“Bako, kako se ti nosiš s bolom?”
“Rukama, dušo. Ako to radite umom umjesto da ublažite bol, on još jače očvrsne.”
“Rukama bako?”
“Da, naše ruke su antene naše duše. Ako ih pomičeš; pleteš, kuhaš, slikaš, igraš se ili potoneš u zemlju, šalješ znakove brige do najdubljeg dijela sebe i duša ti se zasvijetli jer na to obraćaš pažnju. Tada znakovi boli više neće biti potrebni.”
“Ruke su stvarno toliko važne?”
“Da, moja kćer. Mislite na bebe: one počinju spoznavati svijet dodirom svojih ruku. Ako pogledate ruke starih ljudi, oni vam govore više o svom životu nego o bilo kojem dijelu tijela.
Sve što se radi rukom, kaže se da se radi srcem. Jer stvarno je ovako: ruke i srce su povezani.
Maseri dobro znaju: kada nekoga dodirnu rukama, stvaraju duboku vezu.
Upravo iz te veze dolazi ozdravljenje. Mislite na ljubavnike: kada dodirnu ruke, vode ljubav na uzvišeniji način.”
“Moje ruke bako…. koliko dugo ih nisam koristio ovako!”
“Pokreni ih, ljubavi moja. Počni stvarati s njima i sve unutar tebe će se početi kretati. Bol neće proći. I umjesto toga ono što radite s njima postat će najljepše remek djelo i više neće boljeti. Zato što ste uspjeli transformirati njegovu suštinu.”
–Elena Bernabe
