Zapisano je negdje u jednom dijelu Kosmosa, da je 1717. godine, u jednom gradu u Francuskoj živjela djevojka koja se zvala Viktorija. Viktorija je inače bila puna života i bila je uvijek nasmijana. Barem su je drugi ljudi iz tog grada tako doživljavali.
Jednog dana, te 1717. godine, vitka djevojka sa plavom dugom kovrdžavom kosom i velikim plavim očima razboljela se. Preko noći je dobila visoku temperaturu. Stavljali su joj hladne obloge preko čela, ali joj nije pomoglo. Temperatura je sve više rasla, a ona je bila na samoj granici da izgubi svijest. Međutim, njeno tijelo odlučilo je da se bori. Brzo se po gradu pročulo da je djevojka na ivici života. Neko od stanovnika je otrčao da pozove doktora koji se na samom kraju grada nalazio. Doktor je došao što prije i pokušao je da pomogne djevojci. Dok je bespomoćno ležala u krevetu, uzeo je njenu lijevu ruku i povukao rukav spavačice prema gore. Uzeo je iz svog kofera žilet i polahko joj na sredini ruke malo razrezao venu. Krv je počela da kapa. Kap po kap, dok nije dovoljno iskapala. Doktor je porodici rekao da će za nekoliki dana ozdraviti.
Svi su čekali da prođe nekoliko dana da Viktorija ozdravi, ali Viktorijino tijelo i dalje je bilo vruće. Nekoliko sekundi prije nego što je odlučila da zatvori oči, pokucao je neko na vrata. Majka od bolesne djevojke je otvorila. Bila je to travarka iz grada koja je također čula da se mlada djevojka bori sa temperaturom. Donijela je napitak u maloj bočici i rekla da će od tog napitka djevojka ozdraviti. Na bočici je pisalo: Venenum.
Travarka je prišla djevojci i dala joj taj napitak. Djevojka je čvrsto vjerovala da će joj to pomoći. Odmah poslije toga travarka je otišla. Sutradan, djevojci je spala temperatura i polahko joj se vraćala snaga. Nakon nekoliko dana Viktorija je u potpunosti ozdravila, te je odlučila da posjeti travarku i da joj se zahvali. Kada je došla do njene kuće, pokucala je na vrata, ali niko nije otvorio. Pokušala je dozvati, ali niko se nije odazvao. Žena koja je živjela do travarkine kuće, rekla je da je ona jučer napustila ovaj grad. Tužna djevojka, vratila se kući. Jedino što joj je ostalo od travake je bočica sa napitkom koji ju je izliječio.
Poslije dvije godine, Viktorija je upoznala Hektora. Hektor je bio lijepi mladić smeđe kose. Počela se sa njim viđati. On joj je prećutio da je bio kraljev pomoćnik. Tek je počeo tu raditi, a i želio je da vjeruje da je on obični seljak iz grada. Mlada djevojka se u njega zaljubljuje. Kada je ljubavna magija njenim venama krenula, pročulo se cijelim gradom da Hektor radi u kraljevom dvorcu. Tako je i Viktorija to saznala, ali se nije naljutila što joj nije rekao. Narod ga je počeo simpatizovati.
Momak se na početku trudio oko djevojke, a njoj je to godilo. Učinio je sve da Viktorija bude sretna. Međutim, s vremenom se dečko počeo mijenjati. Počeo je da laže. Sa njegovih usana su samo laži izlazile i počeo je da bude hladan prema Viktoriji. Polahko je i prema narodu postojao hladan. Tu se njihova ljubavna priča završava.
Jednog toplog augustovskog dana, kada je Viktorija čula da se jedna djevojka iz grada razboljela. Imala je temperaturu koja nije mogla da spadne. Baš kao i ona prije dvije godine. Očajni roditelji su sve pokušavali, ali ništa nije pomagalo. Viktorija je u kući potražila praznu bočicu u kojoj se nalazio napitak koji je njoj tada pomogao i zaputila se prema kući gdje je živjela bolesna djevojka.
Kada je pokucala na vrata, majka od bolesne djevojčice je otvorila. Viktorija je rekla njenoj majci da se nalazila u istoj situaciji i da joj je travarka spasila život sa napitkom iz bočice. Rekla joj je da pokuša naći tu travarku ili neku drugu travarku koja može napraviti napitak koji se u bočici nalazio, te joj dala bočicu. Majka je uzela praznu bočicu i pročitala natpis: Venenum. Istog trenutka joj je bočica iskliznula iz ruku. Majka je napala djevojku i upitala je oštrim tonom:
“Znaš li ti šta znači ovaj natpis?”
“Ne znam”, rekla je tužno Viktorija.
“Venenum znači otrov”, rekla je majka i istjerala Viktoriju iz kuće.
Djevojka nije mogla da vjeruje šta je čula. Pomišljala je da žena nije dobro pročitala. Poslije toga se zaputila prema jedoj mladoj travarki koja je u gradu živjela. Brzim hodom, stigla je za dva sata. Pokucala joj je na vrata i ponijela praznu bočicu koja se zamalo nije slupala. Travarka je rekla da na bočici na latinskom piše otrov i da niko to ne bi smio popiti jer bi ga to ubilo.
Djevojka je plačući izašla iz travarkine kuće. Nije joj ništa bilo jasno. Ako je ona otrov popil, kako je živa? I kako se od otrova mogla izliječiti? Pomislila je da je možda neki drugi sadržaj bio u bočici, a natpis da je pogrešan. Koliko god razmišljala o tome, pravu istinu neće nikad saznati. Činjenica je da je njoj taj “otrov” pomogao.
Vraćajući se kući, Viktorija je srela Hektora. U jednu ruku joj je drago bilo, a u drugu ruku joj je krivo bilo što ju je lagao. Stajala je tu sa njim i pričala. Ispričala mu je da je saznala upravo da je prije nekoliko godina “otrov” popila. On joj je na to hladno i ironično rekao:
Poslije tih hladnih riječi, ona je sama krenula dalje.
1720. godine počela je kuga. Mnogi ljudi su od nje umirali. Mlada travarka koja se nlazila u gradu pokušala je da napravi napitak koji bi ljude od kuge zaštitio. Uspjela je. Samo napitak nije jednostavno napraviti. Treba dosta vremena uložiti za jednu bočicu.
Viktorija je sanjala da bi se zbog ovog ljekovitog napitka nešto Viktoru moglo desiti. Pomislila je da možda negativno može djelovati na neke ljude. Onaj njihov zadnji susret je bio hladan i cijelo vrijeme je razmišljala o tome kako joj je ironično rekao: šta ima veze što je otrov popila.
Kuga se sve više širila, a travarka je danju i noću pravila ljekovite napitke. Kralj je donio odluku da prvo djeca i žene popiju ljekovitu substancu, pa tek onda muškarci. To se Hektoru nikako nije svidjelo. Želio je sebe da što prije zaštiti od kuge. Jednog dana tajno je zakazao sastanak sa ostalim pomoćnicima koji rade u kraljevskom dvoru. Jedan od njih je dobro poznavao travarku. Dok je Hektor zamolio tog pomoćnika da ode do travarke i da preko reda donese 15 bočica, služavka iz dvora, koja je slučajno prošla, čula je sve. Ona je neprimjetno izašla iz prostorije. Pomoćnik koji poznaje travarku, zaputio se prema njoj. Bez ikavih problema, preko reda, travarka mu je dala 15 bočica. U međuvremenu služavka iz dvora je otišla u grad i počela da priča da će kraljevi pomoćnici dobiti preko reda napitak. Pomoćnik je krišom u dvor unio ljekovite napitke. Ispred dvora su počeli okupljati ljudi. Hektor to još nije primijetio. On i još 14 pomoćnika su uzeli napitak. U tom trenutku jedan seljak je uzeo dvogled i pogledao je prema prozoru. Vidio je da su svi pomoćnici okupljeni i da su uzeli malu bočicu i ispili ono što je unutra bilo. Seljak je u tom trenutku glasno rekao:
Ostali su za njim ponavljali izgovorene riječi.
Kralj je čuo buku i ništa mu nije bilo jasno, te je izašao vani. Seljak sa dvogledom mu je sve objasnio. Zatim je kralj otišao do Hektora i ostalih pomoćnika. Pronašao ih je u jednoj prostoriji sa praznim bočicama. Kada je Hektor ugledao kralja, ostao je nijem. Nije znao šta da kaže. Kralj je ubrzo sve pomoćnike istjerao iz dvora. Hektor koji je bio na dobrom glasu, sada je na lošem glasu.
Brzo je i Viktorija čula šta se desilo u kraljevom dovorcu i sad joj je bio jasan san!
Zaključak priče:
- Vjera je glavni lijek za sve! Viktorija je možda popila otrov, ali vjera da će ozdraviti bila je jača.
- Sve se na neki način vraća. I dobro i loše. U ovom slučaju se Hektorina hladna i ironična rečenica vratila. Kada mu je Viktorija rekla da je popila otrov, on je hladno rekao:
- Pa šta ima veze. Nakon nekog vremena, izgubio je zbog ljekovite bočice obraz.
Sve je zapisano negdje…i dobro i loše.
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
