Nastavnica istorije iz Teksasa, Lesli Raš, napisala je na koji način u njenoj porodici već generacijama pričaju istinu o Deda Mrazu. I taj način je toliko lijep, da želimo da ga podijelimo sa svima.
Kada dijete napuni pet ili šest godina, i primijetite njegove prve sumnje u postojanje Deda Mraza – on je spreman.
Obično ih odvedem u kafić, poručim nešto i počinjem priču: „Ti si baš mnogo porastao za ovu godinu. I ne samo da si postao viši, već vidim da je i tvoje srce postalo veće. I da si porastao dovoljno da možeš i sam da postaneš Deda Mraz. Već si primjetio da je većina Deda Mrazeva koje si video samo ljudi koji su se samo prerušili u njega. Neki od tvojih drugova su ti možda rekli da on uopšte i ne postoji. Tako misle mnoga djeca, zato što još uvijek nisu spremni da postanu Deda Mraz. Ali ti si spreman.“ (Potrudite se da vam glas bude tajanstven).
Zamolite dijete da izabere nekog čovjeka, npr. susjeda. Misija djeteta je da tajno sazna šta je potrebno tom čovjeku i da mu to nabavi, zavije u ukrasni papir i dostavi.
I da nikada ne otkrije da je to on uradio. Biti Deda Mraz ne znači dobiti pohvalu – to je nesebična želja za darivanjem.
Moj stariji sin je tako odabrao „teta vješticu“, koja je živjela na uglu. Žena je zaista djelovala strašno, oko njene kuće je rastao korov i nikada nije dozvoljavala djeci da se igraju ispred njene kuće. Često je vikala na njih, da budu tiši i slično.
Na putu do škole, sin je primjetio da je ona svako jutro izlazila na terasu po novine – bosa, te je odlučio da njoj trebaju papuče. Jedino je još morao da špijuniranjem utvrdi bar približnu veličinu obuće.
Kada smo kupili tople papuče, on ih je upakovao i nalijepio „Sretan Božić, od Deda Mraza“. Jedno veče poslije večere, zaputio se ka njenoj kući i postavio poklon ispred vrata.
Slijedeće jutro smo pratili, kako je izašla na trijem, uzela paket i ušla u kuću. Moj sin je bio van sebe od uzbuđenja i želje da sazna šta će se desiti dalje.
Sljedećeg jutra smo je vidjeli – uzimala je poštu, u toplim papučama. Sin je bio u euforiji. Morala sam da ga podsjetim da NIKO nikada ne smije da sazna da je to bio on, inače više neće biti Deda Mraz.
Sljedećih nekoliko godina, izabirao je mnoge ljude kojima bi poklanjao nešto i uvijek je birao poseban poklon, baš za njih.
Jedne godine je temeljno očistio svoj bicikl, zamijenio mu sic i poklonio ga kćerki jednog našeg prijatelja. Ti ljudi su bili vrlo siromašni. Pitali smo oca djevojčice, da li je to u redu.
Izraz lica djevojčice, kada je vidjela bicikl pred svojom kućom, mogao se usporediti sa izrazom radosti na licu mog sina.
Kada je došlo vrijeme da sve ovo uradimo i sa mlađim sinom, stariji je poželio da sam razgovara sa njim. Danas su obojica prekrasni „darovatelji“ i nikada nisu osjećali da su nekog prevarili.
Jer, mi smo im otkrili tajnu, kako postati Deda Mraz.

Izvor: nepoznat