Ja: Zdravo, ja sam Nina i imam anksiozno-depresivni poremećaj.
Svi: Zdravo Nina!
Pišem ovo dan poslije težeg anksioznog napada. Težeg, jer trenutno kad već savladavam tehnike suočavanja sa istim ne čini se tako strašan. Dva dana nakon normalno dišem. Ni godinu dana prije bih po nekoliko dana bila izbačena iz kolosjeka. Funkcionalno ne, ali psihički, emotivno i fizički bih potonula.
Šta je to anksiozni poremećaj? Kakav je taj moj anksiozni moment? To je bura osjećaja i strahova, koji perpetuiraju nove osjećaje i strahove. To je mozak koji vergla 24h. Analizira, prati, promatra, osluškuje, razrađuje scenarije i strepi pred tim istim scenarijima 24h sedam dana u sedmici. To je stalni strah od “moglo bi”, “ako bude”, “šta ako”, “kako”, “kad”… To je presječeno disanje, preznojavanje, suzne oči, drhtanje…
Uvijek sam bila analitična. Uvijek sam išla korak ispred sebe analizirajući kako sebe tako i sve oko sebe. Anksioznost je došla nekad kasnije kad sam svaki pogled na svijet i u sebe počela bojiti strahovima.
Depresija je pak vezana za trudnoću i post-porođajni period. Ja sam hipersenzibilna. Kažu “pre-emotivna”. I ne kažem da prije iz te hipersenzibilnosti nebi izrasle neke depresivne, prije reći melankolične epizode, ali u trudnoći to je postala svakodnevnica. Neka tuga. Neobjašnjiva. Plavetnilo.
Promjene u spavanju (uvijek sam bila “budni spavač”, međutim u trudnoći nespavanje je postalo višesatno i svakodnevno), fizičke promjene praćene smanjenjem energije (iako kažu da sam bila energična trudnica), uz anksioznost, vodili bi me u plavetnilo. Koje je nakon porođaja, u karenteni i vremenu pandemijske uskraćenosti, postajalo sve više plavo.
Na psihoterapiju idem više od dvije godine. Osim u periodu kada se nije moglo ni do samoposluge, te je terapija postala virtualna, a moje bavljenje FB dijelom iste.
Psihoterapija pomaže da zaronite u sebe. U sebe unutar sebe koja je u tebi. Da naučite tehnike kako da se suočite sa samim sobom. Da se prihvatite, obgrlite, da budete prva osoba kojoj ćete se obratiti u momentu anksiozne krize, da naučite razgovarati sama sa sobom i da povežete dijelove sebe.
Međutim, to niste u mogućnosti ukoliko na površini plivate u bujicama straha i plave melankolije.
Da bih isplivala iz površine i uronila u dubinu bila mi je potrebna i druga vrsta pomoći. Farmakološka.
Kada su mi prepisani lijekovi, sedam dana sam ih držala na lageru. “Meni to ne treba.” “Mogu ja preći preko ovoga i bez.” “Ja sam snažna, mogu ja sama.” Paralizirajući anksiozni napad sa Oliverom koji guzelja okolo.
Ne mogu sama. Ja sam snažna i ne mogu sama. Ja sam snažna i trebam pomoć.
Do jučer, u sedam mjeseci tretmana mogu izbrojati, da ih pamtim jer su za pamćenje, svega tri anksiozne epizode. Prije, to su bili dvosedmični ciklusi koji bi me paralizirali po nekoliko dana. U sedam mjeseci tretmana kao da sam udahnula punim plućima. I sad mogu da dišem. Dišem, konačno! Nakon disanja tek dolazi sve ostalo, meditacija, psihoterapija, rad na sebi, tehnike i načini brige o sebi. Tek sad osjećam da psihoterapija ima smisla. Tek sad mogu joj pristupiti racionalno, a ne emocionalno, baviti se sobom promatrajući se izvan sebe, a istovremeno zacjeljujući unutar.
Pišem ovo nekoliko dana nakon prilično, veoma, zaista stresne sedmice. Pišem, dan nakon težeg anksioznog napada. Pišem, bez da osjećam posljedice istog. Pišem, nakon što smo se pohvatali moji strahovi i ja, poubijali se i počupali, i sad nakon bitke, više se ne osjećam kao ranjenik, već vojskovođa koji je uz pomoć svojih trupa još jednom odolio još jednom napadu.
Prije sam mislila da će biti sve u redu onda kada više ne budem bila ovu bitku. Sada znam da je ovo moja bitka. Dok me ima. I da učim ono najbitnije za dobiti istu: znati kako što bezbolnije i laganije prohujati kroz istu.
