Naslovnica Iz mog ugla Nedostaješ.

Nedostaješ.

Nedostaje tvoj doček odmah sa vrata, mahanje repom i počasni krug koji si pravio oko nas dvoje, izliječući na hodnik i redovno proklizavajući na otiraču, koji bi završio na pola hodnika.

Nedostaje mi tvoja bojazan i strah od kesa iz prodavnice, da smo tebe slušali davno bi samo cekere nosali.

Nedostaješ mi ove noći dok sjedim i radim u gluho doba, obično bi se nekad oko dva-tri i ti probudio, otresao i protegnuo i došao da vidiš jesam li stvarno još budna i onda legao pored mene.

Nedostaje mi da te preskačemo. Uvijek i svuda si bio na putu, u najnemogućijim pozama.

Nedostaje mi sve što smo riktali i ravnali prema tebi.

Nedostaje mi tvoje jutarnje rasanjivanje i trljanje njuške šapicama (Bože, kako si samo bio sladak u tim trenucima).

Nedostaje mi da zateknem tebe i Z., kako spavate u istom položaju.

Nedostaje mi tvoja pažnja. Tvoj detektor emocija. Tvoja glava koju nisi htio pomjeriti sve dok te ne pomazim i tako si popravim raspoloženje.

Nedostaje mi tvoje ganjanje repa.

Nedostaje mi tvoje sumanuto trčanje po šumi. Donošenje grančuga. Jedenje zemlje. I pijeska kada si bio manji.

Nedostaje mi skidanje čička sa tvog krzna. I krpelja.

Neodstaje mi tvoje uvaljivanje u balegu. I ljudski izmet. Ah, da i nepropisno odložene dječije pelene su ti bile među omiljenim „igračkama“.

Nedostaje mi tvoj skrušeni, pokajnički pogled kada napraviš zijan.

Nedostaje mi tvoje dobošanje repom po krevetu kada se ujutro svo troje razbuđujemo.

Nedostaje mi prošlo ljeto kada smo svo troje skupa išli u šetnje i dobacivali se svijetlećom lopticom u mraku.

Nedostaje mi tvoj osmijeh. Tvoje igranje sa lopticama.

Nedostaje mi tvoje radovanje svakom prolazniku i svakome ko bi bio spreman da te mazi. A tebi je teško bilo odoljeti.

Hvala ti. Hvala ti jer si nas odobrao da gotovo devet godina budemo tvoji ljudi.

Nedostaje mi tvoje glasno klopanje.

Nedostaje mi tvoja mokra njuška koju zagnjuriš u posudu kada piješ vodu i onda dođeš da se pohvališ. I skroz nas skvasiš.

Nedostaje mi tvoje radovanje tvojoj omiljenoj slastici – dentastixu. Žalim što nikada nismo snimili to tvoje radovanje i teatralni ples oko trita, tvoj galop dok ga pobjedonosno nosiš u hodinik.

A možda i bolje što nismo. Tako si nam svaki put davao lekciju o tome kako biti prisutan ovdje i sada. Kako se radovati svaki dan. Kako bezuvjetno voljeti i davati puno više nego što se od nas očekuje.

Nedostaješ mi blento. Naš bebač. Čupo. Smrdo. Kakilica. Naš Bak.

Plašila sam se rastanka sa tobom. Kako prolaze dani, sve mi je gore. Praznina je sve veća.  

Znam da nisi volio suze, no jače su od mene.

Pokušavam se utješiti sa rečenicom jednog dječaka koji je rekao da zna zašto psi žive kraće od ljudi. On je rekao: “Ljudi se rode kako bi naučili kako živjeti dobar život, voljeti druge čitavo vrijeme i biti dobar, zar ne? Psi to odmah znaju i zato ne moraju živjeti toliko dugo kao mi.”

IZVORDragana Grbic-Hasibovic
Prethodni članakRun&More Weekend
Naredni članakSvjetski dan svjesnosti o autizmu