Pitanja se nižu, jasna i konkretna na koje lako mogu da odgovorim sa Da ili Ne. I sama shvatam da, sve što me pita, daje za odgovor da moj dvoipogodišnji sin ima veliki broj elemenata autizma.
“Kada je prohodao?“, pita me pedijatar.
Ja odgovaram na pitanje, za kojim ide slijedeće: „Koliko zna riječi, od toga koliko smislenih?“, nesigurno prebrojavam.
“Da li pokazuje prstom na predmete?“, odgovaram „Ne“.
„Da li se odaziva na svoje ime?“, opet dajem isti odgovor.
„Da li maše?“, opet odgovaram odrično.
„Da li uspostavlja kontakt pogledom“ – „Ne“.
„Da li reaguje na vas kada uđete u prostoriju, ili vas traži kada je napustite?“, ja kažem: „Ne“.
„Da li ima igračku kojom je neobično mnogo preokupiran?“, –„Da“.
„Da li vas vodi za ruku do predmeta koji želi da mu dodate?“– „Da“.
„Da li neobično mnogo vremena provodi sam, zaokupljen slaganjem predmeta u vis ili nizanjem istih?“ Ja: „Da“.
„Da li bira jednoličnu hranu?“, moj odgovor je opet potvrdan…
Pitanja se nižu, jasna i konkretna na koje lako mogu da odgovorim sa Da ili Ne. I sama shvatam da, sve što me pita, daje za odgovor da moj dvoipogodišnji sin ima veliki broj elemenata autizma.
U nevjerici sam, dobijam učestale mini napade panike, a onda mi se desi prihvatanje činjenice da, ako je suđeno da moj sin ima neku dijagnozu, onda neka to bude Autizam, nije smrtonosno.
Najviše me je „podigla“ rečenica koja mi je upućena: „Ako je suđeno da ovo dijete ima autizam, onda je sretno jer si mu baš ti majka.“
Krećemo u vrtoglavu trku sa vremenom. Cijela porodica je uključena i baka i deke. Ogroman nalet energije, moć, upornost, snaga i nada i vjerovanje da će sve biti u redu.
A onda dođem s posla i dozivam ga, a on ne reaguje na moj glas. Ne reaguje na moje pozive, čak ni poslije cjelodnevne odvojenosti od mene. Tup bol u stomaku i grozan osjećaj da nema pomaka, nema boljitka, tapkamo u mjestu…
Zakazujem preglede kod svih stručnjaka za koje smo čuli, a kod svakog od njih se čeka na pregled po nekoliko mjeseci. Ljekari savjetuju tri logopedska tretmana nedjeljno, a kažu da mogu da ponude jedan tretman mjesečno!!??
Tu su pregledi neurologa, neuropsihijatra, oligofrenologa, logopeda defektologa, otorinolaringologa..onoga – ovoga…
I na svaki pregled se čeka, a ne želim da čujem mišljenje samo jednog stručnjaka, te pokušavam da zakažem preglede u svim mogućim ustanovama.
Tu je i informisanje preko interneta, pretrage na raznim portalima, zajednicama, forumima, razni kontakti, prenatrpanost različitim savjetima, opšta pogubljenost i nesigurnost u to šta je najpametnije za učiniti. Od bapskih savjeta do posljednje riječi medicine…
Hronično sam neispavana i neprestano se preispitujem gdje sam pogriješila i ima li ispravke.
Sa sinom odlazim na dvonedeljno ispitivanje u „Institut za neurologiju i neuropsihijatriju“ u Dr Subotića u Beogradu.
Tu dobijamo dijagnozu F84 in obs (Autizam).
Zatim u Institutu za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici, želim da čujem mišljenje još jednog stručnjaka, ali i to traje, opet milion istih pitanja, posmatranja i psihijatrijske procjene…
Rasipanje energije, shvatam, maltretiranje djeteta koje dobija panični strah od bijelog mantila. I kažem sebi, da neću više da tražim dijagnozu, okrećem se samo onome što djetetu može da pomogne.
Krećemo na udarne logopedske tretmane, kuvamo zajedno, šetamo zajedno, spavamo zajedno. Sve što radimo pričamo o tome.
Oponašamo sve zvuke koji nas okružuju: cvrkut ptica, lajanje, zvuk automobila, tresak vrata, fijuk vjetra…
Obuvamo čizmice za gackanje po baricama i radujemo se kiši, pjevamo, sankamo se, plešemo, crtamo, penjemo se na drvo, mirišemo cvijeće, trčimo uz vjetar…
Znate, nikada neću zaboraviti, kada sam se vratila sa posla, a on mi je prišao i PRVI PUT zagrlio i poljubio! Kada smo uspjeli da ostvarimo taj kontakt, tu prisnost, tu vezu!
Sjećam se pogleda koji smo razmijenili moj suprug i ja u tom trenutku. Pamtim tu sreću i bol, olakšanje i nevjericu, u jednom pogledu, razmijenjenom preko dječjeg ramena.
Pa slijedećih dana: riječi se pojavljuju jedna za drugom, pa se ponove, pa ne prestaju i tu su nove svakodnevno, a one već naučene se koriste…. Smije se, raduje se sestrama, iskazuje osjećanja, trči u zagrljaj… Više se ne razlikuje od svojih vršnjaka.
Ljekari griješe i čuda se dešavaju, a ja ne znam šta se od ta dva, desilo u našem slučaju.
