Ostat će jedna soba puna započetih snova. U njoj jedan ja i jedna ti. Jedna dogorjela svijeća na tvom frižideru i slika žene na štafelaju. To nisi ti ali prokleto ličiš na nju. Jedan stolčić sa parfemima od kojih će jedan uvijek mirisati drugačije. Mali bijeli medo i maska za prekrivanje očiju dok spavaš. Da spavaš sa mnom ona ti nebi trebala. Moje ruke bi bile dovoljne. Pamtit ću dok sam živ tvoje lice u mojim rukama, poljubac u čelo i taj spokoj na tvom licu koji je učinio da moje srce stane na par trenutaka. Tvoja vilinska kosa prošla je kroz moje prste kao kapi vode. Za tu sliku nisam bio spreman umrijeti nego živjeti za još jedan takav trenutak. Tvoji koraci na hodniku dok zastaješ ispred ogledala da popraviš kosu će zvonit u nekoj drugoj glavi. Znam, biće puno koraka ali nikada više takvih. Ne kažem ja da je tebi ovo ništa, ali glumice moja meni je sve. Ti imaš pravo na svoju sreću kao što i ja imam pravo da te vo… Sazviježđe mladeža na tvojim leđima sijat ce u noći i put pokazivati nekome drugom. Tu noć sam te ljubio pazeći da ne probudim nekoga, a sada te ljubim u snovima strepeći da se ne probdim. Ne zamjeram ti. Ovoliku ljubav je nemoguće uzvratiti.
—
Nekako se plašim da te ne izgubim, a uopšte te nemam. Volim te jer mislim da te zaslužujem. Imam potrebu da te osvajam, iznova svaki put na razne načine. Naša nedovršena noć…dok se spuštam dole žudim za tvojim dodirom. Moje ruke su svuda po tebi. Vrisni u jastuk dok istražujem tvoje tijelo. Ne žurim da te skinem. Želim da te otkrivam dio po dio. Moja si, a nisi. Znao sam to i prije nego što sam zatvorio vrata tvoje sobe. Želim te, a i ti si to shvatila kada si poželjela isto. Ugasio sam svjetlo. Toliko se poznajemo da se ne moramo ni gledati. Ne moramo pričati iako se čujemo. Žuriš do one tačke gdje ćeš ostati bez daha, a ja ću znati da sam sve uradio kako treba. Oslobađaš svoju ruku koja je bila čvrsto spojena sa mojom. Naslanjaš mi šaku na lice ne dozvolivši da idem dalje i pitaš me: „Šta ću sa tobom?“, a ja se pravim lud…lud za tobom. Ovdje riječi nemaju svoje mjesto. Moj ti dodir smeta ali dozvoljavaš mojim prstima da klize niz tvoje tijelo.
Kao da znaš da mi te za dva života nije dosta. To se, glumice moja, zove obožavanje. Za slučaj da ti se ponovo dogodi u životu. Znam da mi se nekad nasmiješ iako te ne vidim. Mi smo ljubav, iako ti to nikada neću reći. Ja ne mogu da se pomjerim od tebe. Želim da ležiš pored mene. Da kao i ja osjetiš želju pomiješanu sa grijehom. Znam da sam grešan što volim i što sebi tebe dozvoljavam ovoliko. Pametan sam samo kad nisi tu i kad je Jack u meni. Da li mi imamo budućnost? To niko ne može reći jer nemamo ni sadašnjost, jedino što je sigurno je da imam tebe u sebi da mi zauvijek budeš sve.
Opasan ples
Ne znam voliš li kišu i da li si sa nekim dijelila tamu kada nestane struje. Kapi kiše su se od jakih i nemilosrdnih pretvorile u nježan i ravnomjeran melodičan zvuk. Tišinu prekida tek poneki udaljeni zvuk grmljavine koja tek za trenutak osvijetli sobu. Tada se samo blago primakneš iz straha iako to zapravo ne želiš. Pomalo šmekerski sam stavio parfem čiji miris sada polako ispunjava prostor između nas. Ne, on nije na vratu niti na rukama…stari trik od još starijeg bajkera, stavio sam ga na grudi. Tamo na lijevu stranu, a ona večeras radi samo za tebe.
Od svega na tebi gledam tvoje ruke. Nemam to običaj ali imaš nježne i malene prstiće…rekao bih dječije. Rado bi ih nekada ugrijao svojim dahom ili samo držao u svojim rukama kao da ih je sam Michelangelo izvajao.
„Želiš li plesati?“ – prekidam tišinu u sobi. Tvoj zvonak smijeh je ispunio prostoriju.
„Loše plešem“ – kažes u prvom pokušaju da me odbiješ.
„Lako je“, kažem ti i pružam ruku.
A muzika? – tvoj zadnji adut za ne.
Ah glumice, za svaki ulazak u tvoju sobu smatram da je zadnji, ovaj ludak nikad ne ulazi nespreman.
Telefon na stolu je likovao sa Gary B.B. Coleman-The sky is Crying.
Likovao sam sa njim jer sam opet korak ispred.
Osjetim kako me nevoljno prihvataš u stavu koji si zauzela. Uzvraćam ti laganim stiskom i privlačim te sebi. Dovoljno da osjetim tvoje tijelo, a opet preko svake mjere pristojno.
„Ti baš znaš šta želiš“ kažeš to sa dozom ironije u glasu.
„Kada mi dokazeš da je pogrešno željeti zaplesati sa tobom, a neodvesti te u krevet priznat ću poraz.“
„Umiješ sa riječima“ – govoriš mi kroz smijeh.
„Kada srce govori, riječi su samo ukras stanja u kome si mi ti pomračila um.“ – kažem.
Osjetim stisak ruke. Blag, ali ga osjetim. Moje ruke su dovoljno dugo na tvojim leđima da mogu osjetiti da se ritam kojim kuca tvoje srce itekako promijenio. Muzika staje…ostajemo par sekundi u istom položaju. Ne, glumice moja nema poljupca…prinosim tvoje ruke svojim usnama i utisnem na njih dug poljubac.
Sjedamo jedno naspram drugog dovoljno blizu ali ipak daleko. Prekidam tišinu: „Znaš, ti si daleko od savršenog. Kako te više gledam primjećujem sve više nedostataka na tebi.“
Zjenice ti se šire dok pokušavaš pronaći pravu riječ ili mi jednostavno pokazati vrata. „Nedostajem ti ja da bi bila savršena“, ovim riječima prekidam svaki tok tvojih zbrkanih misli…
Smiješ se ovaj put iskrenije…
„Još jedan tačan odgovor, zar ne glumice?“ – pitam te šeretski.
„Sve znaš“ odgovaraš mi sa čudnim sjajem u oku…
Nemaš ti godine za ljubav
Nemaš ti godine glumice, nemaš dane u kalendaru niti tragove skrivene duboko u sebi. Proći će vremena i vremena prije nego shvatiš ko je mogao biti pored tebe. On će te cijelog života čekati ali on više nikada neće biti isti. Znaš li ti glumice šta čekanje učini od zaljubljene duše? Nećeš ti nikada preći moje mostove lutko, nećeš ti imati korake za nas. Živjet ćeš ti nečiji drugi život i tuđa očekivanja. Biti ćeš njegov trofej dok te iz navike bude mijenjao sa deset puta lošijom. Ako sada u tebi ne vidi sve, nikada neće. Ako mu sada sjaj tvoga oka nije kao najljepši zalazak sunca na južnim morima, kako će ti biti najljepše jutro. Ko će ti pružiti ruku kada padneš, kada počneš da kopniš kao prvi snijeg. Ko će živjeti tvoje strahove kada se majkom budeš trebala zvati i ko će sa tobom sanjati tvoje snove. Jednom, lutko kada budeš imala godina za ljubav, sreću i sve ono što želiš moći ćeš samo ugasiti svijeću više na torti i dodati broj više u nekada običnom, a sada najljepšem decembru.
Molio sam se da me povrijediš
Znaš, uskoro će mjesec dana. Mjesec kako sam sluđen sa tobom. Kunem se Bogom trudim se, borim se da te izbrišem. Nema dana da ti nisam rekao idi iz mene, iz moje glave, srca…izađi iz moje čase prokletnice. Mjesec dana kako sam poljubio med i pelin. Izbrisao sam sve tvoje slike, naše razgovore, sve sto me sjeća na tebe. Idi iz mene molim te. Nestani već jednom. Od svih nesreća ovog svijeta kog se đavola meni morala desiti sreća. Baš sam lijepo uživao u svom prokletstvu, moji zidovi su bili dugo i pažljivo građeni. Ko ti je dao pravo da te zavolim? Zašto nisi njemu nesanica, inspiracija, muza i život? Zar baš meni moraš biti sve? Povrijedi me kad te molim. Povrijedi me da te lakše zamrzim, da mi nisi bitna. Da se ne budim jutrom kad odlaziš i da zaspim tek kad dođeš. Prestani biti smisao mog života. Ima toliko drugih života da im das boje glumice. Moj crno-bijeli je takav jer baš takav treba da bude. Nemoj da ga bojiš crvenom kad te molim. Budi njemu ponos, smisao i inat da ispred svih stane zbog tebe.
Kada užas ovlada umom. Tvoj dug i zadovoljstvom ispunjen uzdah ispunio je tišinu. Tačka preko koje moja nada ne ide dalje. Lom svih mojih očekivanja pomiješan sa strahom uslijedio je odmah za tvojim uzdahom. Udahnuo sam. Bar sam mislio da jesam, a u stvari sam samo ostao bez daha.
Sobom je samo odzvanjalo tupo udaranje kojim je moje srce pokušavalo povratiti normalan ritam. Prekoravao sam se u sebi: „Izdao si samog sebe. Šta si mislio idiote? Šta? To je taj osjećaj. Vječiti romantiku, poželio si sreću, a dobro znaš da si poželio i nesreću. Jedno dođe prije drugog uvijek. Prestani tražiti uzdahe u noći.“ Znao sam da će zvuk tople vode na nagom tijelu uskoro ispuniti tišinu. Dublje sam utisnuo glavu u jastuk u pokušaju da ignoriram samog sebe. „Proći će. Još dan-dva, mjesec…vratit će se ona tama koja mi tako dobro pristaje. Proći će. Još samo malo. Samo vrijeme i bit ću ja onaj stari. Samo vrijeme. Njega barem imam, kada već tebe nemam.
Što ću ti ja?
On, kao da sluti nešto, te danima krije od mene. Jedva se sretnemo na hodniku. Mada, ruku na srce, ni ja ne izlazim kad si van njegovog harema.
Čekat ću te bar sat duže da se spremis za običnu šetnju. Ti ćeš, kao i uvijek, pridavati pažnju svakoj sitnici. Znaš da te volim. Najradije bih te vodio za ruku obučenu u duksericu i svezanog repa. Puštam te da budeš ono sto želiš. Kada se prvi znaci nervoze počnu pojavljivati na mom licu stat ćeš ispred mene. Gledat ću te bez riječi, ne zato što sam nemušt i ne znam dati kompliment.
Šta ću ti ja glumice, koja ti je korist od mene sa tako puno loših navika? Znaš, ja ću ustati satima prije tebe spavalice, piti svoju dnevnu dozu gorčine u miru i tišini i gledati tebe kako spavaš. Strpljivo ću čekati da sunčeve zrake na tvom licu postanu dovoljno jake da te probude. Pitat ćes me onako snena koliko dugo sam budan. Ja ću ti reći dovoljno dugo da se par puta zaljubim u tebe.
Ja bih spremio večeru ništa previše, par vrsta sira, masline i slične stvarčice koje znam da voliš. Flaša nekog kvalitetnog vina za tebe i uobičajeni otrov za mene. Master of Blues (traje 6h), desetak svijeća za sve sjene koje će odjednom oživjeti sa njihovim plamenom i zagospodariti zidom. Sjedim naspram tebe na pristojnoj udaljenosti. Želim samo da te gledam. Udobno se smjesti i samo mi pričaj. Ne želim seks, želim da te slušam. Samo mi pričaj. Nemaš ti pojma kakav je divan prizor gledati tebe kada pričaš. Naročito o nečemu što ti je bitno. Zjenice ti se šire, a ruke gospodare zrakom. Zvonak smijeh će dočarati važnost priče. Upijam svaki dio tebe kao da ćeš iščeznuti nakon što posljednja svijeća dogori. Riječi su kao bujica, kao da su sve brane ovog svijeta jednostavno popustile. Prekidaš samo da gutljajem vina natopiš usne. Nekako su sada još ljepše i privlačnije. Zalutala kap na njima zadržala se par trenutaka. Osjetiš to, a i ja sam ulovio pogledom. Čekaš par trenutaka na moju reakciju, a onda je sa smiješkom polako pokupiš. Glumice moja, noć je tvoja. Pričaj mi, svjetla pozornice sijaju samo za tebe. Kada priča poprimi ozbiljan karakter ruke ti se spoje u jedno i na trenutak nestane krvi u njima. Toliko strahova je u tebi. Toliko toga nikada izgovorenog. Možda nisi željela, možda nisi imala kome reći. Svijeće dogorijevaju i gase se jedna za drugom. Prvi jutarnji zraci su na podu sobe.
„Zar pričamo toliko dugo? Bože!“ – izgovaraš.
„Ok mi je da me tako zoveš“ – nadovezujem se uz osmijeh kao da znaš da mogu sve.
Ustajem. Utisnem ti poljubac na čelo.
Laku noć glumice.
„Ahha ali jutro je…“ – kažeš.
„Znam, ali znam koja si spavalica. Hvala ti na divnoj noći, uživao sam“- govorim dok idem ka vratima.
„U čemu?“ – odgovaraš dok me ispraćaš pogledom.
„U rijetko viđenom Bošanstvu“ kažem dok zatvaram vrata za sobom…
Proći će…
Odlazak je teška stvar. Praznina koja ostaje guta te danima. Nema svjetla, zvuka, ničega. Samo zlokobna tišina koju narušavaju zbrkane misli i čudni otkucaji na lijevoj strani gdje je nekada bilo srce. Onda strah u svom punom sjaju sjeda na prijestol sa krunom u kojoj su sve izgubljene nade ovog svijeta, sjajnom i uglancanom hiljadama suza i uzdaha koji su ukrasili duge i besane noći…
Proći će glumice… ili neće…