Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Pušo – pas koji se ne zaboravlja

Lejla Motoruga: Pušo – pas koji se ne zaboravlja

Kažu: “Pas je najbolji čovjekov prijatelj.” Slažem se. Ako vas pas zavoli, on će uvujek biti na vašoj strani i neće vas nikad izdati. Štiti će vas koliko god može. Od svega i svačega, pa makar to za njega smrtno završilo. Sve dok njegovo srce kuca, on će vam biti vjeran prijatelj.

Takav pas bio je Pušo. Pušo se rodio nekad pretkraj rata. On je bio svačiji a ničiji. Jednostavno se pojavio u naselju. Kako su godine odmicale Pušu su svi zavoljeli. Svako mu je davao da jede i da pije. A pas bi zauzvrat čuvao cijelo naselje. Ali to nije bilo sve. Pušo je znao kada ko iz kuće izlazi. Sačekao bi tu osobu ispred vrata i otpratio ju je do autobuske stanice koja je bila udaljena desetak minuta pješke.

Ja sam krenula u srednju školu kada je Pušo počeo dolaziti po mene. Znao je tačno kada sam bila prva smjena, a kada druga. Sve što sam mu govorila razumio je. Nije samo moje riječi razumio, nego i riječi cijelog komšiluka.

Jednog dana Puše nije bilo pred mojim vratima a ja sam htjela da idem u školu. Prvo sam pomislila da me je zaboravio, ali sutradan kada se opet nije pojavio shvatila sam da ga nema. Pušu niko nije vidio dva dana. Znali smo da nešto nije uredu. Mislili smo da je mrtav. Međutim, cuko se poslije šest dana vratio u naselje. Šepao je. Prednja noga mu je bila povrijeđena i nije imao snage. Svi iz komšiluka su psu pomogli da se opet vrati na sve četiri noge. Nekoliko dana je samo ležao ispred svačijih vrata pomalo i lizao svoju ranjenu nogu. Pretpostavlja se da je nagazio na minu ili da ga je lovac puškom ranio. Zahvaljujući cijelom komšiluku Puši se vratila snaga. Nažalost, prednja noga mu nikad nije u potpunosti zamladila. Šepao je do kraja života. I do kraja svog života se brinuo da svako od nas dođe do autobuske stanice.

Sa Pušom sam se baš kao sa čovjekom ispričala.

Jednog dana, čini mi se da je bila 2004. ili 2005. godina, komšija je Pušu našao u svojoj bašti. Ležao je nepokretno. Njegovo srce je prestalo kucati. Cijeli komšiluk se od Puše oprostio.

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Prethodni članakEdukativna radionica: Muzej u koferu
Naredni članakJasna Primorac: Ovo je zemlja moja