Strah je često velika prepreka da koračamo zadovoljni kroz život. Često nas je strah opekotina koje kroz život nastaju. Ko se jednom opeče, pazit će dobro da se drugi put ne bi opekao. Poenta je u tome, što se većinom opečemo na pogrešne ljude ili na pogrešne stvari, pa kada nam se prave osobe ili stvari poslije te vatrene torture pojave, zaobilazimo ih iz straha da opet ne bi neki ožiljak u nama nastao. Pristati opet na nešto što je u čovjeku ostavilo negativne posljedice je mač sa dvije oštrice. Čovjek bi opet mogao ići kroz vatru, a mogao bi isto tako, ukoliko se odluči stići na jedno lijepo mjesto koje je samo u svojoj mašti uspio pronaći.
To bi se možda moglo uporediti sa putovanjem na kojem smo doživjeli neko neugodno iskustvo. Poslije toga, ne želimo da putujemo. Strah nas je. Ali da ne bi skroz ugasili čar putovanja gledamo na TV-u neke reportaže u kojima se prikazuju razna mjesta na koje smo prije neugodnog iskustva planirali ići. Sada ih samo gledamo i maštamo. Strah je jači. Šta ako se ponovo opečemo? A šta ako nam baš sada bude to najljepše putovanje koje smo doživjeli?
Hoćemo li ipak sebi dati drugu šansu da možda nešto lijepo doživimo ili ćemo do kraja života sjediti za TV-om i maštati? Mašta može svašta, ali isto tako čovjek može svašta realizovati ako se odluči napraviti prvi korak. Možda smo prije naših opekotina bili samo kamen koji je čekao da dobije neki oblik. Možda nas je taj strah od opekotina isklesao i napravio od nas najbolji mogući oblik kako bismo na kraju mogli ga pobijediti. Čovjek bi trebao biti svjestan da ga strah i sva loša iskustva ojačaju.
Sada je pravo vrijeme da čovjek ustane, ugasi TV i zagrli svoj strah kojeg se plašio i napokon shvati da mu taj strah ništa ne može, jer mu je očeličio mišiće.
Otkucaji srca su za svakoga ograničeni! Pitanje je samo da li čovjek želi što više otkucaja provesti maštajući ispred TV-a ili ipak želi da pobijedi svoj strah i da živi život?
Jeste li se vi ikad opekli?
