Od trenutka kada smo se upoznale, u njoj sam prepoznala nevjerovatnu životnu energiju. Energiju kakvu smo svi zaboravili od stalnog povinovanja okolnostima, drugima ljudima, i standardima na koje smo pristali. Tamara sa nama dijeli svoju priču, svoj san koji je pretvorila u javu, svoju radost življenja koja joj pomaže da i u najtežim momentima bude i živi ono što jeste.
Tamara, kakvo je bilo tvoje djetinjstvo i odrastanje?
Moje djetinjstvo je bilo između dvije porodice, roditelja, i bake i dede. Odrastala sam na Skenderiji sa bakom Evom i dedom Đurom, a oni iako odavno oru nebeske njive, žive sa mnom zauvijek jer sam imala sreću da rastem pored njih. Pogotovo danas sam svjesna tog blagoslova. Naučili su me šta je ljubav, kako se pokazuje šta je sloboda i kako se živi, šta je kreativnost i kako je to najvažnije kada te niko ne sputava. To su meni bili Eva i Đuro. Moja najduža ljubav. Prvi su primjetili moju strast i sklonost crtanju i deda koji je puno putovao, je uvijek donosio bojice. On je bio mašinbravar koji me vodio u svoju radionicu da pravimo igračke od čepova za flaše. Učio me da varim. To je strašan benefit i esencija svega što sada jesam.
Druga sretna okolnost je da je tada, vrata do naših stanovala Brigita Krunić, žena avangarda, slikarka, žena koja je i sama izgledala kao slika i postala moj idol. Željela sam biti kao ona. Odigrala je nezamjenljivu ulogu u mom životu.
E, sada da bi bio balans, sa druge strane bili su roditelji kojima moja strast i dar nisu baš značili. I sigurno se puno vas susrelo sa tim da bas u porodici nemate tako važnu podršku. Ali tu ste vi – sami sebi da budete najveća podrška i da ne odustanete. Nikada. Moji roditelji, kao tada i većina nisu znali tajnu, a to je da ono sto je vaše, biće vaše ma gdje bilo. Na to ne može utjecati niko osem vas. I bila je borba. A ja sam pokazala, ja kažem upornost, oni bi rekli tvrdoglavost. Odrasla sam ispred akademije likovnih umjetnosti, rođena zaražena bojom i kreativnošću. Znate kada ste svjesni kao mali da ćete to raditi čitav život. Ne znate da objasnite kako, ali znate, eto bas tako je bilo. „Ja sam slikar“, tako sam govorila i vježbala sam naklon publici, zamišljala puno ljudi ispred mene…
U osnovnoj školi nastavnica Kornelija Rajnpreht je prepoznala TO, i vodila me svojoj kući da radimo. To je predivno iskustvo. Poslala je moj rad 1984. na svjetsku izložbu…i pobjedio je. Zamislite tu sreću. Zamislite taj znak i potvrdu koju sam dobila od Univerzuma. Stiglo je i pismo Indire Gandi, kucano mašinom, potpisano naliv perom….ta slika se nalazi u zgradi UN-a. Roditeljima je to bilo usputno nešto dobro, ali upis u Umjetničku nije dolazio u obzir. Upisala sam Medicinsku skolu. Tada sam nažalost fizički ostala bez bake i dede, ali ne prestajem da slikam. Roditelji su čekali da me prođe…To je druga tajna koju nisu znali, da kada nešto radiš za svoju dušu, tada si najbolja verzija sebe…
Upis na Akademiju također nije dolazio u obzir, Ekonomija im je bila prihvatljiva, a ja,ja crtam po svemu svo vrijeme. Još prije rata oslikala sam zidove svoje sobe, početkom rata oslikan je i podrum, poslije sam prešla na karton i boju za kraljicu peć…ali sam crtala.
Rođenje kćerke Vanje: „Mama ove slike ljudi moraju vidjeti“.
1993. godine sam rodila moju ljubav, Vanju. Rodila i ona mene. Kako ona kaže „zar ne vidiš da nam još nisu presjekli pupčanu vrpcu“. Iako smo potpuno različite, ona je bila i ostala moje gorivo, moj pomireni svijet, moja kreativnost i moja najdraža obožavateljica koja je uvijek govorila: „Mama ove slike ljudi moraju vidjeti“.
Od posla sa punim radnim vremenom, veoma odgovornog i humanog posla, postala si slikarka?
Bez obzira što sam nekoliko puta napuštala Sarajevo i vraćala se, radila kao medicinska sestra, znala sam da sam slikarka, da stvaram rukama, bojom, platnom,vunom… Pitanje je bilo samo kada, a ne kako. Svo to vrijeme slikam realizam. Po sveskama, papirima, blokovima, ali crtam. I tako, sve do jednog momenta. Realizam mi je postao nedovoljan. Morala sam uljepšati stvarnost. I tada je počela Magija.
Bila sam u Banja Luci, kupila prvi suhi pastel, kupila crni hamer papir (koji se ne koristi za pastel) i za jednu noć naslikala svoju prvu sliku za koju kažu da je apstrakcija, mada ja stvarno mislim da se u svakoj apstraktnoj slici nalazi dio realnog svijeta. Bar u mojoj slici.
Sutradan sam putovala šest sati autobusom i na krilu sam držala sliku, nefiksiranu, gdje boja leti kako autobus naleti na rupu. Isto tako, u neprirodnom položaju pravo sa autobuske stanice odem da je uramim i čekala sam da bude gotova i odnijela je kući. Ne mogu vjerovati da neko nema nesto svoje najdraže što je napravio ili napisao, jer meni je to najposebnija slika i nalazi se kod moje Vanje. A te bojice čuvam u posebnoj kutijici. To je zaista posvećenost.
Puno sam slika poklanjala, a samo nešto prodavala. Jednako sam uživala u svemu. Jer slikanje mi je prvo strast, potreba, moja luda strana, a i terapija. To je moje uzemljenje i moja meditacija.
Jednog trenutka sam znala da više ne želim da imam radno vrijeme i dežure. Znala sam da je došlo vrijeme. I onda, tako to ide – kao u onoj izreci „učitelj dolazi kada je učenik spreman“. Imala sam hrabrost udruženu sa željom i napustila posao i samo slikala i pisala dvije godine. Slike su se prodavale, ja sam uživala.
Kako je došlo do tvoje prve izložbe?
A onda, srela sam Brigitu, preko mog najposebnijeg glasnika i prijateljice koja je moja Magija. Brigita je gledala u moje slike, zaplakala i rekla: „Spremna si“. Plakale smo obje. Držale smo se za ruke i zajedno otišle do galerije Mak, rezervisale termin. To je bilo u decembru 2019., a termin izložbe je bio 26. maj ove godine.
I kao što vidite, niko i ništa me nije omelo u tome jer Univerzum tako funkcioniše. Ta izložba je jedan od onih događaja u životu koji vas obilježi. Mediji i javnost su imali veliko interesovanje za moje slike i moj rad. Tu sreću i ponos koje sam osjetila prema sebi mogu razumjeti oni koji se vole i koji ne odustaju. O onim drugim nećemo, svi imamo izbor, ovo je moj.
U najčudnijoj godini za vrijeme našeg vakta na Planeti, ja evo spremam treću izložbu. Preponosna, prezahvalna, presretna, zato sto je Neko vjerovao u mene, zato što sam vjerovala u sebe, zato što nikada nisam odustala, zato što volim sebe, moje divne drage ljude, zato što je put bio dug, ali divan. Zato što sam na tom putu nekim odlukama izgubila puno ljudi i dobila izuzetne. Zato što znam da je balans jako važan. Zato što nisam slušala porodicu već svoje srce. I to treba reći. Izgovorite hiljadu NE za svoje DA. Svi smo mi sićušni u opštoj slici stvari, samo se trudimo uljepšati realnost i onda život postaje ostarenje sna. Lijepo meni i ljudima oko mene, a i ostavljam neki trag za sobom.
Šta je tvoja poruka djevojčicama i dječacima koji imaju svoje snove i ciljeve?
Najvažnije je da znate ko ste i koliko možete i da nikada ne skinete pogled sa svog cilja. Morate imati širu sliku. Prepreke su normalna preusmjeravanja u hodu. I ako nešto dugo čekate, ima razloga zašto. Samo se volite i nemojte odustati. Nikada. I kada mislite da se sve raspalo, vaše misli neka drže stvari na okupu. Ne bojte se. Jer to što izađe iz vas ste samo vi u najboljem što jeste. Birajte šta želite biti. Volite dijete u sebi. Ja malu Tamaru još držim za ruku, jer ona je prva vjerovala u mene ovakvu danas.
Za kraj, šta su tvoji planovi za budućnost?
Moji planovi su da sam sretna, da slikam, da pišem, da sam okružena ljudima koje volim i da živim u brvnari, okružena prirodom, da grlim drveće i da tu stvaram… Tako se život pretvara iz bajke u realnost, jer neke su se bajke prvo desile pa su onda zapisane. To ne znači da nema loših dana i godina, ali samo držite fokus na svojoj želji. Biti fokusiran na ono što želis je u stvari SVE.
