Zato što se brinem hoću li sutra imati priliku reći nekome koliko ga volim, koliko mi nedostaje i koliko jedva čekam da ga zagrlim.
Zato što sam umoran od čekanja boljih vremena, još boljih ljudi, poslovnih prilika, ljubavnih susreta, liječničkih nalaza, onih koji su jednim koferom u ruci otišli negdje, a zauvijek ostali ovdje.
Zato što me strah loših odluka, još lošije politike u državi u kojoj živim, zmija, samoće, da neću ostvariti svoje snove, da ću vječito biti nezahvalan, možda teško bolestan ili nesretan.
Zato što sam sebičan.
Sebi najmanje poklanjam sebe.
Večeras sebi poklanjam sve zagrljaje koje sam cijelu godinu čuvao za druge.
Večeras sve svoje poraze slavim kao najveće životne pobjede.
Večeras susrećem sebe u svim odlascima meni dragih ljudi.
Večeras naglas govorim da je ok gubiti.
Večeras sebi obećavam da sebe ne smijem izgubiti.
Večeras učim razliku između ljubiti, poljubiti i izljubiti.
Večeras ne tražim ništa.
Večeras imam sve, sve dok imam sebe.
Jer, džaba ti ako se nađeš i onda sam sa sobom ne snađeš.
Josip Milanović / Piso J
