Probuditi se nikad nije bio lagan posao. U ovom slučaju ne mislim na jutarnje buđenje uz kafu, nego na buđenje duše koja već godina slijepo hoda ulicama srca i ne može da pronađe pravi put.
Nekad je teško progledati i vidjeti pravu sliku. Često se zavaramo pogrešnom slikom, jer ne vidimo ono što vidimo, nego vidimo ono što želimo da vidimo. Često je ta kriva slika vezana za neke osobe ili situacije kroz koje prolazimo. Neki ljudi žive godinama u braku ili su u vezi i još uvijek nisu vidjeli pravu sliku njihovog braka ili veze. Neki ljudi se godinama s nekim ljudima druže, a još nisu vidjeli pravu sliku tog prijateljstva. Neki ljudi uzaludno prolaze slijepo kroz neke situacije, a još nisu svjesni toga. To zna trajati dugi niz godina.
A onda, kada se nešto desi, zbog čega smo natjerani da progledamo, otvorimo oči. To zna biti jako bolno. Možda bi najbolje bilo postepeno otvoriti oči, a ne naglo. Osjećaj pri toj odluci zna biti užasan. Ali šta drugo čovjeku preostaje? Ima izbor da živi lažan život ili da se budi. U suštini mi uvijek u dubini duše znamo pravu istinu i ono što bismo trebali uraditi. Pitanje je samo da li ćemo se pored toga što se pravimo slijepi, praviti i gluhi i ne čuti poruku koja dolazi iz srca? Zar srce koje je tolike otkucaje u nama napravilo može slagati? Vjerujem da mnogi od nas i ne obraćaju pažnju na te otkucaje. Kada ste zadnji put odvojili nekoliko minuta samo da čujete vaše otkucaje srca? A možda čak nikad niste obraćali pažnju na te otkucaje?
Nemojte nikad zaboraviti na to da jednog dana neće biti više tih otkucaja. Udahnite duboko i razmislite o vašem životu i da li kroz njega hodate budni?
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
