Život nam često servira stvari koje ne želimo i koje ne očekujemo. A šta čovjeku preostaje drugo nego da se bori protiv tih životnih valova? Ima li čovjek uopšta drugog izbora?
Do prije sedam godina, moj život je savršeno izgledao. Završila sam ekonomiju i odmah se zaposlila u jednoj firmi u računovodstvu. Bila sam jako pozitivna osoba i prenosila sam tu energiju na kolege. Često bi poslije posla, moj dečko Nedim dolazio po mene kako bismo mogli negdje na kafu otoći. Nedim je bio od mene tri godine stariji i radio je u banci. Sasvim slučajno smo se upoznali na fakultetskim stepenicama. Kada sam ja bila prva godina, on je bio pri kraju studiranja. Jedne prilike, nisam gledala ispred sebe dok sam se penjala na drugi sprat fakulteta kako bih izašla na ispit i udarim u Nedima. Od tada je magija između njega i mene počela.
Čarolija između mene i Nedima iz dana u dan je sve više rasla. Kada bi došao moj dečko na posao po mene, kolege su mi zavidjele, jer većina njih je bila razočarana u ljubav ili su imali nekih ljubavnih problema. Ja sam voljela Nedima i on je volio mene.
Jedne večere, Nedim i ja smo izašli. Na njemu sam vidjela da je pomalo uzbuđen. Nisam baš odmah skontala zbog čega. Izveo me je tu noć na večeru. U jednom trenutku je iz džepa izvadio prsten i zaprosio me. Mislila sam da sanjam. Brzo poslije toga smo se vjenčali. Digli smo kredit i kupili stan. Sreća je našim venama tekla.
Prije šest godina sam saznala da sam u drugom stanju. Moj muž i ja bili smo presretni što ćemo postati roditelji. Počeli smo dječju sobu uređivati. Čim smo saznali da će biti dječak, donijeli smo odluku da će se zvati Davud. Moj muž je u našem nerođenom djetetu već ugledao talenat za fudbal i zamišljao kako je najbolji igrač u ekipi.
Uvijek kada bih išla na kontrolu, doktori bi mi rekli da je sve OK s djetetom. Međutim, kada sam zakoračila u sedmi mjesec trudnoće, otišla sam ponovo na pregled. Tada je moj muž išao sa mnom. Hvala Bogu! Inače ne znam kako bih podnijela istinu s kojom sam suočena. Doktor mi je tada saopštio da izgleda da nešto s djetetom nije uredu. Rekao je da sve ukazuje na to da ću roditi dijete s Downovim sindromom. Mislila sam da sam pogrešno čula, ali doktor je dva puta ponovio jednu te istu rečenicu. Pokušala sam nešto reći, ali nisam imala snage, a i zraka mi je ponestajalo. Sjećam se da me je doktor nekoliko puta dozivao kako bi od mene neku reakciju dobio. Kada sam došla do dovoljne količine zraka upitala sam doktora kako to misli, jer je do sada sve bilo uredu? On je na to samo rekao da prije ništa nije mogao nespecifično uočiti. Bila sam bijesna na doktora. Moj svijet se počeo rušiti. Odakle doktoru pravo da mi tako nešto kaže. Zašto ništa prije nije rekao??? Zašto?
Čim sam izašla iz ljekarske sobe, moj muž je primijetio da nešto nije kako treba. Ispričala sam mu šta mi je rekao doktor. I on je kao i ja bio u šoku. Prvi put da sam vidjela kako moj muž plače. Suze su mu se kotrljale niz obraze. Zagrlio me je u tom trenutku. Ja nisam znala kako da reagujem. Osjećala sam potrebu da budem sama. Taj dan nisam puno s mužem pričala. Jedva sam čekala da ode na posao kako bih mogla svoju ljutnju i tugu ispoljiti. Ja sam već neko vrijeme bila na bolovanju. Kada je Nedim otišao na posao plakala sam. Svoje suze nisam mogla zaustaviti. Počela sam se Bogu obraćati i pitati ga zašto mi to radi? Zašto mi doktor nije rekao ranije da ću roditi dijete s Downovim sindromom. Da mi je rekao na vrijeme, možda bih se odlučila za abortus. Ja sam željela sretan život. A kako da budem sretna i kako da moje dijete bude sretno ako nešto u životu nije kako treba? Počela sam da razmišljam o tome kako ću svoje nerođeno dijete nadživjeti. Nisam bila spremna da gledam kako će moje dijete umrijeti prije mene. Počela sam razmišljati o tome kako će se uvijek ljudi okretati kada vide moje dijete i prstom pokazivati na njega. Počela sam razmišljati o tome da će mom djetetu trebati cijelog života njega i kako više neću moći živjeti kao što sam živjela. Bez obzira na to što je između Nedima i mene bila velika ljubav, počela sam o tome razmišljati da bi me mogao napustiti. Strah je sve više u mom tijelu bio prisutan. Gledala sam svoj stomak u ogledalu i derala se postavljajući pitanje Bogu “Zašto???”. Zašto je Bog izabrao mene za ovako nešto? Bila sam jako ljuta. Kada sam malo došla sebi, počela sam o tome da razmišljam da li bi zaista abortirala dijete da sam na vrijeme saznala? Da li bih ja tako nešto mogla uraditi? Da li bih ja tada bila ubica? Kako bih s takvom odlukom mogla živjeti. Nikad ne zna čovjek šta se u njemu krije dok ne dođe trenutak gdje baš nešto od toga što je u njemu skriveno mora otkriti. Gledala sam se dalje u ogledalu i polahko sam sebi samoj počela padati u očima zato što sam razmišljala o tome da nevino i nerođeno dijete ubijem.
Nakon nekog vremena sam počela osjećati zahvalnost što mi je uskraćena mogućnost da abortiram dijete. Shvatila sam da moram ovo dijete koje je plod ljubavi roditi. Znala sam da će mi život uskoro drugačije izgledati. Kada se moj muž vratio s posla, zagrlila sam ga. Jako. On mi je uzvratio još jačim zagrljajem. Rekao mi je da će biti sve dobro i da ćemo zajedno kroz sve proći. Iskrena da budem, od tolikog straha, nisam znala šta sve mogu očekivati od svog muža. Hvala Bogu, moj muž je ostao uz mene i ulivao mi je kapi nade da će nekako sve dobro biti. Puno smo pričali. Komunikacija je ključ svega. Nedim je shvatio da naš Davud možda neće biti profesionalni fudbaler, ali će možda biti dijete s kojim će uživati igrajući se lopte. Što sam više s mužem pričala na tu temu, strah je sve manji bio. Trebalo mi je mjesec dana da se pomirim s tim da ću uskoro držati u rukama dijete koje će biti drugačije. Nisam imala više snage da krivim doktora niti Boga za svoju situaciju. Znala sam da ništa ne mogu promijeniti i da mi jedino preostaje to da prihvatim svoju sudbinu.
Došao je i dan kada sam trebala da se porodim. Iskreno rečeno, osjećala sam veliku dozu straha. Nije me bilo strah porođaja, nego me je bilo strah kako ću svoje dijete koje je drugačije od ostale djece doživjeti. Da li ću ga moći čvrsto zagrliti onako kako sam to zamišljala. Šta ako to dijete, koje nije nimalo krivo zato što je drugačije, ne budem mogla zavoljeti? Šta ako tom djetetu ne budem mogla dati ljubav i budem loša majka?
Bila je nedjelja kada su trudovi krenuli, a u mojoj glavi je haos nastao. Moj brižni muž me je odvezao do porodilišta. Prije nego što sam otišla u salu da se porodim, šapnuo mi je da će sve biti dobro. Zbog komplikacija pri porođaju, Davud je na kraju rođen carskim rezom. Hvala Bogu na kraju se sve dobro završilo. Meni je srce lupalo sve jače i jače jer nisam znala kakvu ću emociju prema svom djetetu imati. Kada mi je babica stavila dijete na grudi osjećala sam toliku ljubav. Osjećala sam toplinu. Osjećala sam kako srce mog djeteta kuca. Počela sam plakati. U tom trenutku sam krivila sebe što sam uopšte mogla pomišljati o tome da abortiram svoje dijete. Ljuta sam bila na sebe. U životu nikad nisam osjetila ovoliku dozu ljubavi kao na dan kada sam rodila svog dječaka. Moj dječak i ja smo se brzo jedno na drugo navikli. Strah me je bilo svoje dijete dati doktorima ili nekome drugom.
Poslije nekoliko sati opet sam držala svog Davuda. Dojio je. Njegovo tijelo je bilo toplo. Gledala sam ga. Nije puno drugačije izgledao od ostale novorođene djece. Poljubila sam ga u čelo i zagrlila najjače što sam mogla. Strah koji je tekao mojim venama je nestao.
Došao je trenutak kada je moj muž prvi put vidio svog sina. Nedim ga je jako zagrlio i poljubio. Davud mu se osmjehnuo. Vidjela sam ogromnu ljubav između njih. Da, život mi se promijenio otkako je naš sin rođen. Nedim i ja volimo naše dijete bez obzira na to što je drugačije. Ja sam dala otkaz na poslu i posvetila sam se sinu. Ljubav koju nam Davud daje je neopisiva. Zaista je ljubav pokretač svega. Gdje je zasađena ljubav izrast će nešto neopisivo lijepo.
Naše dijete treba veću brigu i njegu nego druga djeca. Nedim i ja dajemo sve od sebe da naš Davud odraste u lijepom okruženju. Kada nam je sin napunio dvije godine doktor nam je rekao da je vid našeg dječaka jako loš i da ima veliku dioptriju. Dobio je naočale.
Moj Davud mi je obogatio život! Naš sin je rastao. Do četvrte godine je mrmljao. Pričanje mu je teško palo. U komunikaciji smo koristili i ruke i razne znakove. Niko mi nije mogao oduzeti ovaj smješak pun ljubavi i pogled pun topline. Prošle godine, kada je napunio četiri godine prvi put je izgovorio jednu riječ. Rekao je “mama”.
Ne znam šta me čeka u budućnosti i ne želim previše unaprijed da razmišljam. Molim Boga da mi samo da ono što mogu podnijeti. Iako smo bili sada drugačija porodica u odnosu na ostale porodice, zračili smo ljubavlju. U našem domu je odzvanjao smijeh.
Hvala Bogu što mi je u život poslao Nedima i Davuda.
Lejla Motoruga
*Tekst nije autobiografski*
