Josipe, sve tvoje uloge su izuzetno zahtjevne. Kako uspijevaš stići sve ono sa čime se baviš?
JOSIP: Prije svega, hvala ti na ovom divnom uvodu i ovoj sjajnoj najavi. Mnogo je ljudi opisivalo ono što radim, ali nikad me nitko nije nazvao liječničkom ljudskih duša, hvala ti na tome. Ja sam stvarno blagoslovljen prilikom da radim ono što volim, što me čini sretnim i što me svakodnevno inspirira. Ljudi će reći da je potrebna dobra organizacija kako bi čovjek mogao sve stići na vrijieme. Ja ću se složiti s tim, ali i dodati da je potrebno dosta odricanja, dosta rada, ali i podrške onih koji vam vjeruju, koji rade i surađuju s vama.
Ne bih ja mogao biti dobar i uspješan projekt koordinator i glasnogovornik da moje kolege iz Centra za mlade Ivan Pavao II. ne vjeruju u ono što radim, ne bih mogao biti dobar pisac da mi dragi Bog nije dao talent kojeg sam na vrijeme prepoznao i da nema ljudi koji čitaju ono što mi duša diktira, a ruka piše. Ne bih mogao biti dobar ujak da nemam dva moja svijeta, Mariju i Klaru koje su smisao mogao postojanja i koje me uče kako da živim ovaj ludi život i budem zahvalan na svakoj prilici koju mi život daruje. Isto tako je i s plesom, da ne živim svaki onaj korak koji otplešem i da ne vjerujem u svaku onu emociju koju osjetim na plesnom podiju, vjerojatno se plesom ne bih bavio duže od 25 godina, koliko se inače bavim.
Dakle, stižem jer sam blagoslovljen prilikama da budem sve ono gore nabrojano, jer uživam u svakoj navedenoj ulozi i jer je to jedini način da budem blizu ljudi i zajedno s njima činim ovaj svijet mrvicu boljim nego što jeste.
Veoma rano si se počeo baviti plesom, a tvoje plesno iskustvo se sada broji u decenijama. S obzirom na prilično patrijarhalnu sredinu u kojoj živimo, pretpostavljamo da nisi uvijek imao naklonost svojih vršnjaka i okoline?
JOSIP: Istina, baviti se plesom 1996. godine u maloj sredini, a pri tome biti muškarac, značilo je biti spreman za različite vrste psihičkog i fizičkog nasilja, dobacivanja, ružne riječi, etiketiranje koje i dan danas nosim sa sobom. Uz svu podršku roditelja, obitelji, najboljih prijatelja, ali i nastavnog osoblja, bilo je teško izdržati nerazumijevanje društva i okoline, jer nikome ništa loše nisam uradio, samo sam radio ono što volim i što me čini sretnim. Školske odmore najčešće sam koristio tako što sam vježbao koreografiju s partnericom, ljetne raspuste najčešće provodio u plesnoj dvorani pripremajući se za natjecanja, novac koji su mi roditelji davali štedio za plesne kostime, plesne cipele, putovanja i sl. Rezultati koje sam postizao, ali i neopisiv osjećaj u kojem plesnom koreografijom mogu ispričati svoju priču, bez da bilo što kažem, vjerojatno me sačuvao svega onoga manje lijepog, pa zbog toga i dan danas plešem. Doduše s ožiljcima na srcu i duši, ali i s ponosom da sam svoje vrijeme iskoristio na najbolji mogući način, te sebi, svojoj obitelji, gradu i državi donio značajne rezultate u odnosu na one koji i dan danas ne razumiju zbog čega plešem, a pri tome sam sretan zbog toga.
Benefiti koje ples nosi sa sobom su višestruki, i odnose se i na bolje fizičko ali i psihičko stanje. U kojoj mjeri ples pomaže u jačanju samopouzdanja?
JOSIP: Kad bi samo malo šire razmišljali o značaju i ulozi plesa u životu svakoga od nas, vjerujem da bi nam plesne dvorane bile premale za sve one koji žele plesati. Jer, ne trebamo plesati samo da bismo kući donijeli priznanja, medalje ili pokazali svojim vršnjacima kako super plešemo. Plesati trebamo jer nam život nudi toliko prilika u kojima bi bilo super da znamo još i plesati, a to su rođendani, zabave, druženja s prijateljima, mature, vjenčanja i sl.
Zahvaljujući plesu ja danas bez ikakvih problema mogu stati pred 70 000 ljudi (kao što sam stao dok sam vodio program na Koševu prilikom posjete pape Franje Sarajevu) i govoriti, plesati bez ikakve treme. Slobodniji sam u komunikaciji s ljudima, lakše stječem prijatelje, proputovao sam pola svijeta, lakše mi je u odnosu na moje vršnjake stupiti u komunikaciju sa ženama, jer ih najčešće na plesnim zabavama pozivam na ples. Dakle, ples je itekako utjecao na moje samopouzdanje, držanje, ponašanje u javnosti, ponašanje pred kamerama itd.
Politička i ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini nije ohrabrujuća za mlade i koliko god stvarali svoje mikrouniverzume, nemoguće ostati imun na sve što se dešava. S obzirom da ti imaš formalno obrazovanje koje je izuzetno traženo vani, da li ikada razmišljaš o odlasku ili te dovoljno ohrabruje direktan rad sa mladima u Nadbiskupijskom centru?
JOSIP: Zahvaljujući svome dugogodišnjem radu s mladima, vrlo često volim reći kako se Bosna i Hercegovina može osloniti na mlade, no postavlja se pitanje mogu li se mladi osloniti na BiH? Bojim se da svi mi znamo odgovor na ovo pitanje, ali još uvijek se plašimo priznati sebi kako stvari stoje. Previše očekujemo od mladih, a u isto vrijeme im premalo prilika pružamo.
Slagat ću ako kažem da nisam razmišljao i da barem jednom mjesečno ne pomislim o opciji odlaska vani, najiskrenije. Ali onda kroz projekte i aktivnosti u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih Ivan Pavao II. shvatim koliko sam okružen sjajnim mladima s kojima mogu mijenjati ovo stanje u državi, da vrlo brzo odustanem od razmišljanja da napustim svoje Sarajevo, svoj Kiseljak, svoju BiH. Tužan sam što se u posljednje vrijeme bavimo previše brojevima onih koji su napustili svoju domovinu, ne razmišljajući previše o onima koji su ostali ovdje i koji žele napraviti nešto od svog života u BiH.
Ako želimo uspješnu BiH, onda moramo malo više vjerovati mladima, malo više im pružati podrške, biti povjetarac njihovim idejama, ohrabrivati ih, čuvati, slušati i isticati koliko smo ih zahvalni za snagu, hrabrost, volju, želju što popravljaju ono što smo mi malo stariji vrlo svjesno pokvarili.
Za tebe kažu da si bloger, no ono što ti radiš je puno više od bloga. Tvoje riječi su melem, obloga od čiste ljubavi koju čitaoci spremno privijaju na svoje rane i svoje duše. Ti si liječnik ljudskih duša i jedva čekamo da tvoja knjiga ugleda svjetlo dana. Kada si počeo pisati, i kako se razvijao tvoj spisateljski dar?
JOSIP: Vrlo često, gotovo na tjednoj razini moj inbox je prepun epiteta kojim me opisuju svi onih koji me prate: influenser, bloger, čudo, a ja uvijek odgovorim- samo Josip, prosječan mladić i ništa drugo. I zaista to mislim za sebe, jedan sasvim običan mladić koji je na vrijeme otkrio koliko ga Bog ljubi čim mi je dao priliku da riječima liječim duše, kako si sama kazala.
Svjestan da živimo u ludom vremenu koje od nas traži da vječito negdje trčimo ne razmišljajući o tome gdje ćemo stići, svojim tekstovima podsjećam svakoga od nas da moramo uzeti vremena za sebe, da moramo zavoljeti svoje mane jednako koliko ljubimo svoje vrline, da vrijedimo, da smo važni ovoj zemlji i ovome svijetu u kojem živimo.
Pisati sam počeo u osnovnoj školi i danas kad pročitam te svoje radove shvatim koliko sam bio smotan s riječima, nepismen ali dovoljno hrabar da pišem o nekim stvarima o kojima su stariji plašili se i razmišljati. Već u srednjoj školi sve je to bivalo ozbiljnije, što su i prepoznali profesori koji su mi predavali pa su moji radovi, zahvaljujući njima završavali u zbirkama priča i pjesama mladih iz Kiseljaka. Na fakultetu nisam toliko pisao, ali kad bih nešto napisao to je izazivalo veliku pažnju svih mojih prijatelja na Facebooku koji su onda počeli dijeliti moje tekstove na svojim profilima, a mene počeli dodavati za prijatelja nepoznati ljudi.
Tada sam odlučio da sve ono što mi duša diktira, a što bi ruka napisala, trebam objavljivati na jednom mjestu na kojem će svi ljubitelji pisane riječi moći uživati u sadržaju. I tada je nastala stanica PisoJ (unatrag Josip) na Facebooku, kasnije i na Instagramu i evo, sada tri godine kasnije skoro 64 000 ljudi me prati na obje stranice zajedno.
Pišem dušom, a to ljudi po svemu sudeći prepoznaju. Pišem bez ikakvih kalkulacija, bez želje za nekom slavom, popularnošću, pa čak neki još uvijek ne znaju tko stoji iza profila, iako on postoji tri godine. Odlasci, dolasci, ljubav, rastanci, životne borbe, pobjede i porazi, smrt najbližih članova obitelji, blagdani, situacije i događaji koji nam dušu naježe podjednako koliko nam nažuljaju srce, sve je to ono o čemu pišem, sve je to ono u što vjerujem i sve je to ono što živim.
Kada očekujemo knjigu i možeš li nam je ukratko predstaviti?
JOSIP: Dugo sam razmišljao jesam li dovoljno dobar pisac da objavim knjigu. Ali, prema reakcijama i komentarima ljudi ispod tekstova, prema snažnim i emotivnim porukama u inboxu u kojima mi ljudi svjedoče kako sam im svojim tekstovima pomogao, shvatio sam da je možda vrijeme da dio objavljenih tekstova, zajedno s onima koje sam napisao a nisam objavio, sumiram na jednom mjestu.
To mjesto zove se Gromoglasni šapat i u finalnoj je grafičkoj pripremi, tako da će ugledati svjetlo dana uskoro. Ranije sam knjigu trebao objaviti, ali mnogo je čimbenika utjecalo na to što knjiga nije izašla ranije i zahvalan sam Bogu na tome, ma koliko god neobično zvučalo. Zahvalan sam jer sam u međuvremenu zajedno s prijateljima s kojima radim na knjizi došao na ideju da pružim priliku zaljubljenicima u fotografiju da ih kroz svoju knjigu promoviram. Na natječaj koji sam raspisao povodom izdavanja svoje prve knjige prijavilo se više od 300 autora, pristiglo je 10 000 fotografija od koji sam izabrao 70-ak najboljih čije će fotografije pratiti moje tekstove.
Crno-bijela knjiga zahvaljujući podršci meni dragih prijatelja Adriane Drljepan koja radi na pripremi knjige, poznatih fotografkinja Mateje Mihaljević i Mune Nazak koje su pomogle pri odabiru fotografija, te Ane Troglić, moje najiskrenije podrške vjerujem da će u najskrivenije kutove naših duša donijeti naljepše boje radosti, ljubavi, zahvalnosti, tuge, nostalgije, ponosa.
Svi mi imamo nešto što ponosno čuvamo samo za sebe, ma koliko god nam duša i srce o tim stvarima vrište. Zato, neka svačiji Gromoglasni šapat bude samo alarm da smo živi, da živjeti moramo i da mi odlučujemo kako će nam taj jedini život koji imamo izgledati.
