Da li se slažete da se vratimo u vaše djetinjstvo i mladalaštvo? Rođeni ste i odrasli u Goraždu, a preko 40 godine ste bili novinar i društveni radnik, odnosno aktivista. Kakvo je bilo vaše djetinjstvo i koja su vaša najljepša sjećanja na taj period?

Odrastao sam u dva kvarta Goražda, najprije u dvorištima oko zgrade u kojoj sam rođen kao “sedmanče“ (zato imam dva rođendana), a potom u kvartu oko željezničke stanice. Dozivanje „ćire“ i klepet točkova teretnih i putničkih vozova su me i uspavljivali i budili, a igre uz parkirane vagone bile česte… Ipak, najdraže uspomene iz djetinjstva vezane su za rijeku Drinu i sunčana ljeta na njenim obalama koja su u to vrijeme trajale i po tri mjeseca…Tri mjeseca igre na plaži koju su svi zvali „Kemovina“, na omiljenom malom Žanju, gdje smo na pješčanoj obali odigrali stotine utakmica na goliće… Od tada traje moja čvrsta povezanost sa rijekom i suncem iznad nje, ljubav poput ljubavi kojom ih je volio i goraždanski književnik Isak Samokovlija. Osnovno obrazovanje završio sam u školi „ Maksim Gorki“ do koje mi je od porodične kuće trebalo desetak minuta hoda ili pola sata, kako bih se do prvog časa i poigrao sa drugarima… Najčešća igra koje više nema, a zvala se (he!) klis… Sa radošću i sjetom pamtim moja prve filmske, pozorišne i operne predstave u velikoj sali goraždanskog Radničkog univerziteta (danas Centra za kulturu) koja je za nas mališane izgledala poput dvorca… Imao sam sunčano, bezbrižno djetinjstvo u kome je uz učenje ipak igra bila ono što nam je ispunjavalo srca.

Kada je pisanje postalo vaš način izražavanja? Osim što ste novinar, vi ste i pisac, i pjesnik?

Još uz petom razredu osnovne škole zavolio sam tadašnji srpsko-hrvatski jezik i posebno se radovao pismenim zadacima iz tog predmeta koji su mi otvorili beskrajni prostor da moja mašta uzleti…Ti sunčani dani djetinjstva zauvijek su se smjestili u drage albume uspomena i prate me sve protekle godine, nalazeći mjesto u velikom broju tekstova i pjesama koje sam napisao. U osnovnoj, potom i srednjoj školi, malo su me „mučile“ matematika i fizika. Skloniji sam bio društvenim naukama…Čitao sam mnogo, a prve sam prozne radove i pjesničke pokušaje imao već u petom razredu…  U Gimnaziji sam iznjedrio prve stihove ljubavne poezije, prije 47 godina kada sam pogledao u oči moje supruge Vesne… Tada sam napisao “Budim se zeleno zagledan u tvoje oči…“ Poezija je postala moja svakodnevna družica tokom studija u Sarajevu, kada sam bio član poznatog književnog kluba „Tin“.

Napisali ste pjesmu koja je postala jedna od najčešće pjevanih i recitovanih pjesama o Goraždu, i čak se naziva i neformalnom himnom Goražda. Kada i kako je nastala pjesma „Snivaj Goražde“?

„Snivaj Goražde“ je nastala 1978. godine, zapravo krajem te godine. Ekipa“ Sutjeska filma“ snimala je dokumentarni film o Goraždu pod naslovom „Grad na dlanu“ i trebali su pjesmu koja bi bila u filmu. Sreli smo se u prostorijama Radio Goražda gdje sam radio, pričali..Za nekoliko dana nastao je tekst pjesme, za koju je muziku uradio Edin Bukovica – Šobo koji ju je i odpjevao. Ta, prva verzija pjesme je i danas u filmu. Potom je novu muziku uradio rahmetli Samir Obarčanin, porofesor muzike u goraždanskoj Osnovnoj muzičkoj školi „Avdo Smailović“. Pjesma i ja smo čekali 40 godina da bude snimljena i to se desilo u 2019.godini zahvaljujući prijateljima koji su finansijski pomogli snimanje i cijelu produkciju… Novi, sjajan aranžman uradio je Adnan Mušanović u čijem je studiju nastala pjesma koja nastavlja da živi. Posebno sam sretan i ponosan što je među djevojkama koje pjevaju “Snivaj Goražde” na CD-u i moja kćerka Anja, a u horu muzičke škole pjevala ju je i mlađa kćerka Tajna. “Snivaj Goražde” je dio naših života u porodici i na jedan duboko emotivan način obilježila je sve naše protekle godine..

Sa početkom pandemije se kraju bližio i vaš radni vijek, no vaš aktivizam i ljubav prema radu sa djecom su poprimili jedan novi oblik. Potpuno neplanirano je nastao „Sunčani razred“, online prostor u kojem ste animirali djecu i objavljivali njihove radove? Kako ste se snašli u online svijetu?

Tokom pandemije koronavirusa razmišljao sam kako da se na skroman način pomognem djevojčicama i dječacima koji su i danas u najtežoj situaciji kada su posljedice pandemije na njihovo mentalno zdravlje u pitanju. Na tragu sjećanja na nekadašnju radio emisiju pod nazivom ‘Sunčani razred’ u kojoj sam bio domaćin brojnim djevojčicama i dječacima u predstavljanju njihovih kreativnih bisera, odlučio sam da ‘otvorim’ Sunčani razred na mom Facebook profilu sa istim ciljem. Želio sam da da otvorim prozor djeci Goražda ali i drugih gradova kroz koji će ona iz svojih kuća i stanova u svijet da šalju svoje poruke, pjesme, recitacije, glumačke i slične igre. Nakon godinu dana takvog druženja u kome sam dobio najljepše kreativne darove od djece iz više od dvadeset gradova iz nekoliko zemalja, nekako posve prirodno, nastala je emisija „Sunčani razred“ koju emitujemo na YouTube kanalu „Djeca Evrope – Sunčani razred”, a re-emituje je u svom programu RTV BPK Goražde.  Jedanaest polusatnih emisija koliko je emitovano do sada, a u kojima je beskrajno bogatstvo dječije mašte i kreativnosti, stvorili smo na potpuno amaterskoj i volonterskoj osnovi u porodici. Ja pišem scenario i jedan sam od voditelja uz sjajnu djevojčicu Eminu, supruga Vesna je snimatelj, kćerka Anja i njen suprug Denis su montažeri i zaduženi za produkciju, a kćerka Tajna ima ulogu savjetnika. Kao rezultat djelovanja Sučanog razreda, rodilo se Udruženje za kreativni razvoj „Djeca Evrope“ koje vodim sa posebnom ljubavlju i posvećenošću i koje tek treba da dobije zamaha. Važno je reći da sam svako druženje u Sunčanom razredu počinjao sa pozdravom smještenom u jednu veliku istinu: “Dobro ti veče dječiji svijete, djeco sunca dobro veče, neka se odrasli i noćas sjete od djece nema ništa preče”, a to činim i u emisijama Sunčani razred..

Svjetlo dana je ugledala knjiga „Sunačani razred“ koja je naišla na veliko oduševljenje djece i njihovih roditelja. U vremenu digitalizacije i ekranizacije, zasigurno je bio veliki izazov pronaći izdavača i put do dječijih ruku?

Knjiga pjesama za djecu „Sunčani razred“ najstajala je više od 20 godina. Zašto? Kako? U njoj su naime i tekstovi dvadeset četiri pjesme koji su bili osnova za pjesme koje su izvedene na Internacionalnom dječijem festivalu „Šta se pjesmom sanja“ čiji je organizator goraždanski Centar za kulturu. Najveći broj pjesama sam napisao u proteklih dvije godine, pa je u tom periodu nastao i jedan od ciklusa koji ima naslov „Vesela abeceda“ u kome svako slovo ima svoju pjesmu. Nakon predstavljanja na Sajmu knjiga u Sarajevu i velikoj manifestaciji „Vezeni most“ u Tuzli desila se i promocija u Goraždu gdje sam se na pozornici Centra za kulturu sa mojim sunčanim drugarima beskrajno sretan, igrao i veselio… “Sunčani razred“ izdala je kuća „Lijepa riječ“ iz Tuzle odakle me je silnom toplinom i energijom svo vrijeme nastajanja knjige podržavao moj drug, književnik Šimo Ešić.

Za kraj, kao otac dvije prekrasne kćeri, šta biste savjetovali mladim roditeljima?

Djeca su moja zastava i moja zakletva. Četiri decenije ja sam blagoslovljen čovjek jer su mi djeca dopustila da budem njihov drug. Veće nagrade jednostavno nema. A ja nastojim, koliko mogu i umijem, da im tu ljubav i iskrenost vratim. Ja sam sretan čovjek jer su uz mene moje tri princeze, supruga Vesna i kćerke Anja i Tajna. Anji i Tajni smo posvetili naše živote.

Nema ništa važnije od ljubavi za djecu. Volite vašu djecu. Volite ih ljubavlju koja se neće manifestovati materijalnim vrijednostima. Jednom kada odraste, dijete neće pamtiti sve skupe poklone koje je dobilo od vas. Ali će pamtiti vaš smijeh, pamtit će zajedničko gledanje crtića, odlaske na sankanje i grudvanje, sendviče koje dijelite sa njima, šetnje pored rijeke… I zagrljaje. Grlite vašu djecu. Boljeg i vrijednijeg nakita od ruku vaše djece oko vašeg vrata nikada nećete imati. Vaše dijete se, kada odraste, neće sjećati svih skupih stvari koje je dobilo od vas, ali će mu u pamćenju zasigurno ostati urezani zajednički trenuci provedeni sa vama.

I dajte im krila. Da lete u svijetu njihove mašte, igre i iskrenosti. A beskrajno važni dječiji osmijesi biće i novi vjetar u vaše krila. I sačuvajte dijete u sebi. Kako je rekao veliki Džordž Bernard Šo „Ne prestajemo da se igramo zašto smo stariji, već smo stariji zato što prestajemo da se igramo“.