Dragi svi čitatelji i pratitelji portala savjetnici.ba, lijepi pozdrav iz Republike Irske, točnije Dublina.

Uredništvo portala me zamolilo da napišem malo o putovanjima po Irskoj kojih je u ovih posljednjih 6 godina bilo. Ovo nije priča o tome zašto sam otišao živjeti i raditi u Irsku, premda mislim da vam to posebno ne moram ni objašnjavati.

Potrudit ću se dočarati Irsku iz perspektive mojih putešvestija po ovoj prekrasnoj zemlji keltskih korijena, normanskih i anglosaksonskih osvajanja i ispreplitanja irske i engleske kulture.

U prvom dijelu vam želim predstaviti moje nedavno putovanje u Killarney, gradić na jugozapadu Irske, okrug Kerry. Turističke informacije o ovome nadasve malom gradiću možete saznati na ovom linku, a u nastavku teksta pročitajte moj doživljaj.

Istaknuo bih zanimljivost koju uočavate čim dospijete u ovaj maleni gradić: pub, guesthouse i hotel su na svaka dva metra. Prijatelj mi je rekao da nakon Dublina ovaj maleni gradić ima najviše smještajnih kapaciteta u Irskoj. Zamislite gradić veličine jednog Slunja koji ima 2.500 hotelskih soba, plus dodajte još privatne smještaje k tome, ali doznao sam istražujući po internetskim bespućima da je ovo grad u Irskoj s najviše hotela s 4 ili 5 zvjezdica.

Došao sam u posjetu kod prijatelja iz osnovne škole, te smo za prvi dan obišli njegovim autom famozni Ring of Kerry. To je cesta koja vas vodi kroz 10.000 godina irske povijesti te možete vidjeti po putu od šume do obale Atlantika. Da biste vidjeli sve, trebalo bi vam barem mjesec dana, a s obzirom na to da smo svi danas ograničeni vremenom i novcem za obilazak totalitet svega na nekoj lokaciji, ja sam se odlučio s obzirom na moje vrijeme, na vožnju autom, zaustavljanje na nekoliko lokacija, ručak na jednoj i povratak u Killarney. Moram napomenut da nam vremenski uvjeti nisu baš poslužili jerbo nam je bio kišni dan, ali svejedno, ja sam jedan od onih koji voli vidjeti puta, a i mojim prijateljima je bilo zadovoljstvo pokazat Prsten Kerryja.

Mi smo krenuli autom iz Killarney gradića i vozili skroz do Portmageea gdje smo za ručak pojeli tradicionalni ‘fish and chips’ ili u mom slučaju lignje i krumpiriće.

Drugi dan su moji prijatelji morali ići na posao pa sam ja odlučio unajmiti bicikl i napravit krug po Nacionalnom parku Killarney, irski, Páirc Náisiúnta Chill Airne. Ovo je jedan od 6 nacionalnih parkova u Republici Irskoj i ujedno prvi proglašeni Nacionalni park u Slobodnoj Irskoj Državi, dok se ona tako nazivala, 1932. godine kada je Muckross imanje bilo donirano državi. Zanimljivost oko Muckross imanja je u tome što je čak posjećivan od kraljice Viktorije i neko vrijeme vlasnik imanja je bio Arthur Guiness, utemeljitelj najpoznatijeg irskog pivskog branda.

Park se povećavao s vremenom i uključivao sve više bioraznolikosti, ali bitno je napomenuti da se sastoji od šuma prepunih hrasta i tise kao glavnih vegetacija. Ovo je gotovo jedino šumsko područje u Irskoj koje je ostalo sačuvano od intenzivne sječe tokom vladavine britanskog imperija nad otokom, jer nećete vjerovati ali Irska u biti nema šuma, odnosno gotovo cijela je pošumljena. Park je stanište jelena, ali isto tako i biljaka koje su rijetke te je pod zaštitom UNESCO-a od 1981. godine kao Područje od posebne zaštite. Brigu o parku vodi tvrtka the National Parks and Wildlife Service pod ingerencijom irskog Ministarstva za stanogradnju, lokalnu samoupravu i baštinu.  

Ruta oko Muckross Lake (Middle Lake) je nekih 10 kilometara i jako sam bio zahvalan na lijepom i sunčanom danu. Nije bilo previše ljudi, stoga sam odlučio upaliti muziku na svom putnom zvučniku i uživati vožnji kroz rutu. Od Killarney gradića do Nacionalnog parka je nekih 5 kilometara i uređena je biciklistička staza cijelim putem. Na samom ulasku u park prošao sam kraj Muckross Abbey crkve i starog groblja i nastavio prema Muckross House (slavno imanje).

Ako niste zainteresirani za biciklističku turu, isto tako možete unajmiti kočije, one iste kočije koje vas podsjećaju na Divlji zapad i koje ste zasigurno vidjeli u vestern filmovima. Meni je bilo to fora vidjeti, ali nisam išao. Kod Muckross Housea sam stao i prošetao vrtom koji je zaista predivan, ima nekoliko cvjetnjaka i terasu na kojoj se može popiti čaj.

Zbog restrikcija uvedenih radi COVID-19, velebna vila se ne može razgledati izvana, stoga sam nastavio prema Brickeen Bridge i Dinis Cottage. Pitoreskni kraj gdje možete vidjet prekrasno jezero, netaknutu prirodu i uživati u vožnji, u trenutku i muzici.

Kod Dinis Cottage isto tako možete stati i popiti čaj ili pojesti sladoled, a ovdje imate i čamce koji vas mogu odvesti na drugi kraj jezera – ako vam se više ne pedalira ili hoda (da uzimaju i bickle).

Zatim sam nastavio prema Torc vodopad, gdje sam se divio vodi kako pada i tom žuboru prirode. Na povratku sam vidio Kerry goveda koja su ležala u ograđenom prostoru žicom kojom prolazi struja. Napon nije prejaki stoga nije opasnost za čovjeka ni za govedo.

Na povratku u Killarney gradić sam vratio bicikl i otišao s prijateljicom u slastičarnicu Noelle na Nutella Brownie i Chai Latte. Prekrasan dan, suncem okupan, baš sam zahvalan na ovom danu, evo još uvijek ga se sjećam. To volim kod godišnjih odmora i putovanja, kada je taj jedan dan tako čaroban, smiren, lijep, pitoreskan i prepun prirode, svježeg zraka i opuštenih ljudi koje susrećem po putu. Treći dan sam išao sa prijateljima obići turu koja se zove The Gap Of Dunloe. To je klanac nastao prije 25.000 godina tijekom zadnjeg ledenog doba kao rezultat dodira dvaju glacijalnih ploča. Najviša točka je 241 metar visoka, a tura od Killarneya prema Gap of Dunloe i nazad prema Killarenyu je 48 kilometara. Moram odmah napomenut da sam ja unajmio električni bicikl te sam unatoč tome imao poteškoća tokom visinskih uspona prema najvišoj točci koja se zove Glava Dunloea. Prekrasan pejsaž, uska cesta, planine s obje strane, ovce koje posvuda slobodno hodaju i turisti. Sunčan dan je bio i težak uspon u jednom trenutku, tako da sam ja morao malo stati i voziti bicikl pješke. Nakon što smo dosegnuli vrh klanca, sjeli smo malo i odmorili.

Nakon toga je u biti dugo spuštanje u kojem sam uživao i traje otprilike dobrih pola sata vožnje tako da je uzvik, ‘weeee’, prisutan cijelo vrijeme. Naš vodič živi u Killarneyu već nekoliko godina i upoznao je neke predjele koji nisu na ruti, stoga smo skrenuli da vidimo jedan prekrasan slap.

Nakon toga smo krenuli prema Killarneyu i tu noć sam spavao snom pravednika.

Posljednji dan sam se pozdravio sa domaćinima i krenuo put Dublina, kako sam i došao, vlakom. Do Dublina sam spavao čitavim putem.

Killarney je svakako nešto što bih preporučio ako ikada posjetite Irsku jer je zaista prekrasna priroda, ljudi su jako gostoljubivi i uslužni, ali završio bih s tom potrebom svih gradskih ljudi da s vremena na vrijeme odu u posjet – majci Prirodi.

Nadam se da ste uživali u čitanju ove priče. Družit ćemo se uskoro sa novim putešvestijama iz Irske, ovaj puta vas vodim u Belfast.

Lijepi pozdrav!