Bila sam sretna što mi je šefica rekla da ovu subotu ne moram dolaziti na posao. To je baš rijetkost. Inače, radim u jednoj parfimeriji u Novom Sadu. Svaki dan, osim nedjelje sam radila minimalno 10 sati. Bilo je puno posla…a bolji posao od ovog trenutno nisam mogla naći.
Za sebe ne mogu tvrditi da radim posao kojeg volim. U životu sam imala druge planove, ali život je na kraju imao drugi plan za mene. Kada sam srednju školu završila, željela sam filozofiju i psihologiju uporedo studirati. Uvijek mi je bio ljudski mozak fascinantan i često sam razmišljala o mnogim filozofskim pitanjima. Ima jedno pitanje o kojem stalno razmišljam, a ono glasi:
Zašto ljudi povrjeđuju osobe za koje tvrde da su im drage?
I mene su povrjeđivale osobe koje su tvrdile da me vole ili one kome sam bila draga, a i ja sam to isto činila. Rijetko se dešavalo, ali se dešavalo. Ni dan-danas nemam neko logično objašnjenje za ovo pitanje!
Ubrzo poslije srednje škole, umjesto da upišem fakultet, ja se udajem. Bila je to prava ljubav. Moj tadašnji muž Mario i ja smo bili sretni. Međutim, nakon tri godine braka, kada nam se rodio sin, počeli smo se udaljavati. Mnoge godine smo tako u braku živjeli, i onda je došla tačka kada smo shvatili da nam je bolje da se razvedemo. Pitam se često kako se moj brak mogao raspasti. Bilo je mnogo trenutaka u našem braku kada bismo jedno drugom svašta nagovorili? Pitam se kako je moguće nekoga na taj način povrijediti? Počela sam o tome razmišljati, da možda ipak to nije bila ljubav? Da je ljubav bila, niko nikoga nikada ne bi povrijedio.
Razvela sam se prije pet godina, a moj sin sada ima 13 godina. Moji roditelji i roditelji mog bivšeg supruga nisu bili za tu opciju. Njih je više zanimalo to šta će drugi ljudi reći, nego to da nastavimo živjeti miran život. Molili su nas da se ne razvodimo. Naglašavali bi da bi to za njih bila bruka. Mi smo na kraju, ipak odlučili staviti tačku na naš brak.
Prije dvije sedmice mi je sin došao da me zamoli da mu dam novac kako bi sebi jednu knjigu kupio. Drago mi je bilo što je umjesto da visi na mobitelu čitao. U tom trenutku moje misli su bile na drugom mjestu. Nakon napornog radnog dana od 12 sati, došla sam umorna kući. Šefica mi je prijetila otkazom, jer je rekla da je u kasi bio manjak od 12 000 dinara. Tvrdila je da sam ja ukrala novac i da će mi spremiti otkaz. Ja sam je ubjeđivala da nisam ukrala novac. Nije mi povjerovala. Napala me je i rekla mi da idem kući. Kada sam stigla kući, baš u tom trenutku moj sin, kojeg najviše na svijetu volim me moli da mu dam novac da kupim knjigu. Tada sam ja njega bez ikakvog razloga napala i naredila mu da ide u svoju sobu. Uradio je to. Imala sam osjećaj da mi se svijet ruši zbog posla. Šta ako dobijem otkaz? Kako ću preživljavati? Sa sinom tu večer nisam puno razgovarala, jer nisam imala snage, a ni on poslije mog neopravdanog napada nije želio pričati sa mnom.
Sutradan sam opet otišla na posao. Bilo me je strah. Na putu do posla sam razmišljala šta šefici reći i kako dokazati da sam nevina. Onda se desilo čudo…šefica mi se izvinula. Rekla mi je da joj je jako žao što me je okrivila da sam ukrala novac. Ona je napravila grešku kada je na kraju radnog dana prebrojala pare. Nije nikakav manjak bio! Osjećala sam se kao da mi je pao kamen sa srca. Taj dan me je šefica i ranije pustila kući. Bila sam sretna i odlučila da pokupim sina poslije škole, pa da odemo do grada. Čekala sam ga pola sata ispred škole da završi s nastavom. Čim sam ga ugledala zagrlila sam ga. Zamolila sam ga da mi oprosti i objasnila mu da mi je loš dan bio. Oprostio mi je. Otišli smo pješke do grada. Lijepo nam je bilo. Kada sam legla spavati razmišljala sam o tome zašto sam svog sina povrijedila. Nakon nekog vremena sam shvatila da sam to učinila zbog straha da ne izgubim posao. U tom trenutku je samo strah mojim venama tekao.
Da li je zaista strah kriv što povrjeđujemo ljude koje volimo ili do kojih nam je stalo?
Došla je i moja neradna subota. Dogovorila sam se sa bivšim mužem da dođe po našeg sina pa da idu njih dvojica na izlet. Imala sam tu subotu za sebe. Ne pamtim kada mi se to desilo. Odlučila sam da se odmorim. Napravila sam sebi zeleni čaj i u njega stavila komadiće đumbira. Kada se napitak ohladio uzela sam gutljaj. Čaj me je “ujeo” za grlo. Bio je neočekivano ljut. Baš u tom trenutku sam se sjetila Nebojše. Vjerovatno mi je on baš u tom momentu pao na um zato što me je povrijedio. Okus đumbira me je doveo do toga da su se počele suze niz moje obraze spuštati. Nisam ih mogla zaustaviti, čaj je bio previše ljut. Nebojša je osoba koju sam prije više od godinu dana upoznala. On i ja smo od skoro samog starta kliknuli. Ne znam kako se desilo, ali se desilo. Poslije razvoda, on je bio prvi muškarac u kojeg sam imala povjerenja i u čijem sam se društvu lijepo osjećala. Razumio me u mnogočemu, a i ja njega. Bili smo psihički jako blizu. Nebojša je tvrdio više puta da sam mu draga i da mu je stalo do mene. Povjerovala sam mu. Međutim, nakon manje od godinu dana našeg druženja, Nebojša mi zabija nož u leđa. Ne znam kako je to mogao uraditi poslije onoga što mi je rekao. Kako??? Bilo mi je krivo. Možda je strah njegovim venama tekao pa se odlučio za taj korak? Ne znam…Poslije toga je naš odnos prekinut. Imala sam mu svašta reći, ali bol koja je nastala ubodom noža kojeg mi je zabio tada u leđa je paralisala bilo koju mogućnost da progovorim. Odlučila sam bila da sve što u trenutku osjećam zapišem. Između mene i njega je bila neka nevidljiva nit koja nas je i dalje, bez obzira na sve spajala. Glupo je povjerovati da čovjek vidi samo ono što je okom vidljivo. Neke se stvari mogu samo osjetiti.
Ne znam zašto, ali sam imala osjećaj da čemo se opet vidjeti. Tako je i bilo. Nebojša mi se javio tvrdeći da me je poželio. Povjerovala sam mu. U tom trenutku sam mu dala sve što sam u vezi njega napisala da pročita. Međutim, ubrzo poslije toga on odlučuje da me opet povrijedi. Ovaj put to nije bio jedan nož. Bilo ih je više. Opet je bol kroz moje tijelo tekla. Kako je moguće da neko ko mi kaže da me je poželio može ovako nešto uraditi? Da li je opet strah kriv za sve? Noževe koje je drugi put u moja leđa zabio su dugo u meni ostala. Krv je iz mene tekla. Kap po kap. Kada je zadnja kap iscurila, dio mene je umro. Mislila sam da sam bila na njega ljuta, ali nisam. Bila sam neopisivo razočarana. Ljuta sam bila jedino na sebe. Zašto sam dopustila da me Nebojša dva puta povrijedi? Poslije toga, neko vrijeme nisam ništa osjećala. Čak je i bol nestala. Ali praznina koja se nalazi u meni je bila gora od boli. Ubio je dio u meni. Možda bi bilo lakše da mi samo nije rekao da sam mu draga i da me je poželio! I ona nit što nas je spajala je tada pukla. Prestala sam išta osjećati za Nebojšu. Sve do nedavno. Iako ga već neko vrijeme nisam vidjela, počela sam osjećati njegovu blizinu. Imala sam osjećaj da se ona nevidljiva nit spojila. Kako je ovo apsurdno! Zar je moguće da razmišljam o čovjeku koji je dio u meni ubio? Iako moj razum nije bio za to, ja sam opet počela Nebojši pisati sadržaj kojeg neće vjerovatno pročitati. Nebojša je otišao zauvijek iz mog života, a sve i da se vrati, ne znam koliko je pametno mu dati mogućnost da mi treći put nož u leđa zabije.
Sve što je trenutno između mene i Nebojše ostalo ta nevidljiva nit zbog koje osjećam njegovu blizinu i napisane riječi koje neće pročitati. Bez obzira na sve, ponekad svratim na mjesto gdje smo se nekad nalazili u nadi da ga vidim. To bi mi možda bio kao neki znak da je zaista ta nit postoji.
Bez obzira na sve, voljela bih da udiše život punim plućima i da je u dubini duše sretan.
Mislim da na svoje filozofsko pitanje “Zašto povrjeđujemo ljude do kojih nam je stalo” nikada neću pronaći konkretan odgovor.
Sve se negdje zapisuje,
I dobro i zlo,
I ono što je trebalo biti, a nije,
I ono što je bilo, a nije trebalo biti.
Sve ostaje negdje zabilježeno,
Svaka izgovorena riječ, kao i svaka neizgovorena riječ.
Na kraju sve prođe,
Prođu riječi,
Djela,
I sam čovjek.
Lejla Motoruga
Tekst nije autobiografski
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
