokret da bi sada ona odsvirala tu kompoziciju. U dugoj, lepršavoj, vatreno crvenoj haljini na bretele, s dugim izrezom sa strane i zlatnim sandalama s potpeticom, pravi prvi korak. Aplauz još traje. Dok joj srce lupa luđački, pravi sljedećih šest koraka koji je vode do klavira. Aplauz postaje sve tiši. Ona sjeda za klavir. Okrenuta je prema publici koja jedva čeka da čuje prve zvukove. Aplauz prestaje. Potpuna tišina nastaje. Prije nego što bi podigla ruke na crno- bijele tipke, udahnula je duboko i dotakla blago desnom nogom pedalu klavira.
Počela je odzvanjati lijepa melodija. Njeni prsti s nalakiranim noktima boje trule višnje, nježno, ravnomjerno i u sporom tempu svirali su. Otkucaji srca su joj se počeli prilagođavati svakoj noti, a uzdasi svakom taktu. A pri svakom uzdahu pritiskala je nogom pedal, kako bi spojila svaku notu u jednu cjelinu. Prvi taktovi Mjesečeve sonate podsjetili su je na njen život. Svaki takt je bio isti ili sličan. Samo na pojedinim mjestima moglo se osjetiti da se nešto novo nazire. Svaki dan joj je bio isti ili sličan. Ponekad bi se desilo da joj upadne nešto novo u život, ali nikad se to nije desilo iznenada. Uvijek su bili neki znakovi na putu. Publika je uživala u lijepoj, nježnoj, blagoj, ravnomjernoj i tihoj melodiji. A ona je uživala u svom životu. Željela je da tako ostane, ali je znala da se nešto novo sprema. Pojavljivali su se veliki predznaci. Sigurna je bila da neće biti više isti tempo života i da će joj se srce morati prilagoditi novom tempu. Prije nego što bi joj se taj životni preokret desio, željela bi da ima dovoljno vremena da udahne duboko i da onda punom snagom krene, baš kao što će njene ruke napustiti spore taktove kompozicije i spremiti se za veliki preokret bržih taktova sonate..
Poslije pauze od dvije sekunde i dubokog uzdaha, muzika postaje dosta glasnija, razigranija, spontanija i brža. Strah ju je bilo da joj takav život ne bude, jer je voljela mir i tišinu. Počela je svirati kao da joj život zavisi od kompozicije. Blagi vjetar joj je prošao kroz dugu smeđu kosu i pomjerio dio haljine koja je dodirivala pod. Tempo je toliko brz bio da su joj ruke bježale po crno-bijelim tipkama, a ona, nigdje nije htjela pobjeći. Otkucaji srca postajali su sve brži, uzdasi sve plići i kraći, prsti sve više pokretniji. Nije bilo vremena da se bilo gdje zaustavi. Morala se tempu prilagoditi. U tom trenutku, pomislila je, šta ako neće u životu imati vremena da se prilagodi? Pomišljala je da će kroz život morati možda juriti baš kao ovaj brži dio sonate? List desne noge joj je došao do izražaja jer je pedal pritiskala svom snagom koju je imala. Da bi postigla odgovarajuću jačinu zvuka, počela je udarati po tipkama. Svirala je jako i strastveno. Od tih jakih pokreta, skliznula joj bretela s ramena. Šta ako ne bude imala snage za tu brzinu u svom životu, pomislila je u tom trenutku? Plašilo je što ne zna kakav preokret je čeka u budućnosti.
Odsvirala je zadnji takt Mjesečeve sonate. Shvatila je da je prošao taj trenutak o kojem je maštala i za kojeg se dugo pripremala. Odsvirala ga je grandiozno. Zapitala se da li će joj i život tako brzo proći i da li će biti grandiozan bez obzira na to što će ga možda pretrčati? Polako je uklonila ruke s klavira, vratila bretelu na rame, nogu pomakla s pedala i ustala sa stolice. Uslijedio je veliki aplauz. Puno jači nego što je na početku bio. Svako iz publike je ustao i pljeskao jako. Osmijeh joj se pojavio na licu. Srce joj se polako vraćalo u tempo njenog života. U tom trenutku shvatila je jednu važnu stvar: da bi životni aplauz dobila, potrebno je da joj život bude obojen svim brzinama i notama. Aplauz je trajao još pet minuta, a ona je izgubila strah od nepoznatog preokreta koji će se uskoro desiti.

***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Ljudi sebi olako daju za pravo da za nekoga kažu da je vjernik ili nije vjernik. To se prije svega odnosi na ljude, koji su sami sebe etiketirali kao vjernicima, a iz njihove duše izbija korov. Ko osim Boga ima pravo nekome suditi da li je vjernik ili ne?

Vjera je nešto što se usadi u čovjekovo srce i dušu čim ugleda ovaj svijet. Ako se bude dovoljno ljubavi i pažnje sjemenu vjere posvetilo, niknuće nešto što je obojeno bojama ljubavi, zadovoljstva, mira i sreće. Sjeme vjere izbija tiho i neprimjetno za druge, a dovoljno primjetno za našu dušu i srce.

Nekad se može više vjere pronaći u srcu nekoga ko je javno okarakterisan kao nemoralan nego u nekim ljudima koji svakodnevno posjećuju vjerske objekte i koji se guraju u prve safove ili redove. Nekad se više vjere može pronaći kod nekoga ko je krenuo u pogrešnom životnom pravcu, ali je nahranio gladnog čovjeka ili životinju, nego kod nekoga ko obavlja dnevno sve molitve, a pri tome osuđuje ljude. Nekad se više vjere može pronaći…dug je spisak…

Dosta ljudi se iscrpi dokazujući drugim ljudima koliki su vjernici, a zapravo vjera nije nikakvo dokazivanje. Ona je neprimjetno izbijanje iz čovjekove duše koju čovjek može tek uočiti kada bude svjestan njenog postojanja.

Bog je ljubav.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci