Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Propuštena šansa

Lejla Motoruga: Propuštena šansa

Prije nego što konačno odem iz ovog ubijajućeg odnosa, dat ću svemu još jednu šansu ne bi li se desila neka promjena. U dubini duše sam znao da je ta šansa uzaludna, ali mi je bilo važno znati da sam sve pokušao da taj naš odnos spasim. Ukoliko bih odmah otišao, osjećao bih krivicu. A šta ima gore u životu, nego osjećati krivicu za nešto?

Ima već nekoliko godina kako sebi postavljam jedna te ista pitanja: Kako znati šta je ispravno? Da li idem trenutno ispravnim putem? Zašto smo postali stranci?…

Iskren da budem ne znam šta se tačno desilo u našem odnosu i ne znam kada ni kako. Znam samo da se nešto desilo na šta ja više nemam uticaj. Pitam se često da li se to sve moglo spriječiti?

Već deset godina sam u braku. Da će mi doći brak do ove tačke do koje je došao, nisam očekivao. Vjenčali smo se iz ljubavi. To je u današnjem vremenu rijetkost. Zaista, bila je prava ljubav. Moja supruga Emina i ja smo toliko toga prošli. I dobrog i lošeg. Ali nikada prije nismo došli do te tačke da bi nam se brak mogao raspasti. Ponekad pomislim da Emina nije svjesna toga. Naš odnos je bio dobar sve do unazad tri godine. Imamo i dvije kćerke koje su nam obogatile život. Bili smo sretna porodica koja je uživala u svakom trenutku. Gledali smo barem jednom godišnje da odemo negdje na more. Svi smo voljeli more. Kada je bila s prvim djetetom trudna, moja supruga je samostalno odlučila dati otkaz na poslu. Previše joj je posao bio stresan. Zdravlje joj se zbog toga počelo narušavati. Shvatio sam tu njenu odluku i podržavao je. Ja sam radio kao ekonomista u jednoj stranoj firmi. Plata mi je bila dobra i bila je dovoljna za sve nas.

Emina je zaista bila dobra majka i supruga. Kada nam se rodila prva kćerka bili smo presretni. Imao sam osjećaj da ćemo trajati vječno. Emina se toliko brinula oko našeg djeteta, da je odlučila da ne traži posao sve dok nam je moja plata bila dovoljna. Složio sam se sa svojom suprugom, jer je toliku ljubav uložila kako bi naše curice odgojila. Ja sam također nastojao da što više vremena s njima provodim. Za vikend bi često na neki izlet išli. Bilo mi je bitno da dosta vremena zajedno provodimo. Ubrzo nam je na svijet došla i druga kćerka. Bila je to velika radost! Slagao bih kada bih rekao da je bilo sve idealno. Kada brak bude krunisan djecom dosta se toga promijeni. Ali važno je znati upravljati promjenama. To smo moja supruga i ja znale. S vremena na vrijeme bi se i posvađali, ali to je normalno. Ne postoji brak u kojima je sve med i mlijeko. Poslije svake nesuglasice smo se brzo pomirili.

Tako je vrijeme letilo, a mi smo bili sretna porodica. U jednom trenutku, prije tri godine, sam počeo primječivati da mi nedostaju neke sitnice u braku zbog kojih sam se uvijek radovao. To su bile stvari koje se za čovjeka podrazumijevaju, a meni se nisu podrazumijevale. U jednom trenutku sam se zapitao kada me je supruga zadnji put jako zagrila i poljubila? Nisam mogao da se sjetim. Zadnjih mjeseci sam uvijek bio ja inicijator za te sitnice. Odlučio sam sačekati da vidim kada će mi supruga prići, zagrliti me i poljubiti. Dugo sam čekao i nisam imao strpljenja još duže čekati. Tada sam shvatio da sam svoju ženu koju svaki dan viđam neopisivo poželio. Odlučio sam da presječem tu agoniju čekanja. Prišao sam joj i zagrlio je. Mislio sam da će moja agonija sada prestati, ali ona je i dalje bila prisutna. Ovo mi je bio najhladniji zagrljaj. Imao sam osjećaj da smo i ona i ja jedva čekali da prestane. Zagrljaj je bio isforsiran. Najgore od svega mi je bilo to što ne znam šta se počelo dešavati.

Emina je i dalje bila dobra majka i domaćica. Kćerke su nam bile sretne. Samo odnos imeđu mene i supruge je počeo da tone. Neprimjetno. Sve što ide neprimjetno teško je zaustaviti. Na početku sam mislio da je to normalno i da će se za koji dan sve vratiti u normalu. Međutim, nije bilo tako. Naš odnos je bio svakim danom sve gori i gori. Drastične svađe bi nastale oko gluposti. Jednom smo se posvađali zbog toga što sam zaboravio kupiti čokoladu za kuhanje. Zapitao sam se da li je čokolada za kuhanje kriva za naš brak koji je neprimjetno počeo da tone?

Vrijeme je teklo, a sve se vrtjelo u krug. Hodao sam optimistično kroz život i mislio sam da će se desiti neka promjena u mom braku. Pokušao sam sa svojom ženom popričati, ali ona nije bila svjesna da nešto u našem odnosu nije uredu. Popustio sam, jer sam vidio da je besmisleno. Postojali su neki trenuci koji su mi davali nadu da će naš odnos opet stabilan postati, ali prevario sam se. Tako su dvije godine prošle. Tada sam shvatio da sam se udaljio od žene. Iz dana u dan smo sve manje komunicirali. Često bi se naši razgovori pretvorili u nerazumijevanje ili prilika za “napad”. Počeli smo sve češće da šutimo. U našem stanu, u kojem su nekada izbijale ljubav i smijeh sada izbija neprijatna tišina.

Počeo sam da razmišljam o tome da se rastavim od žene. Jedno je razmišljati a drugo je razmišljanje u djelo pretvoriti. Ne bih volio da djeca ispaštaju zbog našeg odnosa. Trudio sam se da nađem neko rješenje. Razmišljao sam i o tome od čega bi Emina živjela ukoliko bi se razveli? Već dugo vremena je nezaposlnea. Da li bi našla odgovarajući posao? Da li bi mi zabranila djecu da viđam? Što sam duže vremena razmišljao o tome da napustim svoju ženu sve mi je gore bilo. Odlučio sam ostati u našem razvaljenom odnosu.

Vrijeme je i dalje teklo, a naš brak je sve više tonuo. Sada je primjetno tonuo. Emina i ja smo postale ličnosti koje se više ne poznaju. Postali smo stranci. Živjeli smo dan za danom u takvom odnosu. Ne znam je li moja supruga shvatila koliko smo se zapravo psihički udaljili? Nisam više znao kako da spasim taj brak. Muka mi je bila od cijele situacije, a nisam mogao izaći iz nje. Počeo sam da radim prekovremeno, pa čak sam i subotom radio. Pomisao na onu neprijatnu tišinu me je polahko ubijala. Prestali smo i zajedno ići na izlete i zajedno jesti za stolom. Većinom bi nedjeljom samo ja sa svojim kćerkicama išao sam na izlet, a Emina bi u toku sedmice dok sam ja bio na poslu.

Već tri godine živimo u toj neprijatnoj tišini. Za mjesec dana planiran je godišnji odmor na more. Ali ja sam došao do te tačke da ne želim na ovaj način na more. Odlučio sam da uradim sve što je do mene ne bi li se naš odnos popravio. Ukoliko se ne popravi, shvatio sam da moram ići. Preživjet ćemo svi tu odluku. Bio bih ja i dalje dobar otac svojoj dijeci i finansirao bi ih. Samo moje životno putovanje s Eminom bi se završilo. Ovakav odnos ne bih izdržao do kraja života…Previše volim život da bih pristao dalje na ovakav brak. Ali evo, dat ću sebi još tu šansu da vidim hoće li se šta promijeniti u našem odnosu. Dao sam sebi mogućnost da doživim s Eminom još lijepih trenutaka. Dao sam sebi šansu da me moja supruga iz čiste ljubavi zagrli i poljubi, dao sam sebi šansu da se kao nekada smijem sa svojom suprugom, dao sam sebi šanu da napokon prestane ova neprijatna tišina, dao sam sebi šansu za mnogošta. Prolazili su dani….a šansa da će se nešto desiti je sve manja bila. Za to vrijeme sam gledao da što ljuazniji budem prema svojoj supruzi i izbjegavao sam svaki konflikt. Vrijeme je i dalje teklo. Nije se zaustavilo. Hladnoća moje supruge me počela ubijati. Svakim danom se više.

Za nekoliko dana je bio planiran odlazak na more. Ja nisam imao želju da idem. Znao sam sada da je došlo pravo vrijeme da moram jednu važnu odluku donijeti. Čim su nam djeca legla, rekao sam svojoj supruzi da želim da se rastanemo. Kada sam joj to rekao nisam previše razmišljao o posljedicama koje bi zbog toga nastale. Umjesto toga razmišljao sam o posljedicama koje bi mogle nastati ako ne bi donio tu odluku. Da li bi nas ta neprijatna tišina ubila prije vremena?

Moja supruga me je čudno gledala i mislila je da se šalim, ali ja se nisam šalio. Pitala me ljutito zašto želim da se rastanemo?

Iskren da budem, nisam joj imao snage objašnjavati. Još više me je ubilo to pitanje na kraju, nego cijeli naš odnos zadnjih godina. Nisam se osjećao dužan da joj odgovorim na to pitanje. Mislio sam da je dovoljno pametna da sama skonta…

Otišao sam od svoje supruge. Znam da neće biti ovo lagan period ni za koga. Ali u svakom slučaju bit će lakše nego živjeti u lažnoj priči.

Moja supruga je bila primorena da počne opet raditi. Brzo je našla posao. Starateljstvo nad djecom smo dobili oboje. To me je najviše plašilo. Strah me je bilo da mi bivša supruga zabrani da viđam djecu. Ali hvala Bogu, nije se moj strah obistinio.

Veliki stan kojeg smo imali smo prodali i kupili smo dva mala stana. U jednom je živjela moja bivša supruga, a u drugom sam ja. Bili smo dovoljno pametni da se kao normalni ljudi oko djece možemo dogovoriti.

Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na cijelu situaciju. Ali mi je najvažnije da je ona neprijatna tišina nestala i da ne osjećam više Emininu hladnoću.

Sada nakon nekog vremena se pitam da li Emina zaista nikada nije osjetila da smo postali stranci i da smo se toliko psihički udaljili?

**Tekst nije pisan po stvarnom događaju.

Prethodni članakSARAJEVO CITY CARD: KLJUČ SARAJEVA U VAŠIM RUKAMA
Naredni članakDa li je vaša kreativnost lavlja? YOUNG LIONS BiH vas poziva da pokažete šta znate!