Srijeda, 22 Aprila, 2026
Naslovnica Blog Stranica 44

Lejla Motoruga: Šta ako?

Ako mislite da vam se trenutno u životu ništa ne dešava, varate se. Mi mnoge stvari ne vidimo niti ćemo biti sposobni ih vidjeti. Neke stvari se mogu samo predosjetiti. Ali za neki predosjećaj čovjek mora biti otvoren. Ni on se ne dešava tek tako.

Šta ako baš sada, dok čitate ovo i mislite da vam se ništa u životu ne dešava, se nešto sprema za vas? Šta ako se upravo u ovoj sekundi raspisuje neki konkurs na koji ste dugo čekali i vi ga za nekoliko dana ugledate i prijavite se. Šta ako baš vas na tom konkursu izaberu? Šta ako upravo u ovoj sekundi, dok čitate ove redove i žalite se kako vam je monoton život, vaša ljubav vam ide u susret? Samo još treba da dođe do vas. Možda upravo sada neko podvlači crtu na neke životne događaje? Možda to podvlačenje crte bude utjecalo na vas? Šta ako upravo sada neko razmišlja da vam nešto kaže što će izazvati u vama burnu emotivnu reakciju? Šta ako se upravo nekome raspada svijet samo da bi se na neki način spojio s vama. Šta ako upravo sada neko nekome nešto daje što će imati utjecaj na vaš monotoni život? Šta ako se upravo neka osoba razvodi koje će u budućnosti biti vaša? Šta ako….

Kada se nešto desi, onda se zapravo najmanje nešto dešava, jer to što se desilo pripremalo se već neko vrijeme da se ostvari. Neki ljudi su mogli neke stvari predosjetiti, a neki su se zatvorili za mnoge stvari.

Sve je povezano. Svaki događaj kojeg vi možda smatrate nebitnim je zapravo bitan. Sve je bitno!

Da li vi vjerujete da se sve dešava s razlogom?

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Zaposlenici Konzuma i Mercatora kroz dobrovoljni volonterski rad pružili podršku radu „Restorana dobre volje“

Kompanije Konzum i Mercator u okviru projekta „Svi zajedno za jedan obrok više“ pokrenule su zajedničku inicijativu dobrovoljnog volonterskog rada svojih zaposlenika,  koji će u naredna dva mjeseca pružati svakodnevnu podršku radu „Restorana dobre volje“ u organizaciji Udruženja Pomozi.ba. Volonterski rad zaposlenika podrazumijevat će pomoć osoblju restorana pri pripremi, pakovanju i izdavanju više od 200 obroka dnevno, koliko Udruženje Pomozi.ba svakodnevno obezbijedi za socijalno ugrožene korisnike ovog restorana.  

Kako bi ozvaničili ovaj vid saradnje, predsjednik Uprave kompanija Konzum i Mercator Nihad Imširović i izvršna direktorica Nedeljka Bilić prvi su odvojili vrijeme i proveli jedan radni dan volontirajući u „Restoranu dobre volje“, te na svom primjeru pokazali koliko je značajno baviti se društveno korisnim radom i pomoći građanima u potrebi, a njihov pozitivan primjer nastavili su slijediti zaposlenici ovih kompanija.

Kompanije Konzum i Mercator kroz segment društveno-odgovornog poslovanja pružaju stalnu podršku i pomoć zajednici što smatramo svojom obavezom i odgovornošću prema okruženju u kojem poslujemo. Povremeno smo u naše projekte, a kako bismo im dali dodatni veći značaj, uključivali naše kupce i dobavljače te sam mnogo sretan zbog njihovog odaziva i učešća. Međutim, ovaj vid podrške koji smo sada pokrenuli kroz volonterski rad je jedinstven i drugačiji jer su po prvi put uključeni naši zaposlenici koji direktno svojim angažmanom doprinose zajednici, susreću se licem u lice sa ljudima kojima je pomoć potrebna, susosjećaju sa njihovim životnim pričama i ta snaga empatije je vjerujem nešto što će se dalje širiti i inicirati mnoge slične volonterske projekte u korist naše zajednice. Upravo zato sam jako sretan što sam i lično dijelom ovog humanitarnog projekta u okviru kojeg mogu svojim angažmanom bar malo doprinjeti zajednici“, izjavio je predsjednik Uprave Konzuma i Mercatora Nihad Imširović.

Povodom početka dobrovoljnog volonterskog rada zaposlenika Konzuma i Mercatora, ove kompanije su Udruženju Pomozi.ba donirale i značajnu količinu prehrambenih proizvoda.

Zahvalni smo na stalnoj i dugogodišnjoj podršci kompanija Konzum i Mercator, kako kroz različite donacije, tako i kroz postavke korpi za prikupljanje prehrambenih proizvoda u njihovim prodajnim objektima, što nam je od velikog značaja. Posebna nam je čast što smo na ovaj način produbili saradnju, te što su ovako velike korporacije nama ukazale povjerenje i pokazale kako svi možemo uraditi nešto korisno za zajednicu i na taj način probuditi svijest, empatiju i želju za pomaganjem kod drugih. Upravo to je i jedan od razloga postojanja naše organizacije, zato se nadamo se da će i drugi slijediti primjer Konzuma, Mercatora i njihovih zaposlenika“, izjavio je predsjednik Udruženja Pomozi.ba Elvir Karalić.

U Pomozi.ba kuhinjama u Sarajevu, Travniku i Bihaću svakog dana se pripremi oko 1.000 obroka za socijalno ugrožene građane, a onima koji zbog lošeg zdravstvenog stanja i udaljenosti ne mogu doći do restorana, timovi ove organizacije obroke donose na kućni prag. Gotovi obroci se isporučuju i stanovnicima Vareša, Breze, Visokog, Travnika, Viteza, Donjeg Vakufa, Skender Vakufa/Kneževa, Kotor Varoši, Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bosanske Dubice i Prijedora.

Kompanija Sprind proslavlja 40 uspješnih godina poslovanja

Sprind – drugo ime za jufku

Iako postoji od 1952.godine kao „Ilidžanska rosa“, jedna od vodećih prehrambenih industrija, slavi svoj rođendan od 1982. godine kad je i dobila naziv Sprind (Sarajevska Prehrambena Industrija).Danas se svrstava u red najvećih proizvođača hrane u Bosni i Hercegovini sa godišnjom proizvodnjom od preko 6.000 tona, a za vrijeme perioda rata u BiH Sprind je bio pod okupacijom u toku koje je napravljena materijalna šteta od oko 16,5 miliona KM.

1996. godine ponovo se „diže“ , te iz temelja obnavlja svoju proizvodnju. Godine predanog rada i borbe bile su potrebne da bi se danas mogli pohvaliti najsavremenijom opremom za proizvodnju svih vrsta hljeba i peciva, polugotovih dubokozamrznutih jela, jufki, tjestenina, sendviča i slastičarskih proizvoda. Njihova misija je proizvodnja orginalnih visokokvalitetnih proizvoda koji pripremu ručka pretvaraju u zadovoljstvo, a vrhunski okusi okupljaju porodice.

„ Kvaliteta koju naši potrošači prepoznaju godinama u našim proizvodima, rezultat je dugogodišnjeg iskustva koje zajedno gradimo već generacijama. Naše jufke, kolači, zamrznuti i pekarski proizvodi su prisutni u domovima širom BiH skoro 40 godina, a upravo za to su najzaslužniji naši timovi i uposlenici koji predano i sa mnogo ljubavi rade na svakom brendu. Svim vjernim kupcima želimo da još mnogo godina uživaju u Sprind proizvodima, a naša zadaća će i u budućnosti biti potpuna predanost vrhunskoj kvaliteti na koju su navikli“ , istakao je Samir Glušac, direktor kompanije Sprind.

Prošle godine ovaj bh. proizvođač uspješno je okončao proces implementacije i certifikacije zahtjeva standarda  HALAL BAS 1049:2010 u svojim proizvodnim pogonima, pored već uspostavljenih sistema upravljanja poslovnim procesima, zasnovanih na načelima i zahtjevima relevantnih međunarodnih standarda  HACCP i ISO 9001:2015. 

Azra Kafedžić: Premalo mi je godina

Jako je čudno ne brojati dane. Ne nizati brojeve, a ne znati koliko ih još ima. U podsvijesti znaš da ima mnogo, ali ne želiš prihvatiti istinu. Iako je neizbježna. Ne prestajem pisati, a ipak strah me je pogledati prve stranice dnevnika koji Ti pišem svake noći. Ne želim prolaziti kroz isto, trudim se zgužvati dijelove i baciti ih bestraga. Istina je, to uraditi ne mogu. Iz mnogo razloga. Želim da, svaki put kada pomislim da sam pala na tlo, uzmem taj isti dnevnik u ruke i osjetim snagu koju sam imala. Imam još uvijek. Čak i više, jer slobodno dišem. Istodobno nisam znala ni da sam ovoliko slaba. Do te mjere da me sada boli svako napuknuće ulice kojom hodam. A mnogo ih je ovoga mjeseca, znaš li?

Htjela si da oblačim sve one haljine što je tetka kupovala i slala iz Njemačke, a ljutila si se što sam opsjednuta farmericama i običnim streč majicama. Tada sam voljela bijelo. Godinama već ne volim. Ne radujem se rođendanu jer si svaki moj rođandan prva kucala na vrata da me povučeš za uši (sad to više niko ne radi), prva da me uhvatiš za obraze, stisneš i poljubiš ih. Ne radujem se rođendanu jer mi je uništena svaka slika istih tih Novih Godina i istih rođendana sa Tobom. Sve je spaljeno. Još jedino imam Tvoju sliku iz škole. To je sve što imam od Tebe, znaš li? I onaj vječni kameni oblik, na koji se bespomoćno svakog puta objesim ne pronalazeći način kako da se odvojim od njega. Ćutim, a svaki prećutani momenat je moj vrisak.

Imam premalo i previše godina. Premalo da bih kukala nad životom, jer postoje dani kada sam sretna. Premalo da bih puštala danima da me svojim virovima povlače u svoje jazbine bez spasa. Premalo da bih se predala. Premalo da bih bila naivna, emotivna luda koja vjeruje u bajke sa sretnim krajem. Premalo da bih osmijeh zamijenila plačem, da bih krivila jutra što ne sviću onako kako bih to ja voljela. Premalo mi je godina da bih razmišljala o tome da li je nekome stalo do mene do te mjere da bi se borio sa svijetom. Vrhunac gubljenja vremena je crtati sebe jarkim bojama nekome ko je daltonista. Komplikujemo. Previše je riječi. Premalo emocija. Prazne nam misli. I prekratki koraci. Tapkamo u mjestu. A ostajemo daleko. Sami! Premalo da bih brinula imam li dovoljno novca da bih sarajevske barove posjetila najbolje obučena i najljepše našminkana. Znaš ono: ako ne uspije kec iz rukava, uspjeće petica iz dekoltea? Želim to zamijeniti slatkišima koje obožavam, nekim dobrim filmom u kinu, tabanjem stopa od Baščaršije do Skenderije. Želim usput svratiti u Imaret i živa se najesti kifli, do te mjere da mi stomak eksplodira. Premalo mi je godina da bih pridavala pažnju ljudima kojima sam prolaznica u životu, ne želim biti ni Didi ni Gogo. Beket je to znao izmaštati, meni je premalo godina da bi me ijedna drama više mogla uvući u svoje fikcije. Premalo mi je godina da bih tražila uspomene, želim vidjeti Istanbul i Moskvu za ovo previše godina što imam. Premalo mi je godina da bih postala tipična žena, želim to zamijeniti navijanjem na derbiju Barce i Reala kao svih onih godina življenja u gradu koji mi je usadio novi život da ga Tebi posvetim. Želim se sjećati svih onih polja Ordisa, Figuerasa, Seville, Speyera kojima sam hodila i zamišljala da me držiš za ruku. Da me vučeš za rep od kose, svaki put pokušavajući da mi skineš trakicu sa nje jer po tvome; žena dugu kosu ne treba da veže. Premalo mi je godina da bih se pitala zašto je sve manje fotografija što nam vraćaju uspomene, želim ih slikati i tako Ti pokazivati ljepote koje sam vidjela. Premalo mi je godina da bih se vucarala sa vikend muškarcima, želim svoju kafu piti u svome omiljenom kafiću i čekati  pse lutalice da ih nahranim. Premalo mi je godina da bih mislila kako će jednoga dana sve biti savršeno, želim savršenstvo napraviti ja. I slikati Ti ga. Premalo mi je godina da bih zaboravila, a previše da me ne bi boljelo.

Previše mi je godina da bih prečesto puštala srce da me vodi, a ono se umori i stane. Previše mi je godina da bih mislila kako ću nekada imati ono što najviše želim, ali barem neću ni lupetati da najviše želim on što imam. Previše mi je godina da bi me fasciniralo auto, jeb'o to Mico, ložim se na Lonsdale dux iz snova. Previše mi je godina da bi mi tuđi život zanimao, od silnog dekora na ulicama ne vidi se goli život. Previše mi je godina da bih ih trošila na bezveznjakoviće, tada izgubiš svaki osjećaj da ti se polusvijet zakačio za vrat pa se kiti svojim otpacima. Previše mi je godina da bih razmišljala kada je pravi trenutak, a on upravo bio jučer. Previše mi je godina…lažem, premalo mi je godina da kažem sve što mislim, a previše da bih to lako otplakala.

Svi nešto žele. Sve što novcem možeš kupiti. Žao mi je to i čitati. U šta smo se to pretvorili? Zaboga miloga, ja samo želim…SAMO da oživiš, na jedan tren, da mi potvrdiš sve ovo gore napisano, da mi kažeš da ispravno donosim odluke, da mi lupiš šamar istine koji znači da sam sve u ovoj godini krivo uradila. Jesam, mnogo toga. Želim da mi kažeš da Simonov ne laže, da mi u 21:20 kupiš lizalo jebemu!!! Da mi za kraj godine SAMO daš zagrljaj! Znaću da Novu neću biti ogoljene kože. Pišem. Tebi. O Tebi. Za Tebe. Zbog Tebe. Bez Tebe!

Volim te, toliko da više ne znam da li me boli to što Te nema ili što Te ovoliko imam!

„Hoy no me alegran los almendros del huerto. Son tu recuerdo“

Udruženje žena “Nera” Konjic: Važna donacija za kupovinu poljoprivrednih sredstava za rad

Udruženju žena “Nera” Konjic prošao je mali projekat kod australijske ambasade. Udruženje je dobilo važnu donaciju od kompanije ZIRA za kupovinu poljoprivrednih sredstava za rad. Plastenik, drobilica voća i lonci od 40 litara za moje vrijedne žene.

Tim povodom, iz Udruženja su se oglasili:

“Danas smo zahvaljujući donaciji ove društveno odgovorne kompanije uplatile plastenik za jednu korisnicu projekta, drobilicu voća za korisnicu projekta i 8 šerpi od 40 litara s poklopcem za 8 korisnica projekta. Hvala na podršci i hvala što prepoznajete napore ženskih organizacija da osnaže žene u poljoprivredi.

Posebnu zahvalnost upućujemo Selmi Hadžihalilović koja je napisala fenomenalnu preporuku za našu organizaciju. Hvala kompaniji ZIRA koja je podržala nastojanja poljoprivrednica da odgovore izazovu poskupljenja hrane i omogućila im kupovinu sredstava za rad.”

Ekopak ugostiteljskim objektima na Ilidži uručio posude za stakleni ambalažni otpad

U svrhu unaprijeđenja implementacija projekta „Upravljanje staklenom ambalažom na Zapadnom Balkanu“, predstavnici Ekopaka i  KJKP-a Rad obišli su ugostiteljske objekte u Općini Ilidža i to: Hotel Terme, British Pub, Pub Incognito, Caffe  Premium, Caffe Orient Express, Restoran Killim, Caffe Dva Šešira, Caffe Babalu i Caffe Tarapana.

Tom prilikom, ugostiteljskim objektima su uručene specijalne posude za odlaganje staklenog ambalažnog otpada, a uposlenicima konobarske pregače s motivima i logotipom projekta. Ugostiteljski objekti su dobili i naljepnice „Prijatelji reciklaže“, koje će biti istaknute na ulazima lokala i informirati goste da je taj lokal uključen u sistem reciklaže ambalažnog otpada.

Općina Ilidža je jedna od četiri lokalne zajednice, pored grada Bihaća, općine Novi Travnik i općine Konjic koje su uključene u regionalni projekat „Upravljanje staklenom ambalažom na Zapadnom Balkanu“.

„Ovaj projekat ima za cilj uspostavljanjainfrastrukture za isplativiju reciklažu staklene ambalaže. Do sada smo postavili 190 specijalnih kontejnera za prikupljanje staklene ambalaže u navedenim općinama i bilježimo zapažene rezultate. Nadamo se da će se stanovnici Općine Ilidža jače uključiti u ovaj projekat, te zajedno s nama početi selektovati i pravilno odlagati svoj ambalažni otpad kako bismo imali lijepu i čistu Ilidžu “ Izjavila je Amela Hrbat, direktorica Ekopaka.

Projekat „Upravljanje staklenom ambalažom na Zapadnom Balkanu“ implementira se u okviru programa razvojnog partnerstva sa privatnim sektorom (develoPPP), a finansiran je od strane njemačkog Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ), kao i prvog bh. operatera sistema upravljanja ambalažnim otpadom „Ekopak“. Osim u Bosni i Hercegovini, ovaj projekat se implementira i u Srbiji, te Sjevernoj Makedoniji.

Projekat koji je u BiH započeo u januaru 2020. godine i trajat će do juna 2022. godina, pored Ekopaka, realizira  GiZ i REDAH, te komunalna preduzeća pomenutih općina. Nakon toga je plan da u ovim lokalnim zajednicama imamo održiv sistem prikupljanja staklenog ambalažnog otpada koji bi se proširivao i na druge lokalne zajednice.

Poziv na radionicu: Porodične konstelacije

Porodične konstelacije su metoda koja se bavi transgeneracijskom traumom i upletenošću predaka u naše današnje živote. Konstelacijska metoda počiva na spoznaji da nerazriješeni problemi i traume prijašnjih generacija imaju veliki utjecaj na zdravlje i dobrobit svakog od nas, kao i na uspjeh odnosno neuspjeh svih naših odnosa. Obzirom da nam sve transgeneracijsko dolazi preko roditelja, odlučila sam da napravim radionicu Primarna parodica. Na radionici ćemo pustiti polje da iznese na vidjelo sve ono što leži skriveno što nije izrečeno, što zamjeramo našim roditeljima. Znači sve što opterećuje i nas i našu dušu.

Metodu je osmislio Bert Helinger, njemački psiholog i psihoterapeut. Jedan je od najutjecajnijih, najinovativnijih i najprovokativnijih osoba u psihoterapiji i polju ljudskih odnosa, kao i jedan od najizdavanijih autora iz ovih oblasti. Iz svog dugogodišnjeg i bogatog iskustva poznavanja terapeutskih pravaca (psihoanalize, transakcione analize, psihodrame, Geštalta, primalne terapije, obiteljske terapije i drugih) sintetizirao je bitno novi, inovativan pristup pronalaženja rješenja za najčešće i najdublje oblike ljudske patnje – metodu sistemskih konstelacija.

Radionica će se održati u subotu, 23.04.2022. godine.
Vrijeme trajanja će biti od 10,00 do 16,00 najkasnije 17,00 sati.
Cijena radionice je 50 KM.
Mjesto održavanja radionice je Holističko udruženje, Radićeva 2, Sarajevo.
Za sve dodatne informacije, kao i prijave za radionicu možete izvršiti na broj 062/691-711.
Radionicu vodi Samira Čaušević, holistički terapeut sa 15 godina rada na sebi i sa sobom kroz različite radionice i edukacije. U konstelacijama prisutna od 2015. kao klijent, a od 2017. radi pod supervizijom. Trenutno u završnoj fazi edukacije prije same certifikacije.

Lejla Motoruga: Egoistični ljudi

Postoje ljudi koji su toliko bezobrazni i sebični da čovjek ponekad ostane bez teksta kada se susretne sa takvim osobama. Lahko se riješiti ljudi koje ne poznajemo previše, ali šta je s onima koji su već dugi niz godina dio našeg života?

Neke osobe kojima smo dali tu privilegiju da budu dio našeg života, nikad ne bi uradili nešto što bismo mi za njih uradili. Ponekad nas takvi ljudi iscrpljuju do iznemoglosti. Ponašaju se kao energetski vampiri koji nam svu krv isisaju.

Možda bi najbolje bilo takvim ljudima pokloniti ogledalo, da vide svoje ponašanje i distancirati se korak po korak od njih. I kada smo dovoljno daleko otišli, zatvoriti vrata. Zauvijek!

Čovjeku ne treba neko ko ga ne zna cijeniti i neko ko će gledati samo da je njegovoj guzici dobro. Čovjeku treba neko s kim će mu vrijeme lijepo proteći i sa kim će se smijati do iznemoglosti.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Azra Kafedžić: Godine prođoše, a dani nikad

15.04.1993-15.04.2022, a još uvijek sanjam te…

Mico moja,

Prošlo je 29 godina, a ja se i dalje sjećam svakog dana provedenog s tobom. Davno sam sebi obećala da se neću vraćati u prošlost, ali to je nešto jače od nas, nešto što se trudimo da izbjegnemo, a stalno nas prati poput sjene.

April. Težak kao i svake godine, mada je poneki znao bar suncem i toplinom da mi otrgne svu tugu što nosim u sebi, ali ovaj kao da proživljava sa mnom. Pada snijeg, Mico moja, i dok pišem čujem i poneku kap kiše kako lupka od lim prozora. Zamisli, ne smeta. Čini mi se da je cijelu noć lupkala, a i da nije ja ne bih mogla zaspati. Mislila sam o tebi. O nama. O onoj noći, koju bih najradije stavila na opciju „delete“, ali ta opcija ne postoji u stvarnom životu.

Razmišljala sam kako ti je tamo Gore? Jesi li sretna? Je li istina da je sve zeleno i da su svi ljudi ravnopravni? Znam da ću na ovo pitanje jednog dana sama sebi odgovoriti. Ipak, želim pričati s tobom. Jeste da će biti monolog, ali nadam se da i tamo Gore možeš da me bar na trenutak osjetiš. Šta da ti kažem? Od onoga dana kada si otišla, mnogo toga se promjenilo.

Sjećam se, jedan dan si rekla: “Da se više ovo ludilo hoće završiti, pa da nastavimo biti isti“. Greška. Niko više nije isti. Promijenilo se vrijeme. Čak više ne znamo ni koje nam je godišnje doba. Promijenili su se ljudi, čak i one koje si mislio da znaš više ne prepoznaješ. Svak svakome je postao vuk, a svi za sobom ostavljaju tragove.

Jesam li se ja promijenila? Mene je promijenio život. Nakon one noći, više ništa nije isto i nikada neće ni biti. Kažu neki to je zato što ne želim. Kvragu, šta oni znaju?! Niko nikome ne može u dušu zaviriti, a da može, mnogi bi se iznenadili. Ali, drugi sada nisu važni. Važna si ti. Važno je ovo što nosim u sebi, i što iz godine u godinu boli, boli i boli.

Svaka noć je ista, budna do zore, a svaki novi dan je samo nervozan. Dan mi počinje kasno popodne i kad se budim iskreno se potrudim da zaboravim ružne stvari od jučer…jučer koje traje već 29 godina. Savršeno živim u savršenom mraku, a kad mi ponestane Sunca, daje mi ga vaspitač sa Neba. Otvorim oči za novi dan što dolazi, kome se već odavno ne radujem. Za mene je on samo još jedan korak naprijed u kalendaru tekuće godine, a korak u mjestu otkad nema tebe. Motivaciju tražim u sitnim i sekundarnim stvarima, ali i u osmijesima bližnjih. Mislim da se odavno budim sa istim pitanjem u glavi-čemu me život uči? Zašto u mom životu ima toliko ružnih okolnosti? Nisam pesimista, ali kada prostom matematikom izračunam reciprocitet ružnih i lijepih trenutaka u proteklih par godina, rezultat nije nimalo optimističan. Iako je situacija takva, to me ne sprječava da se smijem (srce plače, a lice laže osmijeh-uglavnom) i uživam u još jednom „danu mrmota“…a da na kratko zaboravim činjenicu da svaki dan slavim na isti način.

U svijetu punom problema, kao da se gust, olovno težak mračni oblak nadvio nad moj ružičasti svijet. Svijet koji je pozitivan, koji mi daje prirodu vječito nasmijane i vedre osobe. Nije moj svijet potamnio, jednostavno ima taman čep koji, čini mi se, što ga jače guram napolje zalazi sve dublje i dublje, jer uvijek je korak ispred moje snage.

Pitam se, da li sam zaista pravila tolike greške da me „neko“ gore kažnjava i smije se sa strane, kao da ne gleda na bolje već računa samo mane? Pored stalnog pratioca griže savjesti, imam stalni eho u glavi „sve se vraća, sve se plaća“, i kao da svaku suzu plaćam na rate, sa sve većim kamatama i hipotekom na svoj život. U životu imam sve što ima cijenu, i što je mozgu (glasniku realnosti) dovoljno, ali srce uvijek dođe po svoje. Život za koji sam sigurna da sve više liči na san, jer nemam osjećaj sopstvene prisutnosti  iako još uvijek dišem i hodam. Svaki udah je ni na zemlji ni na nebu, više u nekom međuprostoru u kom realno sagledavam život, ali uvijek jednom nogom u nebeskoj kočiji, koja me u jednom trenutku vodi do neznanih daljina, gdje je sve kao prije i još ljepše.

Da samo znaš kako stihijski zaplačem kada ti neko spomene ime ili kada vidim nekoga od tvojih.U tom trenutku kao da mi strijela prolazi kroz srce i kida ga napola. Glumim da mi nije ništa, a ustvari sav si moj bol i moja uspomena. Jedini lijek je kad šetam ulicom jako sporo u pravcu kada me vjetar nosi sa mislima koje idu kao film na traci…film u kojem mogu da pritisnem pauzu, na scenama koje produžavaju život koliko liječe, ali i da premotam unazad i odgledam ih ponovo. Svi trenuci sa tobom provedeni meni predstavljaju vječnost, a ja još uvijek stojim na starom mjestu, i trudim se da sve bude kao nekad…a tebe nema pa nema.

Kada legnem u krevet i spustim kapke, opet sam sama i opet ta tama, a osjećam se kao na vatrometini, u sebi želim da umrem. Kada ne možeš da dođeš u stvarnost, dođi bar u san, zagrli me i sve će proći. Pusti snovi koji ne prolaze i  stalni bol koji me steže.

Ipak, ja sam jaka i znam da će morati da svane i živim za to da ponovo vidim one savšene dane. Možda jesam sama, ali uvijek ću biti uporna, jer znam da bolje vrijeme dolazi, sigurna sam. Znam da me život uči nečemu, jer da nije tako, prestao bi da me muči.

Želim da znaš da je u meni tvoj pečat, sa pramenom vatre i kapljicama suza. Želim da znaš da te nikada nisam zaboravila, iako još uvijek ove godine nisam smogla snage da dođem na tvoje vječito prebivalište i spustim ružu, plavu, kakve si i voljela.

Nadam se da si tamo Gore pronašla svoj mir, da si sretna i da ponekad pomisliš na mene, a ja ću i dalje da ti pišem, da te sanjam i da te čuvam kao najljepše sjećanje svoga života.

Eh, da sam ti bar još jednom rekla da te volim prije nego si ispustila svoj posljednji dah na mojim rukama…

Volim te, Mico moja…

Likovna kolonija u Mostaru „Ostanimo zajedno, kao kamen i voda“

S obzirom da opstanak kulturnih identiteta nije dovoljan za podizanje svijesti o potrebi njihovog očuvanja samo među pripadnicima nacionalnih manjina, Slovensko društvo Cankar promovira interkulturalni dijalog i nastoji aktivno doprinositi kulturnim sadržajima Bosne i Hercegovine istovremeno njegujući nematerijalno kultruno naslijeđe Slovenaca.

SD Cankar nastoji doprinijeti imidžu Bosne i Hercegovine kao interkulturalne sredine u kojoj je aktivan suživot i poznavanje običaja, kulture, istorije svih naroda koji tu žive.

Slovensko društvo Cankar nekoliko godina u nizu organizuje likovne kolonije na kojima učestvuju slikari i slikarke slovenskog porijekla BiH i zemalja okruženja, kao i simaptizeri slovenske kulture i tradicije. Od 07.04. do 10.04. Slovensko društvo Cankar u Mostaru održava likovna kolonija pod nazivom „Ostanimo zajedno, kao kamen i voda“, a umjetnička djela koja nastanu će biti izložena u galeriji Ivane Kobilice u Ambasadi Slovenije u Sarajevu, povodom 9. maja – dana Evrope.

Učesnici likovne kolonije

Zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta kolnija se održava na terasi hotela EMEN, ul Oneščukova 32.

Slovensko društvo Cankar je prvi put osnovano davne 1934. godine kao Radničko kulturno društvo Cankar. Njegov rad je prekidan nekoliko puta, a za vrijeme rata odnosno 13. marta 1993. godine, je obnovljeno i od tada uspješno djeluje.