Naslovnica Savjetnici Nemam vremena za to

Nemam vremena za to

Autor: Nikola Kandić

Vjerujem da smo svi iskusili 30-minutni zadatak koji se pretvorio u cjelodnevni rad. Na kraju krajeva, bez vremenskih ograničenja, posao se lako može povući tokom dana. Ovaj fenomen je poznat kao Parkinsonov zakon, koji kaže da se „rad širi kako bi se popunilo vrijeme koje je dostupno za završetak tog rada“.

Od nekidan mi se nakupilo mnogo posla, i ponovo sam radio na petnaest strana, na totalno različitim temama i vrstama angažmana. Činilo se, da se gubim, da ne uspijevam da završim i najprostije zadatke, a na mail su pristizali novi zadaci. Morao sam uraditi ono čemu sam ranije često pribjegavao – napraviti raspored svojih aktivnosti i vremenski ih ograničiti kroz tehniku zvanu timeboxing. Bilo je to neophodno kako bih zaustavio odugovlačenje, povratio izgubljenu produktivnost i fokusirao se na zadatke koji su prioritetni.

Onima koji do sada nisu čuli za termin timeboxinga, sigurno nije jasno po čemu se on razlikuje od klasičnog planiranja. Timeboxingom dodjeljujete određeno vrijeme za određeni zadatak u vašem kalendaru. Umjesto da samo radite dok se nešto ne završi, vi odlučujete kada i koliko vremena ćete tome posvetiti. U osnovi, to je isto kao i zakazivanje sastanka. Vi birate dan, kao i vrijeme početka i završetka. I što je najvažnije, rezervišete vrijeme u svom kalendaru kako biste izbjegli sukobe kalendara.

Kada rezervišete termin, trebalo bi da ga tretirate kao sastanak. Ako radite na zadatku u ograničenom vremenu, neće vas ometati pomjeranja rasporeda ili ometanja. U pozadini efikasnosti ovakvog pristupa zadacima je nešto što psiholozi nazivaju ‘postavljanje namjere implementacije’, što je samo fensi način da se kaže, ‘planirajte šta ćete i kada ćete to učiniti’.

Meni lično je ovakav način rada pomogao da se pomirim sa sudbinom, koja kaže da sam ljudsko biće, a ne robot. Ljudski mozak nije u stanju da obavlja više zadataka, barem ne na nivou na kome bi mi to željeli. Mozak mora ponovo učitavati informacije svaki put kada mijenjamo zadatke, što oduzima energiju i vrijeme. Zato, kada postavim sebi određeni vremenski okvir, fokusiram se na jedan po jedan zadatak (ili srodnu grupu zadataka).  Moguče je da u vašem slučaju neće funkcionisati, ali na mom primjeru pokazuje rezultate.

Bez obzira na ishod, svoj posao proglašavam obavljenim na kraju vremenskog okvira koji sam sebi zadao. ne tapkam u mjestu. prelazim na sljedeći zadatak ili na odmor. Nakon toga procjenjujem da li sam postigao svoje ciljeve ili nisam. Pregledam svoj napredak na kraju svakog vremenskog okvira ili dana. Mogu li nešto naučiti i primijeniti na svoje buduće rasporede ako završim sve svoje zadatke? Ako ne, treba se zapitati zašto. Da li smo dali dovoljno vremena da se zadatak završi? Šta nas je omelo ili izbacilo iz kolosijeka?

IZVORNikola Kandić
Prethodni članakZavod za javno zdravstvo Federacije BiH javnosti predstavio Program “Pregledaj-progledaj”
Naredni članak10. oktobar – Svjetski dan mentalnog zdravlja