Utorak, 21 Aprila, 2026
Naslovnica Blog Stranica 59

Top 7 ideja za nezaboravan jesenji vikend na stazama Via Dinarice

Via Dinarica je skup staza koje se vežu uz vrhove i padine Dinarida, koji kontinentalni dio ovog dijela Balkana odvajaju od Jadranskog mora. Ova mega-staza povezuje planinarske i vodene puteve koji se prostiru od Slovenije do Albanije, a čuveni National Geographic Traveler 2017. godine uvrstio je na listu najboljih svjetskih destinacija.

Sama mega-staza podijeljena je na bijelu, zelenu i plavu liniju. Bijela vodi duž planinskih vrhova Dinarida, zelena kroz njihove šumovite padine, dok se plava naslanja uz plavetnilo Jadranskog mora.

Via Dinarica je “must see” destinacija, a obzirom da srce ove regionalne i svjetski priznate mega-staze prolazi upravo kroz našu zemlju, putujući njenim dijelovima imate priliku otkriti najznačajnije predjele Bosne i Hercegovine. Via Dinarica prolazi kroz mnoga sela, naselja i gradove, ali i kroz divlje prašume, pitome doline, preko spektakularnih planinskih vrhova, pored bistrih rijeka i jezera…

U nastavku Vam donosimo 7 ideja za odlične jesenje vikende na Via Dinarica stazama, koje su prilagođene za posjetitelje željne opuštajućeg odmora u prirodi:


1. Vjetrenica – živa pećina

Špilja Vjetrenica (Foto: Enis Avdić / Odmori u BiH)

Naša najveća i najpoznatija živa pećina nalazi se na listi zaštićenih spomenika prirode. Ukupna dužina podzemnih kanala i tunela je duža od 7 kilometara, a unutar Vjetrenice je otkriveno više od 200 životinjskih vrsta. Za posjetioce je uređeno 1,8 km osvijetljene staze, a prosječna temperatura unutar Vjetrenice je tek nešto veća od 11 stepeni Celzija.

Za posjetu Vjetrenici obucite duge pantalone i čvrstu obuću, te se ne udaljavajte od vodiča i pratite upute tokom posjete. Naglašavamo da kućnim ljubimcima nije dozvoljen ulazak u špilju.

Vjetrenica se nalazi u pitoresknoj Općini Ravno, a do Vjetrenice od centra istoimenog mjesta možete doći i biciklom po pristupačnoj stazi kuda je nekada prolazila uskotračna pruga i popularni voz Ćiro. Obzirom na blizinu Jadranskog mora, planinarske i biciklističke staze u ovom dijelu BiH su dio plave Via Dinarica staze.


2. Stazama kraljeva od Vareša do Bobovca

Kraljevski grad Bobovac (Foto: Edin Hadžihasić / Odmori u BiH)

Nedaleko od Sarajeva, na nekih 50-tak kilometara ugodne vožnje, nalazi se Vareš – gradić poznat po bogatim nalazištima raznih ruda čije iskopavanje datira još od antičkih vremena. Vareš je i u srednjem vijeku bio središte rudarstva, a ostalo je poznato da je kralj Tvrtko iz tog razloga upravo područje Vareša smatrao riznicom svog kraljevstva.

Daleko od toga da je to jedino bogatstvo i jedina poveznica Vareša s bosanskom kraljevskom istorijom. U ovoj općini nalazi se Bobovac, višestoljetno sjedište dinastije Kotromanić, mjesto čuvanja kraljevske krune, kao i kraljevska grobna kapela i mauzolej dinastije Kotromanić.

Zelena šumovita brda oko Vareša uputit će vas na to da je Vareš dio zelene Via Dinarica staze, a istraživati je možete pješke uz adekvatnu odjeću, obuću i fizičku spremu ili brdskim biciklom. Od Vareša do Bobovca također su u ponudi vožnje terenskim vozilima po iskrčenim šumskim putevima, a ako imate vremena, nezaobilazan je i posjet Kraljevoj Sutjesci, selu koje čuva sjećanje na najpoznatiju bosansku kraljicu – Kraljicu Katarinu.

U Varešu pažnju obratite i na jezero Nula. Ovo akumulacijsko jezero je “naslonjeno” na područje opštine Vareš, a nastalo je 90-ih godina na površinskom kopu rudnika “Smreka”. Danas je jedan od najvećih “bunara” čiste vode, a također je i bogato ribom, pa vas lokalna ribarsko-sportska društva mogu uputiti na tu opuštajuću aktivnost.


3. Seoska idila u Čardaklijama

Seosko domaćinstvo Čardaklije

Nedaleko od Bosanskog Petrovca, u selu Vrtoča, baš na zelenoj stazi Via Dinarice nalazi se seosko domaćinstvo Čardaklije. Autentični ruralni ambijent ovog domaćinstva vratit će vas u neki prošli, jednostavniji život. Preci današnjih vlasnika na ove prostore doselili su još prije više stotina godina, a današnji vlasnici su svojom kreativnošću i posvećenošću razvili seoski ambijent koji na pravi način odaje počast kulturi ovog kraja.

Čardaklije nisu etno selo, nego živo seosko domaćinstvo koje nudi kompletno iskustvo života na selu od brige za i hranjenja domaćih životinja, mužnje krava, pripravljanja i uzgoja hrane, jahanja konja,… Svi objekti su izgrađeni od prirodnih materijala, kamena i drveta, a vizurom dominira Čardak gdje se tradicionalno pripravlja meso i mliječni proizvodi. Šetnje u prirodi, vožnja biciklima, edukacije o očuvanju starih zanata samo su neka od iskustava koja ovo prekrasno domaćinstvo nudi i sjajni načini da pobjegnete od svakodnevnice. Čardaklije su zaista prilagođene svima, a porodice sa manjom djecom će posebno uživati.


4. Magija divljih konja u Livnu

Foto safari na planini Cincar (Foto: Marin Mamuza / Continental Adventure)

Iako Via Dinarica bijela staza prolazi uglavnom preko visokih planinskih vrhova, planina Cincar, u blizini Livna, pristupačna je i onima sa malo manje fizičke spreme i avanturističkog duha. Ako kršne visoravni nisu dovoljan razlog za posjetu Cincaru, onda su to zasigurno krda divljih konja koja već desetljećima krase ovaj kraj. Prema procjenama iz 2018. godine, čak 800 ovih plemenitih životinja obitava na ovim planinskim prostranstvima. Ukoliko se vozilom prema Livnu zaputite preko Kupresa, veoma je vjerovatno da će vas pojava ovih životinja na cesti iznenaditi, pogotovo u zimskim danima kada blokiraju put ližući sol posutu kao olakšanje vozačima.

Livanjski divlji konji nisu izvorno divlji – ovo su konji koje su vlasnici pustili u divljinu 70-ih godina prošlog stoljeća. Priča kaže da nisu željeli ubijati plemenite životinje, te su ih iz poštovanja pustili u divljinu da se sami snađu, ako mogu. Očigledno je da su mogli, ne samo snaći se već nam i podariti prirodno bogastvo kakvim se može pohvaliti svega nekoliko zemalja u svijetu. Najljepši način posmatranja divljih konja na prostranstvima Cincara je putem foto safari tura u okviru kojih će vas iskusni vodiči provesti kroz prekrasna prostranstva visoravni Kruzi, a izbliza ćete imati priliku družiti se sa ovim plemenitim životinjama.


5. Lukomir – posljednje utočište bosanskih gorštaka

Tradicionalna kuća u planinskom selu Lukomir (Foto: Enis Avdić / Odmori u BiH)

Ovo prelijepo i autentično selo na 1495 metara nadmorske visine slobodno možemo nazvati posljednjim utočištem bosanskih gorštaka. Posjeta Lukomiru obavezna je za sve ljubitelje prirode i dramatičnog planinskog ambijenta. Osim u autentičnoj atmosferi nekih starih vremena i prelijepoj prirodi, na Lukomiru možete uživati i u raznovrsnoj ponudi ukusne domaće hrane, interesantnim planinarskim turama, šetnji…

Lukomir se nalazi u Općini Konjic, pa preporučujemo da se posjeta ovom najviše naseljenom selu u BiH spoji sa posjetom Konjicu, gradiću poznatom po UNESCO-zaštićenom drvorezbarskom zanatu, tajnom Titovom bunkeru, te za avanturiste ili malo veće grupe uzbudljivim rafting turama.


6. NP Sutjeska – otiske stopala ostavite, utiske i fotografije ponesite

Jezero Gornje Bare na Zelengori (Foto: Novak Elčić / Nacionalni park Sutjeska)

Na samo dva sata vožnje od Sarajeva nalazi se nacionalni park Sutjeska, koji se prostire na čak 175 kvadratnih kilometara. Unutar zaštićenog područja nalaze se planine Volujak, Maglić i Zelengora, kanjon rijeke Sutjeske, te najmisterioznija prašuma u Evropi – Perućica. NP Sutjeska bio je i pozornica jedne od najznačajnijih bitaka tokom Drugog svjetskog rata – Bitci na Sutjesci, te je u znak sjećanja tokom 70-tih godina prošlog vijeka izgrađen monumentalni spomenik, ali i kompletan memorijalni kompleks Tjentište.

Sa hiljadama endemskih vrsta rasprostranjenim na čak 1700 metara visinske razlike, džinovskim četinarima, te mnoštvom rijeka i izvora, Perućica spada među najraznovrsnije prašume u svijetu. Kompletan nacionalni park skriva čak 9 glečerskih jezera, od kojih su sva dostupna planinarskim stazama, a neka čak i terenskim vozilima.

Nacionalni park Sutjeska nalazi se na bijeloj Via Dinarica stazi. Posjeta planinskim vrhovima je rezervisana samo za iskusne alpiniste, dok u jezerima, rijekama i prašumi mogu uživati i oni sa manje planinarskog iskustva, a nekim stazama čak i porodice sa manjom djecom. Područje NP Sutjeska je zaštićeno, pa je za posjetu Perućici i glečerskim jezerima potrebno angažovati iskusne vodiče koji vas do određenih dijelova mogu odvesti terenskim vozilima ili čak manjim autobusima, kako bi zajedno istraživali sve ono što ovaj prirodni dragulj nudi.

Memorijalni kompleks Tjentište sa spomenikom bitke na Sutjesci svakako je najprepoznatljiviji dio parka, a putnicima željnim adrenalina predlažemo rafting na Tari koji je prikladan za malo ozbiljnije avanturiste kao i za veće grupe.

U Nacionalnom parku Sutjeska možete ostaviti samo otiske cipela, a sa sobom ponijeti isključivo foto uspomene i utiske.


7. Otkrijte šumovita prostranstva Romanije

Seosko domaćinstvo Brkić Ziličina (Foto: Adnan Bubalo / Via Dinarica)

Na obali rijeke Rakitnice, na samo 5 km od Rogatice, nalazi se seosko domaćinstvo Brkić Ziličina. Ljubaznost domaćina, ukusna hrana, seoska idila i zabava za cijelu porodicu zasigurno će biti razlog da postanete redovan gost ovog seoskog domaćinstva.

Blage padine i šumovite staze, koje se nalaze na zelenoj liniji Via Dinarice, prikladne su za sve uzraste i sve iskusne i manje iskusne avanturiste. Lokalni vodiči će vam pomoći da otkrijete Romanijski kraj, netaknutu prirodu, vodopade, rijeke i doline. Oni iskusniji imat će priliku isprobati malo zahtjevnije staze koje se nalaze u okolini ovog seoskog domaćinstva.

Za sretne praznične uspomene djece u SOS Dječijem selu

Vrijeme praznika od posebne je važnosti za dječake i djevojčice koji odrastaju u SOS Dječjim selima u BiH, što su i ovoga puta prepoznali u kompanijama Bingo i Orbico. Tokom nove kampanje, svi kupci Glade Winter 2021 artikala u Bingo marketima mogu pomoći da djeca iz SOS Dječijih sela u BiH vrijeme praznika provedu uz najljepše mirise doma u zagrljaju SOS roditelja.

SOS roditelji trude se svakome djetetu pripremiti poseban poklon, pažnju, čitati im omiljenu priču, kako bi im nadomjestili sve što im je nedostajalo za sigurno i bezbrižno djetinjstvo. Dječaci i djevojčice posebno se raduju zajedničkoj kupovini sa SOS roditeljima, od ukrasa za praznične kolače, do paketića koje s nestrpljenjem čekaju da otvore. Male radosti uz mirisne porodične uspomene uvijek nas vraćaju u djetinjstvo i pamtimo ih cijeli život, a djeci bez roditeljskog staranja stvari koje se uglavnom čine svakodnevnim, znače sretno djetinjstvo u porodičnoj atmosferi.

Nakon izazovne i teške godine ove praznike i vi možete iskoristiti kako biste se prisjetiti malih radosti koje vas povezuju sa drugima. Kupovinom Glade Winter 2021 artikala u Bingo marketima učinite praznične dane toplijim za sebe i svoje najmilije i tako budite dio humane priče kojom pomažete djeci iz SOS Dječijih sela u BiH da imaju sretne uspomene i praznike koje svako dijete zaslužuje.    

Organizacija SOS Dječija sela BiH pruža brigu o 218 djece i mladih, a kroz Program jačanja porodica podržava 255 socijalno ugroženih porodica. Više informacija o doniranju te kako podržati rad organizacije SOS Dječija sela u BiH možete saznati na web stranici www.sos-ds.ba.   

Biona – put u drugu dimenziju

Razvijamo se od 2005. godine kao kompanija koja proizvodi zdravu, wellness hranu s ciljem pružanja ponude proizvoda na našem tržištu koji su za sve. Zdravlje je za sve, ne samo za privilegovane i zato naši proizvodi su pristupačni i pravljeni s ljubavlju.

Od soja proizvoda koji imaju Crvenku staro jugoslavensko zrno soje koje uzgajamo na području Semberije pa sve do najnovijeg proizvoda okrugle Biona čokolade sa chilly paprikom, mi pričamo priču o ljubavi prema hrani ali i čovjeku do kojeg će na kraju sve to doći.

Pored sve svih naših proizvoda koje imamo u asortimanu, naša druga dimenzija je ustvari optimizacija proizvodnje i čista ekološka budućnost. Nosimo kao kompanija veliki teret odgovornosti za ono što radimo i vjerujemo da to tako svi trebaju da rade. Biona ima velike planove koji se čine malo futuristički za naše podneblje s obzirom da naša država ne pridaje mnogo značaja tekućim problemima svijeta.

Dok kompanije širom svijeta razvijaju različite tehnologije kako bi poboljšale svoje procese rada i očuvali prirodu, kod nas taj trend, ako ga i možemo nazvati tako, nije toliko shvaćen ozbiljno. Sigurno ste nekada čuli za foodwaste koji čak ni nema dobar prevod na naš jezik što ustvari i govori o našem odnosu prema hrani koja više nema upotrebu u sistemu proizvodnje.

Bionina vizija budućnosti je itekako svijetla, jer ono što radimo nije nikakva alternativa nego prava stvar za budućnost sviju nas. Radimo na više frontova, a cilj je potpuno poslovanje po principima cirkularne ekonomije do 2030. godine. U zadnje dvije godine smo uradili  toliko stvari da smo sada sigurni da je ovaj cilj apsolutno izvodiv. Smanjili smo i recikliramo organski otpad. Ukidamo određenu ambalažu i radimo na sistemu upravljanja i ponovnog korištenja ambalaže. Digitalizujemo većinu procesa u kompaniji. A kao šlag na tortu razvijamo proizvode koji su ne samo u skladu sa prirodom nego su priroda sama po sebi.

Šta to znači? To znači da koristimo prirodne sastojke na način da unaprijedimo i održimo naše proizvode bez ikakvih dodataka i konzervansa. Krenuli smo sa veganskim jogurtom ali to je tek “zagrijavanje”. Prirodne zdrave probiotičke kulture sa kojima razvijamo nove proizvode nam omogucuju da idemo u smjeru održivosti, clean label, dugoročnog zdravlja i optimalnih nutrijenata. 

2030. je godina gdje Biona postaje model održivosti, a ne kompanija čiji je ideal profit. Radimo na stvarima koje su veće od nas samih i to nas čini ponosnim stanovnicima ove planete. Pazimo na naše resurse i razmišljamo kroz širi vremenski okvir.  To ne možemo sami,  zato promovišući ovaj koncept želimo uključiti što više zainteresovanih strana da mijenjamo svijest ljudi.

Brišemo liniju kupac – prodavač i ponuđač-potražitelj. Tražimo aktivno učešće u promjeni, od svih.

Lejla Motoruga: Prosjak

Prosjak

Svako jutro prolazila je pješke istom ulicom koja ju je vodila do posla. Uvijek sređena i dotjerana. S obzirom na to da je uvijek žurila, jer bi inače zakasnila, oko sebe mnoge ljude i stvari nije primjećivala. Nije imala vremena da ih vidi. Svako jutro na pola puta, oko 07:30 sati, on joj je poklonio osmijeh nadajući se da će ga jednog jutra primijetiti. Dešavalo bi se, da joj slučajno pogled odluta prema njemu, ali žurba je uzrok da nije imala vremena uočiti njegov topli osmijeh. On je svaki dan sjedio pored ulice i prosio. Nadao se da će svoju dušu nahraniti njenim osmijehom, a svoju glad, skupljenim novcem od prolaznika. Glad je na kraju dana lahko nahranio. Uvijek bi dovoljno para skupio da bude sit. A ako bi skupio više od onoga što je smatrao dovoljnim, podijelio bi jelo ili novac s drugim prosjacima.

Bila je zima, kada bi ona ponovo, po običaju, u isto vrijeme prošla pored njega. Za razliku od svih prethodnih dana, taj dan ga je primijetila. Nalazila se tačno deset koraka prije prosjaka, kada je jedna muška osoba potrčala prema njoj, napala je i tašnu joj s ramena trgnula. Od silnog udarca, pala je. Prosjak je odmah potrčao prema napadaču. Pokušavao je tašnu da uzme iz njegovih ruku. Nije mu glatko išlo. Onda se odlučio za jaki udarac, nadajući se da će napadač pasti, i on tašnu uzeti. Međutim, napadač je iz džepa izvukao čakiju i zabio je u stomak prosjaka. Ona je to vidjela. Skupila je svu snagu kako bi se digla s uličnih pločica i potrčala prema prvom prolazniku da zamoli za pomoć. Prolaznik je pozvao hitnu pomoć. Sve dok nije medicinsko pojačanje došlo, ona je ostala kod prosjaka. Spustila se opet na ulične pločice i uhvatila ga za ruku. Polahko je gubio svijest. Prije nego što bi mu se oči zatvorile, gledao je u njene oči i osmjehnuo se. To je bio prvi osmijeh kojeg je vidjela i kojeg je odmah uzvratila prije nego što bi on izgubio svijest.

Hitna pomoć brzo je stigla. Stavili su ga na ležaj kako bi ga uvukli u kola i odvukli u bolnicu. Kako se sve brzo na ulici odigralo, ona je pokušala doći do informacije da li je prosjak u stabilnom stanju. Ali, uz sav trud i napor, nije uspjela. Sutra je opet u isto vrijeme i istom ulicom prolazila. Pogledala je na mjesto gdje bi se on inače nalazio. Mjesto je bilo prazno i hladno. Tako su dani i sedmice prolazile. Uvijek bi sada pogledala u pravcu gdje prije nije gledala, ali ničega nije bilo. Nadala se potajno da će dušu svoju nahraniti, ukoliko bi ga vidjela.

Mnoge stvari i ljudi su odmah pored nas, a mi niti ih vidimo, niti ih čujemo. Slijepi smo i nijemi. Možda ih tek počnemo primjećivati kada nestanu. Kada im se izgubi svaki trag. Zauvijek. Tek tada postanemo svjesni da su egzistirali. Ali smo zakasnili. Nema ih više. Neće se vratiti. A ponekad nas život obraduje i da nam drugu šansu. Šansu da ih uočimo. Iako mnogi od nas imaju savršen vid i sluh, neke stvari tek možemo tek primijetiti kada otvorimo dušu i srce. Tek kada se to desi progledamo.

Ona je dušu i oči otvorila. Poslije osme sedmice kada je tragala za njegovim osmijehom, sudbina joj je dala drugu šansu. On se nalazio na istom mjestu. Pogledali su se. Velika radost je bila u zraku. On se njoj osmjehnuo. Ona mi je uzvratila osmijeh, prišla mu i zagrlila ga, i umjesto da na posao ode, pravila mu društvo.

***

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Ada Vuk: KO SAM JA KADA VIŠE NISAM ‘JA’ KOJE ZNAM?

Ova godina je intenzivna. Koliko izvana toliko iznutra.
Melje, ljušti, sapira, lomi, skida. Upoređujem to kao da smo pušteni kroz sito i rešeto uskih pora- ne bi li se od nas dobila što kvalitetnija bića. Bića koja više ne nosi u sebi odavno trule dijelove koje nam više ne služe. Lagano se ta nova smjesa formira, ali na prvu se čini nedovoljna da od nje napravimo hljeb (očekivanja).
A možda ne trebamo hljeb ni da pravimo već potpuno neko drugo pecivo od kojeg je i više nego dovoljna ta nova, prosijana smjesa života.
Mene je ova godina izvrnula naglavačke. Istumbala i ne znam više da li je tlo na kojem stojim uopšte to gdje trebam da stojim.
Provela me kroz mene i sva moja čvrsto držana uvjerenja. Tvrdoglavo sam se borila za sva ta uvjerenja, za sve te identifikacije, za sve te ljude, a sada kao da ništa od toga više nije to to. Niko više nije to što sam mislila da jeste. Ja više nisam to što sam gledala u svom odrazu sve ove godine. Ružičaste naočale kojima sam posmatrala sebe i svijet oko sebe su pale i ostao je preda mnom skroz jedan drugi, nepoznati prizor.
Gledam i ne vjerujem. Ne želim da vjerujem, ali se ukazao.
Kao neko ko je čitav svoj život bio u ulozi spasioca. Uživala u tome, predala se tome, identifikovala se s tim. Sada više nisam. I sada nakon svog ljuštenja, prosijavanja i sapiranja iznutra pitam se najveće pitanje:
KO SAM SADA JA KADA VIŠE NISAM POTREBNA?
Da li je moje samo postojanje dovoljno kada nisam na usluzi, kada ne podržavam, kada ne služim, kada ne činim. Da li je sada (meni) dovoljno da samo budem tu bez identifikacije sa bilo kim i sa bilo čim.
Samo u potpunoj pripadnosti Svjetlosti i Onome koji me iskreno jedini istinski vidi.
Gore slika je sa vikenda koji je bio najveći triger u ovoj godini. Ništa poslije toga nije isto i neće ni biti i polako sa otvorenim srcem i puno ljubavi najprije prema sebi prepuštam se koliko mogu.
Zato svima vama kojima je ova godina također vrlo intenzivna i transformativna šaljem puno ljubavi. Ako ništa sito i rešeto (život) će nam ukloniti sve što nam ne treba koliko god se mi čvrsto vezali za to- sve za naše najveće dobro??? #flowwithme

Veganska jesen u mom sokaku

Novembar je mjesec veganstva, lišće pada na sve strane, a mi vam želimo uljepšati ove tmurne dane uz naša tradicionalna okupljanja.

Želimo zajedno s vama proslaviti mjesec veganstva, pa smo odlučili_e organizovati druženje pod nazivom “VEGANSKA JESEN U MOM SOKAKU” u Ananda Yoga Centru u Sarajevu 27.11.2021. godine.

Šta smo ovaj put pripremili_e za vas?
? Kratku prezentaciju o historiji veganstva koju će držati Ajdin Arnautović, direktor naše organizacije
? Zabavni kviz na kojem ćete imati priliku osvojiti vrijedne nagrade
? Projekciju filma “Seaspiracy”
Osim toga, za sve učesnike i učesnice ovog događaja pripremili_e smo slatke poklon pakete.
Kako bi ugođaj bio potpun, naši prijatelji i prijateljice iz kompanije “Biona” pripremit će za vas preukusne veganske zalogaje u kojima ćete moći uživati potpuno BESPLATNO.

Ulaz je SLOBODAN.
Nije bitno da li ste vegani_ke ili ne, ukoliko vas zanima vas ovakav način života i želite se družiti, više ste nego dobrodošli da nam uljepšate ovaj dan. Vidimo se u Ananda Yoga centru 27.11.2021. u sokaku Valtera Perića 2.

Djeca su ono što doživljavaju

Svjetski dan djece obilježava se svake godine 20. novembra jer je toga dana 1989. godine usvojena Konvencija o pravima djeteta. Kao međunarodni dokument Ujedinjenih naroda, Konvencija sadrži univerzalne standarde koje države moraju garantovati svakom djetetu. Konvenciju je do danas potpisalo 196 zemalja, čime je postala najbrže i najšire prihvaćen sporazum na području međunarodnih ljudskih prava u istoriji. Time je svijet dao obećanje da će svoj djeci biti osigurana jednaka prava te da će učiniti sve kako bi se zaštitila i osigurala njihova prava na preživljavanje, razvoj, učenje i razvijanje do punih potencijala, bez diskriminacije.

Svako dijete, bez iznimke zaslužuje najbolje uslove za odrastanje.

Dijete koje doživljava neprijateljsko ponašanje, uči se svađati.

Dijete koje doživljava ravnodušnost, uči se biti usamljeno.

Dijete koje doživljava kritiku, uči se da osuđuje druge.

Dijete kome se često prigovara, ne može primijetiti da ga okolina voli.

Ako se neko dijete ismijava, ono se uči da bude povučeno.

Dijete koje doživljava sramotu, uči se stidjeti samoga sebe.

Dijete koje nema braću i sestre, ne zna što je bratska i sestrinska ljubav.

Dijete koje doživljava toleranciju, uči se da bude strpljivo.

Ako se dijete ohrabruje, ono se uči samopouzdanju i sigurnosti.

Ako dijete doživljava pohvalu, ono uči primjećivati i cijeniti dobro.

Dijete koje doživljava poštenje, uči se biti pravedno.

Ako dijete živi sa sigurnošću, ono se uči povjerenju.

Ako dijete doživljava odobravanje, ono se uči biti zadovoljno sa sobom.

Dijete s kojim se razgovara, uči se da samo razmišlja.

Dijete koje doživljava da se roditelji vole, uče da je obitelj zajednica ljubavi.

Ako dijete živi sa prihvaćanjem i zadovoljstvom, ono uči pronalaziti ljubav u cijelom svijetu.

Najbolji sa najboljim: Teniser Marko Maksimović novo zaštitno lice kompanije Hifa Petrol

Tako se 15-ogodišnji Marko Maksimović pridružio  brojnom timu zaštitnih lica kompanije Hifa Petrol, a koji čine uspješni sportaši: Amel Tuka, Mesud Pezer, Darko Savić, Nedžmin Ambešković, Lana Pudar i Iman Avdić. Prethodnih godina, zaštitna lica Hifa Petrola bili su i sportisti Damir Džumhur i Sanjin Pehlivanović.

Izuzetno talentirani Marko Maksimović nedavno je ostvario najveći uspjeh u historiji juniorskog tenisa u našoj zemlji – osvojio je Masters u Monte Carlu.

Prisutnima se ispred kompanije Hifa Petrol obratio Ahmed Ahmetlić i poželio  Marku dobrodošlicu u tim najboljih, te naglasio da Hifa Petrol  svojim primjerom želi skrenuti pažnju javnosti na važnost sporta kao i podrške potrebne sportistima, sa nadom da će i ostale kompanije slijediti ovaj primjer. “ Marko je najbolji teniser Europe u juniorskoj konkurenciji. Za takvu titulu je trebalo mnogo upornosti i odricanja. Uskoro slijedi njegov prelazak sa juniorskog na profesionalni nivo i mi smo tu da mu pomognemo na putu do budućih šampionskih titula” – istakao je Ahmetlić.

„Veoma sam zahvalan na podršci kompanije kao što je Hifa Petrol. Drago mi je da su prepoznali moj trud i ovaj ugovor mi nevjerovatno znači. Poznata je podrška koju pružaju sportistima i time daju pozitivan primjer drugima i čast mi je što ću ih predstavljati u budućnosti – istakao je Marko Maksimović.

Kampanju „Najbolji sa najboljim“ Hifa Petrol pokrenula je još 2015. godine i do sada podržala već 9 vrhunskih sportista. Kampanja je usmjerena na zadržavanje talenata unutar BiH i promociju mladih i perspektivnih sportista. “ Za zaštitna lica biramo mlade, talentovane sportiste i uvjereni smo da pravimo dobre izbore – mi smo najbolji u svojoj djelatnosti, a oni u sportu kojim se bave” – kazao je Ahmed Ahmetlić.

U Hifa Petrolu se vode motom Pustimo da djela govore više od riječi. Najbolji dokaz za to su zaštitna lica koja konstatno bilježe vrhunske rezultate i najbolji su ambasadori naše zemlje.

Lejla Motoruga: Ples na kiši

Stajala je ispred velikog prozora u dnevnom boravku i čekala da napokon dođe taj trenutak. Prije nego što zakorači u nepoznatom pravcu, daleko od svog rodnog grada, htjela je još jednom doživjeti tu magiju. U dugoj bijeloj haljini gledala je kroz prozor. Bilo je sparno i oblaci su postajali sve tamniji. Spremala se kiša. To joj je bio znak da se taj trenutak približava. Prije nego što napusti Sarajevo, željela je još jednom zaplesati na kiši. Baš onako kako je to činila kao mala djevojčica.

Sjećajući se svog djetinjstva, shvatila je da nije imala briga kao što ih sada ima. Tako bezbrižna, mala i bez puno razmišljanja o budućnosti, voljela je plesati dok je taj čarobni trenutak trajao. Roditelji su je uvijek ružili strahujući da će se prehladiti kada bi je ugledali mokru, ali ona je tada bila sva sretna. Nije mogla ni naslutiti kakav će joj biti život u domovini kada bude imala 30 godina… domovini koju je voljela i za koju su je vezala sjećanja. A sada ne vidi drugu mogućnost nego da je napusti.

Na prozoru su se oslikavale kapljice kiše. Izašla je u baštu ispred kuće. Nježno je podigla glavu nagore, kako bi joj kapljice dotakle lice. Padale su kap po kap. Podignute glave, žmireći, se okretala ukrug. U tom trenutku sjetila se svoje nekadašnje najbolje prijateljice iz djetinjstva. Zajedno su išle u isti razred i provele su toliko lijepih trenutaka skupa. A onda joj je drugarica napustila domovinu. Kiša je počela jače padati, a sparina je nestala. Kosa joj je bila polumokra. Jači intenzitet padavina vratio ju je u sjećanje na Baščaršiju, koju zadugo neće vidjeti. Sjetila se kako je nekad, kao djevojčica, s roditeljima hranila golubove, pa bi poslije toga otišli na ćevape. Dok je polahko plesala bosa ukrug, osjetila je miris ćevapa iz svoje mašte. Kiša je sve jače padala. Haljina joj je bila sva mokra. U tom trenutku sjetila se kako je s nanom mljela kafu. Voljela je miris kafe. Nana bi joj uvijek pričala nešto o dedi, koji više nije živ. Počelo je grmjeti, a padavine su bivale sve jače i jače. Ona je i dalje plesala. Prije nego što ode daleko, željela se na kiši prisjetiti svojih sadašnjih drugarica. Imala je dvije bliske prijateljice. Često je sa njima šetala po Ferhadiji… Pomišljala je kada će se opet vidjeti… Znala je da nije imala izbora. Morala je otići. Počelo je sijevati, a niz njene obraze su klizile suze gorčine – pomiješane s kapljicama kiše. Ona je i dalje plesala ukrug. Srce joj se cijepalo kada je shvatila da možda njena velika ljubav neće poći za njom. Nije siguran da li on može napustiti Sarajevo i sve što ga veže za taj grad… Ona, bez obzira na sve, ipak bira da ide.

Kiša polahko prestaje padati, a ona otvara oči. Rukama prolazi kroz kosu i shvata da je od glave do pete mokra. U tom trenutku prestaje plesati. Vraća se u kuću da se presvuče i osuši kosu. Uskoro bi njen momak trebao doći da je odvuče na aerodrom. Svjesna je da to može značiti kraj za njihovu ljubav.

„Jesi li spremna“, začuo se muški glas na ulaznim vratima.

Da li čovjek može biti spreman da napusti državu u kojoj je pustio duboke korijene? Da li čovjek može biti spreman da napusti grad koji voli? Da li čovjek može biti spreman da napusti ljude koje voli? Da li čovjek može biti spreman da sam započne novi život negdje daleko od svega i svih? Da li čovjek može biti spreman nasilu?

Ne može, ali njoj ne preostaje ništa drugo nego da bude spremna. Završila je Medicinski fakultet u roku. Uvijek je maštala o tome kako će jednog dana postati doktorica i pomagati ljudima, ali u njenoj državi, koju je voljela, to nije mogla realizirati. Kada je završila fakultet, počela se prijavljivati na konkurse. Za četiri godine prijavila se na 200 konkursa. Nažalost, nikad nije dobila potvrdni odgovor. Odlučila je sebi ispuniti želju da radi kao doktorica i pomaže ljudima daleko od Bosne.

Prije nego što je došla na aerodrom pozdravila se sa roditeljima, nanom, kao i prijateljicama. Osjećala je gorčinu i tugu. Momak ju je zagrlio. Suze su se spuštale niz njene obraze. Mogla je još samo nekoliko minuta uživati u zagrljaju. Poslije toga je otišla. Napustila je Bosnu i Hercegovinu. Napustila je svoje lijepo Sarajevo. Ostavila je sve tamo i krenula za novim životom. Ostvarila je svoj san… san da jednog dana postane ljekarka. Našla je posao doktorice u Sidneju.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

„Ljubav i taksista“ – poučna priča o ljubavi i ljubaznosti

Jednoga dana u Nјujorku vozio sam se s prijatelјem taksijem. Kada smo izašli iz taksija, moj prijatelј obratio se vozaču i rekao mu: „Hvala na vožnji. Savršeno vozite.“

Taksista je za trenutak zapanjeno ćutao, a onda rekao: „Da li vi to hoćete da pokažete da ste duhoviti?“

„Ne, dragi čovječe, ne šalim se na vaš račun. Divim vam se kako možete da ostanete smireni u ovako velikoj saobraćajnoj gužvi.“

„Dobro,“ – reče vozač i nastavi put. „Šta je u pitanju?“ – upitao sam.

„Pokušavam da vratim lјubav u Nјujork“ – objasnio je. „Verujem da to jedino može da spasi ovaj grad.“

„Kako jedan čovjek može da spasi Nјujork?“

„Nije u pitanju jedan čovjek. Vjerujem da sam tom taksisti uljepšao dan. Pretpostavimo da on ima dvadeset vožnji. Biće lјubazan s tih dvadeset mušterija zato što je neko bio lјubazan s njim. Te mušterije će, opet, biti lјubaznije sa svojim zaposlenima, ili prodavcima ili konobarima, pa čak i sa svojim porodicama. Na kraju će se ta srdačnost proširiti na najmanje hilјadu lјudi. Pretpostavlјam da sada shvataš da to nije tako loša ideja.“

„Ali od taksiste sada zavisi da li će on na ostale prenijeti srdačnost koju si ti prema njemu pokazao.“

„Zato se ne oslanjam samo na njega,“ – rekao je moj prijatelј. „Svjestan sam da taj sistem nije najsigurniji pa ću danas isto tako da se ponašam sa još barem desetoro lјudi. Ako od tih desetoro uspijem da usrećim troje, na kraju mogu indirektno da utičem na raspoloženje još tri hilјade lјudi.“

„Teoretski posmatrano, zvuči dobro.“ – priznao sam – „ali, nisam siguran da je to i praktično izvodlјivo.“

„Ništa se ne gubi ako i nije. Ništa me ne košta da tom čovjeku kažem da dobro obavlјa svoj posao. Nije dobio ni manju ni veću napojnicu. Pa šta, ako te onaj kome govoriš ne čuje? Sutra ću sresti nekog drugog taksistu koga mogu da pokušam da usrećim.“

„Ti si čudak na neki način“ – rekao sam.

„To samo pokazuje da si postao veliki cinik. Ja sam ovo proučavao. Izgleda da, pored novca, našim poštanskim službenicima nedostaje i to što im niko ne kaže da oni dobro obavlјaju posao.“

„Ali, oni ne rade kako treba.“

„Ne rade zato što ne osjećaju da je bilo koga briga da li oni dobro rade. Zašto im neko ne bi uputio neku lijepu riječ?“

Upravo smo prolazili pored neke građevine i naišli na petoricu radnika koji su sjedeli i ručali. Moj prijatelј se zaustavio. „Obavili ste ogroman posao, lјudi. Vaš posao je težak i opasan.“

Radnici su sumnjičavo posmatrali mog prijatelјa. „Kada ćete završiti tu zgradu?“

„U junu“ – odbrusio je jedan od njih.

„To je stvarno nevjerojatno. Mora biti da ste veoma ponosni.“

Nastavili smo put. „Nisam vidio nikoga kao što si ti još od Čovjeka iz La Manče“ – rekoh mu.

„Kada ti lјudi razmisle o onome što sam im rekao, biće zadovolјniji. Grad će, na neki način, imati koristi od njihove sreće.“ „Ali ne možeš to da radiš potpuno sam!“ – pobunio sam se.

„Ti si samo jedna jedinka.“

„Najvažnije od svega jeste da se ne obeshrabriš. Postići da lјudi u ovom gradu ponovo postanu lјubazni nije nimalo lak zadatak, ali ako bih mogao da uklјučim i druge lјude u tu kampanju…“

„Upravo si namignuo ženi koja nije ništa naročito“ – rekao sam.

„Znam da nije,“ – odgovorio je, „ali, ako je učitelјica, njen razred će danas imati fantastičan dan.“