Da li je vaša „Nova“ godina počela prvog januara? Moja nije. Ni ove, a iskrena da budem ni prethodnih godina. Prije me to opterećivalo. Imala sam potrebu sumirati prethodnu godinu, praviti velike planove, postavljati ciljeve. Puno, puno ciljeva.I kako bi godina odmicala, a život se dešavao sve više bih padala u očaj – jer sam se suočavala sa svojim neuspjesima, svojim neostvarenim ciljevima i bivala bih razočarana.
Ipak, naučila sam nešto. Vrijeme je relativan pojam (zaista). Shvatila sam da se previše ograničavam i dajem si nerealne rokove. I postavljam nerealne ciljeve. Ko kaže da Nova godina (kao odrednica novih početaka) ne može početi u februaru, martu ili julu?
Naučila sam da sve dok dišeš – možeš! Sve dok dišeš – jesi. Probaj ponovo. Usudi se. Vjeruj mi, imaš puno više znanja i iskustva nego prošli put.
I evo ga, mi po ko zna koji put počinjemo sa aktivnijim radom na našem portalu.
–Dragana Grbić- Hasibović
Ovaj tekst koji slijedi napisala je Elizabeth Gilbert, nadam se da će vam se svidjeti. Sretni Novi počeci!
Dragi ljudi,
Možda bismo svi ovu Novu godinu trebali započeti ne s potpuno novim odlukama, već jednim velikim činom samopraštanja – za sve odluke iz prošlosti koje nikada nismo ispunili.
Oprostimo sebi za sve stvari koje smo pokušali uraditi, ali ih nismo završili.
Oprostimo sebi za trenutke kada smo sabotirali vlastite najbolje namjere.
Oprostimo sebi za dijetu koja je trajala samo četiri dana.
Neka ja sebi oprostim onaj put kada sam se učlanila u jako skupu teretanu koja je bila TAČNO U PODRUMU MOJE ZGRADE, jer – iako nisam mogla priuštiti članarinu – znala sam da ću morati ići u teretanu koja je TAČNO U PODRUMU MOJE ZGRADE… zar ne?!
Mislim, kakav je to gubitnik koji ne može sići tri sprata stepenicama da ide u savršenu teretanu koja je u podrumu njegove zgrade?
Osim što sam otišla samo tri puta tokom cijele godine. (Sva tri puta u prvoj sedmici članstva, naravno. Znam da se nikome od vas nikada nije desilo nešto slično.)
Oprostimo sebi za gomilu stranica rukopisa koje stoje na dnu ladice, a koje nikada nismo uspjeli pretvoriti u roman.
Oprostimo sebi za svakodnevnu praksu meditacije koju još uvijek nismo razvili.
Oprostimo sebi jer još uvijek ne znamo kako oprostiti drugima.
Oprostimo sebi jer ne možemo prestati psovati pred djecom.
Oprostimo sebi zbog ogovaranja i zbog započinjanja rečenica sa:
„Ne želim zvučati kao kučka, ali…“ — i onda svejedno kažemo kučkasti komentar.
Oprostimo sebi što je prošla još jedna godina u kojoj nismo naučili francuski, nismo pročitali Uliksa i nismo prestali jesti šećer.
Oprostimo sebi za sve trenutke kada smo pokušali uraditi nešto veliko, ali se jednostavno nismo uspjeli pokrenuti.
Ali iznad svega — nikada ne smijemo dopustiti da nas naši neuspjesi, sramote i slabosti spriječe da pokušamo ponovo.
Da li te je sramota pokušati opet jer misliš da si samo potpuni promašaj?
Misliš li da si potrošio/la sve svoje šanse za novi pokušaj?
Vjeruj mi — nisi ostao/la bez šansi.
Znaš li koliko šansi imaš da pokušaš ponovo?
Sve. Sve šanse. Zauvijek.
Danas i sutra, ove godine i sljedeće, i svih budućih dana.
Šanse nikada ne nestaju, sve dok smo još ovdje.
Zato oprostimo sebi i nemojmo se bojati da počnemo ispočetka.
Zapamti — svi smo mi samo početnici. I vjerovatno ćemo svi umrijeti kao početnici.
Ali jedini način da početnik ikada ima priliku za napredak jeste da nastavi pokušavati.
Ovo je naša godina, ljudi! Možemo mi to!
ILI MOŽDA OVO NIJE NAŠA GODINA!
I MOŽDA NE MOŽEMO!
Ali i to je u redu.
Hajde da pokušamo ponovo — čisto onako, iz inata.
Jer, iskreno — šta ćemo drugo sa svojim vremenom?
Drugim riječima: ove godine idem do kraja, ljudi! OPET!
