S velikom radošću donosim preporuku za dugometražni animirani film „Duša“, u produkciji Piksar i Dizni studija. Još uvijek ga možemo  vidjeti u bioskopu Palas.
Uglavnom smo navikli na visoki kvalitet njihove produkcije, međutim „Duša“ se izdiže visoko iznad uobičajenog standarda – ovog puta smo dobili čudesan film, nesumnjivo jedan od njihovih najdirljivijih filmova u kome se na predivan način oživljava svijet koji postoji samo u našoj mašti.
Takođe moram istaći da je sinhronizacija srpsih glumaca odlična. Odavno nisam gledao sinhronizovan film u kome domaći glasovi ne paraju uši. Ovdje je, naprotiv, sve urađeno s mjerom, bez imalo naglašavanja i agresivnosti. Kada sinhronizaciju ne primjećujete, to je odlično, a kada je primjećujete po dobrom, onda je to za svaku pohvalu. Tako do izražaja naročito dolazi scena skoro potpuno u tišini, u kojoj zaigranim „djetinjim“ dušama, domaći ženski glas govori: „Vidi, zeka!“
Priča je vrhunski napisana, pritom nimalo jednostavna – ni najmanja sitnica u scenariju nije prepuštena slučaju. A predstavljena je na živopisan, autentičan i vizuelno izvanredan način.
Bavi se onom vječnom temom što ljudsku vrstu muči otkako je svjesna svoga postojanja, a to je smisao života, tj. šta to uopšte znači živjeti, ali se istovremeno bavi i onim stanjem prije života, a djelimično i onim poslije, što scenariju daje još univerzalniji značaj.
Čak možda i nudi neku vrstu odgovora na ona vječna pitanja: „Odakle dolazimo?“, „Zašto smo tu?“, „Kuda idemo poslije?“
Glavni lik filma Džo, profesor muzike u srednjoj školi, čija je istinska strast  džez i u čemu je veoma dobar, nakon što u jednom klubu dogovori nastup života (bar mu se to tada tako čini), iznenada doživljava banalnu nesreću i njegova se duša odvaja od tijela. Nađe se zarobljena u nekom čudnom međuprostoru, između Zemlje i zagrobnog života, gdje uglavnom obitavaju nerođene duše. Tamo se zadržava sve dok jednoj drugoj duši, još uvijek nerođenoj, ne pomogne da pronađe „iskru“ (strast za životom) koja čini preduslov za mogućnost rađanja na Zemlji.
Živeći u svijetu danas, većina nas ima velikih problema sa nesigurnošću – u četiri zida, sami sebe proglašavamo nesposobnima i bezvrijednima, smatramo da nam život nema smisla i da naše rađanje nije imalo nikakvu svrhu. I u tom nam uvjerenju protekne čitav život.
Da ne bi bili povrijeđeni, oko sebe gradimo čvrste ljušture tako nastavljajući samo upola živjeti, ne dišući punim plućima.
Većina stvari prolazi kraj nas neopažena ili, što je možda gore, opažena ali nekonzumirana. Depresija počinje da nas razara, kajemo se zbog odluka koje donosimo stalno razmišljajući gdje bi bili da smo izabraali drugačiji put.
Postajemo anksiozni – nagomilani strahovi ostaju vječno  u nama prisutni, usljed čega nam se na kraju i lica izobličuju. Jednom riječju, postajemo tipične izgubljene duše, kao po pravilu nečim opsjednute – da li novcem, slavom, važnošću, ovisnošću – uglavnom, nečim što im ne dozvoljava da slobodno žive.
 
U filmu se na život gleda iz drugačije perspektive. Nudi nam lekciju o tome kako živjeti.
Da nije stvar u „uspjehu“, u tome da u životu treba da se bude ili postigne, nešto veliko, što  bi se onda moglo nazvati svrhom naših života.
Da nije u ciljevima, karijeri, postignućima, već  jednostavno u putu ka cilju, u življenju.
„Iskru“ života pronalazimo u malim trenucima koji su tu oko nas svaki dan. „Ona“ je u ljepoti svakog trenutka koji istinski proživimo, dakle i ovog sada i ovdje – gdje  se upravo nalazimo.
Ne trebamo pronaći „svrhu“ da bismo imali srećan život. Ne trebamo biti vezani za nešto specifično kako bismo pronašli smisao svog života.
Umjesto da čekamo da se dogodi nešto veliko, da postignemo „sreću“, šta god to pritom značilo, trebamo samo naučiti da uživamo. Tada imamo „iskru“ .
Stoga, ne dozvolimo da postanemo izgubljene duše.  Džo, glavni lik, shvativši to, zaključuje: „Proživjeću svaki minut!“
Jer, „iskra“, to je život sam.