Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Meni su noći najdulje

Azra Kafedžić: Meni su noći najdulje

Meni su noći najdulje, a nekako najprisnije. U toku dana mi se svi motaju po sobi. Bjelina svukuda, i pokoji zvuk ljudi koji izdišu zadnji dah duše. Tu, u sobi koja ti ne obećava ništa. Tu, u sobi gdje sam za mjesec  dana otplakala odlazak njih koje nisam ni uspjela upoznati. Otplakala sam i Marijanu. Sa 15 godina je ostala bez mogućnosti da bude majka. Zato što se igrala ispred ulaza, a geleri joj se zabili u jajnike i matericu. Otplakala sam i njene suze, i majčine joj i očeve. Otplakala sam i njenu rečenicu kada mi je pružila ruku preko kreveta i rekla: „Sad imam razlog da se cijeloga života igram sa lutkama“. Nije li to malo previše? Jeste, ako shvatiš na vrijeme. Samo, greška je što je to vrijeme došlo sa 15 godina.

Niko ne spominje nju. Niko se čak i ne usuđuje. Otac dolazi svaki dan i hrani me bananama koje je platio 100 KM. Majka mi nije došla nijednom. I bolje, ne bi podnijela da me vidi ovakvu. Bezvoljnu, beživotnu, neuhranjenu, sa dekubitisom. Ne bi podnijela da vidi kako otac briše rane sa leđa od ležanja. Kvasi gaze kamilicom i briše mi leđa. A ja ne osjećam ništa. Ne osjećam ni sebe. Osjećam samo nju. Negdje, na livadi prije desetak dana, kako mi drži ruku i očima moli da je ne ostavljam. I nisam htjela da je ostavim. Nisam je ni ostavila. Uzeli su mi je.

Svi bi da pričaju. Svi žele da budem nasmijana, a niko ne želi da ćuti sa mnom. Da tu legne pored mene, na ćošak tog uskog kreveta i da ćuti. Da mu ukradem komadić leđa, da zaronim glavu i da se isplačem. Niko! Tada se osudiš na vlastito ćutanje, potpišeš pakt za đavolom i prepustiš se apoteozi ćutnje. Jer, sve biraš sam zar ne? Ja sam izabrala. Izabrala sam da ćutim. Da mi sredstvo komunikacije budu samo oči, i to samo kada sam gladna. A rijetko sam gladna. Izabrala sam da ostanem sama, da zidovima budem saputnica i da noći budu moj dan. Danju želim da spavam i da nikoga ne gledam. Znam da ne osjećam ništa. Samo prazninu koja će me pratiti cijeloga života. Znam da je tako. Znam, jer nema nje.

-Azra, ja bih ti pričao priče, ali ja nisam imao vremena kao ostale tate da kupujem slikovnice pa da sestri i tebi čitam za laku noć. Ja sam morao raditi da biste bile obučene i školovane. Nisam čak ni mogao da budem uz vas kada ste imale pljuskavice, nisam bio tu ni za neke Nove Godine. Nisam bio tu ni za Bajrame. Nisam bio tu kad se tvoja mama porađala. Rađala te 48 sati, ja sam bio na putu, došao sam tek dva dana kasnije. Ali sam te prvi uzeo u ruke. Ali bio sam tu kada si prohodala. Želim da budem i sada tu kada prohodaš. Hajde, molim te, ustani…držaću te za ruku. Znam da možeš, nema veze što su rekli da ne možeš. Ja vjerujem u tebe.

Čujem ga i oči mi se vlaže, ali ne želim da vidi da me bole riječi. Želim da ode, da ostanem sama i da lagrimi dam znak da padne. Da lije. Da ne prestaje dok ne presuši. Želim da ne traži od mene da hodam, ne želim da zna da ja nogu i ne osjećam. Kako onda da hodam? Kako, tata? Kako, kada sam sada pola mene? Kako tata kad ja ne mogu ni da jedem te banane što donosiš? Kako tata kada ti nisu rekli da nemam crijeva? Kako?!

-Nemoj bar sada da budeš tvrdoglava. Nemoj, nisi više ona mala djevojčica koja je dobijala batine jer se inatila. Nemoj jer smo isti. Znamo kada šta možemo. Pada mrak, moram se vratiti kući. Dug je put kad pješačiš do Dobrinje. Ne bi bio da ne pucaju. A pucaju Azro, pucaju mi po duši. Da pogode ovo što je ostalo zbog tebe. Ne daj da pukne!

Ljubi mi čelo i odlazi. Okrećem glavu i puštam suzama da mi pričaju. Ovo što ja ne umijem da izgovorim. Pomišljam da ustanem. Da ga vidim s prozora. Da otvorim taj prozor i da mu kažem da ga volim. Jer nisam mu rekla dok je bio tu. Dižem se sa kreveta, prvi puta nakon mjesec dana. Vrti mi se u glavi. Sjedim na krevetu par minuta. Ne vrti mi se više. Ustajem i stajem na noge. Izdaju me. Drhte. Držim se za krevet. Marijana mi govori da ne radim to. Ne dok ne dođe neko od osoblja. Ne slušam je. Samo je vidim kako se boji. Pravim prvi korak, a znam da ga ne mogu napraviti. Nemam osjećaj da hodam. Pravim drugi korak. Pa treći. Vrti mi se u glavi. Mnogo. Još je par koraka do prozora. A izgleda kao staza bez kraja. Zastajem pored drugog kreveta, sjedam na njega. Ne mogu više. Tata je otišao prije deset minuta. Ustajem. Pravim tih par koraka. Otvaram prozor. Vidim ga kako stoji kod stepenica zgrade Abdominalne hirurgije. Pali cigaru i briše oči rukama.

-Tataaaaaaaa….

Jedino se sjećam da se okrenuo, pogledao prema gore i nasmijao se…i da, sjećam se hladnoće podnih pločica.

Prethodni članakVrijedna donacija Vienna osiguranja SOS Dječijim selima
Naredni članakTelemach: Svi postojeći i novi korisnici EON paketa moći će surfati uz brzinu do 1 Gbps