Želim nešto da napišem prije nego što se moje svjetlo ugasi. Mišljenja sam tog da sve što se napiše nekako nastavlja živjeti. Negdje. Neće se ugasiti kao što će se moje svjetlo ugasiti. Uskoro. Ruke mi se tresu dok uzimam pero i umačem ga u tintu kako bih prve redove napisala.
Osamdeset mi je godina, nisam sigurna hoću li sljedeću godinu doživjeti. Ne želim previše da odugovlačim sa pisanjem. Strah me je da mi sjećanja nestanu. Ako se to desi onda neće imati šansu da nastave živjeti i otičiće sa mnom kada se moje svjetlo ugasi. Još uvijek vidim uz pomoć jake dioptrije. Ako mi se vid pogorša, a ja ne budem napisala svoje sjećanje, onda će se ti doživljeni trenuci, kada se ugasi moje svjetlo u svjetlost pretvoriti i nestaće negdje u nebu. Niko ih više neće moći vidjeti.
Ruke su mi se sve više tresle kada sam se vratila šezdeset godina unazad. Iako sam svjesna da ništa tada nisam mogla učiniti, željela bih da mogu vratiti vrijeme i ipak nešto drugačije pokušam učiniti. Ali znam da je to nemoguće. Bogu hvala što me mozak još služi. Sjećam se još uvijek svih detalja kao da se to sve jučer desilo. Zapravo taj događaj je bio sama mali djelić mog života. Da mu nisam toliku pažnju pridavala, on bi se pretvorio u prah i bio bi kao da se nikad nije desio. Ali, ja sam birala da taj trenutak u mom životu odigra bitnu ulogu.
Sasvim slučajno sam se zadesila na jednom mjestu kojeg ja čak nisam ni birala. To mjesto je izabralo mene. Na tom mjestu smo se on i ja ugledali. Sasvim slučajno. Zapitala sam se tada što se taj susret nije mogao prije desiti ili možda tek nekad u budućnosti?
Odgovor na to pitanje sam veoma brzo pronašla. Sreli smo se baš u toj sekundi kada smo naše maske odbacili. On je bio on, a ja sam bila ja. Ta sekunda se toliko slučajno desila da ni on ni ja nismo stigli staviti naše maske. Da je ta sekunda trajala vječno, sigurna sam da bi zajedno sretno živjeli do kraja života, ali otkucala je sljedeća sekunda koja nam je omogućila da opet stavimo naše maske i nastavimo živjeti kao što smo to činili prije tog susreta na tom mjestu kojeg nismo mi birali, nego je ono izabralo nas.
Znala sam jedno: bez obzira na maske koje smo nosili sa sobom, u našim srcima smo nosili baš i tu jednu sekundu koja nas je tada iznenadila. Gdje god bi bili i skim god bi bili, ta jedna sekunda gdje je on bio on i ja bila ja bila je uvijek zapečaćena u našim srcima.
Umočila sam pero opet u tintu kako bih na kraju svega napisanog mogla tačku staviti. Poslije toga savila sam papir na pola i stavila ga u jednu ladicu. Znala sam da će se ta ladica tek otvoriti kada se moje svjetlo ugasi.
Poslije toga sam drhtavih ruku zaspala. Kada sam se sljedećeg jutra probudila shvatila sam da se jedno svjetlo u meni ugasilo. Izgubila sam vid. Ali bez obzira na to, ona jedna sekunda koja se desila prije šezdeset godina svijetlila je u mom srcu najjače što je mogla.
