Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Pijanistkinja

Lejla Motoruga: Pijanistkinja

Stajala je iza pozornice i čekala da dođe njen red. Bilo je ljeto. Pozornica se nalazila vani. Svake sekunde treba da se duga, crna zavjesa digne i da ona elegantno krene prema dugo očekivanom trenutku. Iza zavjese krilo se mjesto koje je ona uspijevala do sada samo u mašti dosegnuti. A sada, ono je tu. Ispred nje. Unaprijed je mogla čuti aplauz koji će uslijediti za nekoliko sekundi. Od uzbuđenja, srce joj je sve brže počelo da lupa. Puni mjesec, krasio je pogled nad pozornicom. Zapitala se da li je slučajnost što je baš danas puni mjesec koji svijetli mnogo jače nego inače? Prethodni dani bili su oblačni. Baš danas kada ona treba da odsvira Beethovenovu Mjesečevu sonatu, mjesec se pokazuje u svom najljepšem obliku.
Zavjesa se polako diže, a njeno srce sve jače i jače kuca. Slijedi onaj već viđeni aplauz od maloprije. Nekoliko metara ispred nje, nalazi se crni sjajni klavir. Njena želja se ostvaruje. Ona upravo stoji pred velikim brojem ljudi koji upravo čekaju da ona svoje ruke stavi na crno-bijele tipke. Petnaest minuta koliko traje cijela Mjesečeva sonata, pripada samo njoj. Njeni prsti su vježbali pola godine svaki pokret da bi sada ona odsvirala tu kompoziciju. U dugoj, lepršavoj, vatreno crvenoj haljini na bretele, s dugim izrezom sa strane i zlatnim sandalama s potpeticom, pravi prvi korak. Aplauz još traje. Dok joj srce lupa luđački, pravi sljedećih šest koraka koji je vode do klavira. Aplauz postaje sve tiši. Ona sjeda za klavir. Okrenuta je prema publici koja jedva čeka da čuje prve zvukove. Aplauz prestaje. Potpuna tišina nastaje. Prije nego što bi podigla ruke na crno- bijele tipke, udahnula je duboko i dotakla blago desnom nogom pedalu klavira.
Počela je odzvanjati lijepa melodija. Njeni prsti s nalakiranim noktima boje trule višnje, nježno, ravnomjerno i u sporom tempu svirali su. Otkucaji srca su joj se počeli prilagođavati svakoj noti, a uzdasi svakom taktu. A pri svakom uzdahu pritiskala je nogom pedal, kako bi spojila svaku notu u jednu cjelinu. Prvi taktovi Mjesečeve sonate podsjetili su je na njen život. Svaki takt je bio isti ili sličan. Samo na pojedinim mjestima moglo se osjetiti da se nešto novo nazire. Svaki dan joj je bio isti ili sličan. Ponekad bi se desilo da joj upadne nešto novo u život, ali nikad se to nije desilo iznenada. Uvijek su bili neki znakovi na putu. Publika je uživala u lijepoj, nježnoj, blagoj, ravnomjernoj i tihoj melodiji. A ona je uživala u svom životu. Željela je da tako ostane, ali je znala da se nešto novo sprema. Pojavljivali su se veliki predznaci. Sigurna je bila da neće biti više isti tempo života i da će joj se srce morati prilagoditi novom tempu. Prije nego što bi joj se taj životni preokret desio, željela bi da ima dovoljno vremena da udahne duboko i da onda punom snagom krene, baš kao što će njene ruke napustiti spore taktove kompozicije i spremiti se za veliki preokret bržih taktova sonate..
Poslije pauze od dvije sekunde i dubokog uzdaha, muzika postaje dosta glasnija, razigranija, spontanija i brža. Strah ju je bilo da joj takav život ne bude, jer je voljela mir i tišinu. Počela je svirati kao da joj život zavisi od kompozicije. Blagi vjetar joj je prošao kroz dugu smeđu kosu i pomjerio dio haljine koja je dodirivala pod. Tempo je toliko brz bio da su joj ruke bježale po crno-bijelim tipkama, a ona, nigdje nije htjela pobjeći. Otkucaji srca postajali su sve brži, uzdasi sve plići i kraći, prsti sve više pokretniji. Nije bilo vremena da se bilo gdje zaustavi. Morala se tempu prilagoditi. U tom trenutku, pomislila je, šta ako neće u životu imati vremena da se prilagodi? Pomišljala je da će kroz život morati možda juriti baš kao ovaj brži dio sonate? List desne noge joj je došao do izražaja jer je pedal pritiskala svom snagom koju je imala. Da bi postigla odgovarajuću jačinu zvuka, počela je udarati po tipkama. Svirala je jako i strastveno. Od tih jakih pokreta, skliznula joj bretela s ramena. Šta ako ne bude imala snage za tu brzinu u svom životu, pomislila je u tom trenutku? Plašilo je što ne zna kakav preokret je čeka u budućnosti.
Odsvirala je zadnji takt Mjesečeve sonate. Shvatila je da je prošao taj trenutak o kojem je maštala i za kojeg se dugo pripremala. Odsvirala ga je grandiozno. Zapitala se da li će joj i život tako brzo proći i da li će biti grandiozan bez obzira na to što će ga možda pretrčati? Polako je uklonila ruke s klavira, vratila bretelu na rame, nogu pomakla s pedala i ustala sa stolice. Uslijedio je veliki aplauz. Puno jači nego što je na početku bio. Svako iz publike je ustao i pljeskao jako. Osmijeh joj se pojavio na licu. Srce joj se polako vraćalo u tempo njenog života. U tom trenutku shvatila je jednu važnu stvar: da bi životni aplauz dobila, potrebno je da joj život bude obojen svim brzinama i notama. Aplauz je trajao još pet minuta, a ona je izgubila strah od nepoznatog preokreta koji će se uskoro desiti.

***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Prethodni članakEVROPSKA SEDMICA MOBILNOSTI
Naredni članakJavni poziv za dostavu prijava BUDI NEKO – UZ OBRT EKO