Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece ta činjenica služi kao poticaj da budu nasilna, iako se inače ne bi tako ponašala.

Mediji u BiH i regiji sve češće izvještavaju o nasilju putem Instagrama, Facebooka i mobitela i upozoravaju da su žrtve najčešće djeca – nasilnici šalju uznemirujuće poruke, pornografske fotografije i pozive na viđenje. No, o ovom obliku nasilja ne govori se u školama, u porodici još manje, a djeca, nekada uplašena, a nekada radoznala, rijetko roditeljima i nastavnicima pričaju o tome šta im se događa. S druge strane, roditelji često ne znaju dovoljno o ovom obliku nasilja, a u školama se o njemu skoro i ne govori, osim na času odjeljenske zajednice ili informatike, na način da nastavnik priča sam ili da đaci pozovu roditelje koji o tome znaju nešto, ali to je jedan ili nijedan čas u školskoj godini. Letimičan pogled na raspored tema za časove odjeljenske zajednice pokazuje da se više govori o neeksplodiranim ubojnim sredstvima nego o cyber nasilju, a posljedice nasilja putem interneta katkad mogu biti i ozbiljnije od onih prouzročenih međuvršnjačkim nasiljem u stvarnim situacijama, upozorava Vahidin Đaltur, ekspert za cyber nasilje.

Publika nasilja preko interneta često je mnogo šira od one na školskom igralištu ili u razredu. Uz to, kod nasilja na internetu postoji snaga pisane riječi, jer žrtva može svaki put ponovno pročitati što je nasilnik o njoj napisao i vrlo je mala mogućnost za izbjegavanje nasilnog ponašanja s obzirom na to da se na internetu može dogoditi bilo kad i bilo gdje, a u verbalnom obliku uvrede se lako mogu zaboraviti. Budući da nasilnik može ostati anoniman, velikom broju djece upravo ta činjenica služi kao poticaj da se nasilno ponašaju, iako u stvarnom svijetu vrlo vjerovatno ne bi bila nasilna, kaže Đaltur i pojašnjava da međuvršnjačko nasilje putem interneta uključuje poticanje grupne mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, uhođenje, vrijeđanje, nesavjestan pristup štetnim sadržajima, širenje nasilnih i uvredljivih komentara, ali i slanje okrutnih, zlobnih, katkad i prijetećih poruka, kao i kreiranje internetskih stranica koje sadrže priče, crteže, slike i šale na račun vršnjaka, te slanje fotografija svojih kolega i traženje od drugih da ih procjenjuju po određenim karakteristikama, odnosno da glasaju za osobu koja je, primjerice, najružnija, najnepopularnija ili najdeblja u školi.

Djeca katkad na određenoj popularnoj internetskoj stranici traže od ostalih da navedu osobu koju najviše mrze, te da o njoj napišu nekoliko riječi, a sve s ciljem da žrtvu osramote pred što većim brojem ljudi. Nasilje na internetu uključuje i upad u tuđe e-mail adrese te slanje zlobnih i neugodnih sadržaja drugima. Tada se svima čini da je žrtva zapravo ta koja čini loše stvari – prijatelji će se posvađati s njima, administrator će isključiti njihov nadimak ili e-mail adresu, roditelji će se naljutiti na njih i bit će kažnjeni. Osim toga, počinitelj može staviti oglas seksualnog ili provokativnog sadržaja u ime žrtve, s njezinim brojem mobitela ili adresom, i na taj način dijete/vlasnik može doživjeti mnoge neugodnosti i naći se u opasnosti, pojašnjava Đaltur i naglašava da je cyber bullying opšti pojam za svaku komunikacijsku aktivnost cyber tehnologijom koja se može smatrati štetnom kako za pojedinca tako i za opšte dobro.

Naglašava da postoje dvije vrste nasilja preko interneta: direktni napad i napad putem posrednika. Direktni napad događa se kada maloljetnik šalje uznemirujuće poruke mobitelom, e-mailom ili na chatu; ukrade ili promijeni lozinku za e-mail ili nadimak na chatu; objavljuje privatne podatke ili neistine na chatu, blogu ili internetskoj stranici; šalje uznemirujuće slike putem e-maila ili MMS-poruka na mobitelu; postavlja internetske ankete o žrtvi; šalje viruse na e-mail ili mobitel; šalje pornografiju i neželjenu poštu na e-mail ili mobitel; lažno se predstavlja kao drugo dijete. Nasilje putem posrednika događa se kad počinitelj napada žrtvu preko treće osobe koja toga najčešće nije svjesna. Primjerice, neko dijete dozna lozinku drugog djeteta za njegovu e-mail adresu ili nadimak na chatu i s njegove e-mail adrese šalje uznemirujuće poruke njegovim prijateljima, ostavlja neprimjerene poruke na blogu, chatu ili forumu, pojašnjava Đaltur i naglašava da je napad putem posrednika najopasnija vrsta nasilja jer često uključuje odrasle, među kojima ima mnogo ljudi s lošim namjerama.

Chat, blog i forumi nose obilje rizika za cyber nasilje, a šteta može biti velika. Tinejdžeri zaboravljaju da bilo šta objavljeno na internetu ima neželjenu publiku, a time i neželjene posljedice, koje u ekstremnim slučajevima mogu dovesti i do destruktivnog ili autodestruktivnog ponašanja, kaže Đaltur.

Smatra da bi djeca morala znati da nikada ne stavljaju lične informacije na internet – na chatu, blogovima ili osobnim web-stranicama; da nikada nikome, osim roditeljima, ne govore svoju lozinku, čak ni prijateljima; ako im neko pošalje zlonamjernu ili prijeteću poruku – neka ne odgovaraju, nego je pokažu odrasloj osobi kojoj vjeruju; nikad ne otvaraju e-mailove koje šalje neko koga ne poznaju ili neko za koga već znaju da je zlostavljač; da ne stavljaju na internet ništa šta ne žele da vide njihovi prijatelji iz razreda, čak ni u e-mailu; da ne šalju poruke kada su ljuti i da se, prije nego što pošalju, zapitaju kako bi se oni osjećali da prime tu poruku; da mogu i trebaju pomoći djeci koju zlostavljaju tako da ne prikrivaju nasilje, nego odmah obavijeste odrasle i da na internetu poštuju pravila ponašanja kao i u svakodnevnom životu. Osim toga, ne bi trebali objavljivati fotografije, ni svoje, ni članova svoje porodice ili prijatelja, jer ih mogu ugroziti. Na internetu su i ljudi s neprijateljskim namjerama, koji mogu povrijediti i njih i njihove prijatelje ili porodicu. A koliko god se naljutili na prijatelja – sigurno ne žele da ih neko zastrašuje, muči i ozlijedi. Preporučuje im da na www.google.com upišu svoje ime i prezime pod navodnim znakovima i/ili broj mobitela, e-mail adresu, pravu adresu i nadimak na chatu i tako pronađu sve internetske stranice na kojima se spominje njihovo ime i otkriju postoji li neka web-stranica ili blog o njima, a mogu napraviti i Google Alert ili alarm, pa će im na e-mail stići obavijest svaki put kad i ako se na internetu pojavi stranica na kojoj se spominje njihovo ime.

Đaltur roditeljima preporučuje da se sjete da djeca mogu znati više od njih o tehnologiji, ali da roditelji znaju više o životu i da su oni ti koji trebaju postavljati pravila i tražiti njihovo poštivanje, te da mogu kupiti programe koji filtriraju web-stranice za koje ne žele da budu dostupne djetetu. Kaže da bi trebali reći svojoj djeci da paze kome daju broj mobitela; objasniti im da šala može lako od smiješne postati uvredljiva i da, ako su ljuti, mogu učiniti nešto zbog čega poslije mogu požaliti; da budu pažljivi kad šalju poruke drugima i da se prije slanja zapitaju može li ona uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju; postaviti pravila i ograničiti slanje fotografija ili videozapisa drugih ljudi bez njihovog dopuštenja, kao i sadržaja koji mogu uvrijediti druge ljude, te ih potaknuti da razgovaraju s njim ako dobiju uvredljivu poruku, prijetnju, a ako treba – sve prijavite policiji, sačuvati poruke u mobitelu ili negdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke ili poziva. Također, trebali bi razgovarati s djecom o opasnostima interneta i poučiti ih da ne stavljaju lične podatke ni fotografije na internet, da ne dogovaraju susrete s nepoznatim ljudima – ako se jako žele sresti s osobom koju su upoznali preko interneta, onda to mora biti na javnom mjestu i u prisutnosti roditelja; poticati korištenje računara kao oruđa za učenje i druženje, a ne isključivo za zabavu; upoznati njihove internetske prijatelje, kao i one iz stvarnog života; objasniti djeci da ona nisu kriva ako su žrtve virtualnog nasilja i da im zbog toga neće oduzeti računare, jer je to je glavni razlog što djeca ne govore odraslima kad su žrtve nasilja na internetu.

Ako su djeca žrtva nasilja preko interneta, treba im reći da ne odgovaraju na nasilne, prijeteće ili na bilo kakav način sumnjive poruke; da ne brišu poruke ili slike jer mogu poslužiti kao dokaz; pokušati otkriti identitet nasilnika kako bi se mogle poduzeti adekvatne mjere za sprečavanje nasilja; kontaktirati internetskog provajdera; kontaktirati školu, a ako je identitet nasilnika poznat pokušati kontaktirati njegove roditelje jer postoji velika vjerojatnoća da oni ne znaju kako se njihovo dijete nasilno ponaša; kontaktirati policiju ako poruke preko interneta sadrže prijetnje nasiljem, uhođenje, napastovanje, dječju pornografiju… Roditelji moraju znati da svaki računar koji je povezan na internet ima svoj identifikacijski broj ili IP adresu koju mu dodjeljuje njegov internetski provajder i iz nje se može vidjeti gdje se nalazi određeni računar i koji provajder koristi za spajanje na internet, a vlasnik (administrator) internetske stranice i provajder mogu znati vrijeme kad je neki računar pristupio određenoj stranici, kao i gdje se nalazi. Provajderi i administratori internetskih stranica zakonom su obavezani držati u tajnosti privatne podatke posjetilaca stranica, a to su ime i prezime, adresa, broj telefona, e-mail adresa, šifra, te broj kreditne kartice i IP adresa, ali ako se iz nekog razloga protiv posjetioca stranice podnese prijava policiji, administrator stranice i provajder obavezni su sarađivati s policijom i omogućiti im uvid u svoje statistike kako bi mogli identificirati i pronaći počinitelja.

Đaltur sugeriše i da škole organizuju edukaciju o korištenju interneta na siguran i odgovoran način, ali da je praksa pokazala kako najbolje rezultate daje kombinacija podizanja svijesti, školska pravila, nadzor i programi koji onemogućavaju pristup nekim stranicama.

Važno je kod djece razvijati osobnu odgovornost za ispravno i pogrešno ili dobro i loše i promijeniti uvjerenje kako je neko ponašanje ispravno ili pogrešno samo kada se može otkriti ili kazniti. Disciplina koja se temelji samo na otkrivanju i kažnjavanju neće biti učinkovita bez primjerene edukacije i senzibilizacije o tome koje sve posljedice po žrtvu može imati cyber bullying. Djeca i mladi moraju postati svjesni kakve posljedice može imati njihovo ponašanje na internet, a iznimno je važno istaknuti kako su i distribucija i prosljeđivanje nasilne, uvredljive, ponižavajuće poruke jednako loši i mogu imati jednako teške posljedice kao i ponašanje osobe koja je začetnica poruke, kaže Đaltur i naglašava da bi djeca i mladi trebali naučiti strategije koje ih osposobljavaju da donose sigurne i odgovorne odluke pri cyber komunikaciji.

I, na kraju malo o istraživanjima kojih, nažalost, ima malo: 18 posto djece u dobi od 12 do 14 godina bile su žrtve nekog oblika nasilja preko interneta, a 11 posto njih izjasnilo se kao internet nasilnici. Od djece koja su bila izložena učestalom nasilju na internetu, njih 62 posto izjavilo je kako je nasilnik bio njima poznata osoba ili čak kolega iz razreda. Uz to, djevojčice su češće žrtve, ali i češći nasilnici na internetu nego dječaci. Istraživanje u SAD-u, koje je uključivalo djecu u dobi od 10 do 17 godina koja redovno koriste internet, pokazalo je da je 19 posto njih bilo izloženo seksualno neprimjerenim porukama. Od izložene djece, njih 25 posto pokazivalo je veći stepen stresa nakon toga. Najveći stres doživjela su djeca u dobi od 10 do 13 godina, djeca koja su koristila računar izvan kuće, djeca koja su dobivala agresivne poruke seksualnog sadržaja, te u slučajevima kad je druga osoba pokušala dijete nagovoriti na susret. Većina nepoželjnih izlaganja dogodila se dok su djeca koristila računar kod kuće, a 7 posto njih susrelo se s porukama koristeći računar u školi. Djeca čiji roditelji nemaju pristup njihovim e-mailovima, a takvih je 48 posto, češće su primala poruke sa seksualnim sadržajima (32 posto prema 20 posto djece koja koriste adresu roditelja za dopisivanje).