Bio jednom jedan čovjek. Živio je u selu gdje su prije deset godina na misteriozan način stabla jabuka prestala rađati. Niko nije znao zašto. Svi u selu su poželjeli jesti jabuke. Ako bude ovo stanje potrajalo, ljudi iz sela će zaboraviti ukus jabuke. Svako ko je imao posađeno stablo te voćke, stalno je obilazio to beživotno drvo ne bi li ugledao neku promjenu na njemu. Ali koliko god se ljudi trudili, stablo je bilo i dalje osušeno. Ljudi su svaki dan po nekoliko sati odvajali kako bi pokušali drvo oživjeti, ali ništa nije pomagalo.
Jednog dana taj čovjek iz sela je otišao u šumu. Nadao se da će tamo pronaći stablo jabuke i da će nabrati dovoljno jabuka da podijeli s prijateljima i komšilukom. Međutim, tragajući za voćem, čovjek se u šumi izgubio. Na svaki mogući način je pokušao da nađe izlaz iz šume, ali već tri dana luta. S obzirom na to da skoro ništa nije jeo ni pio dok je lutao, ponestajalo mu je snage. Onesvijestio se. Nakon nekog vremena, osjetio je da ga neko tapka po ramenu u doziva sa “Hej ti”. Polako je otvorio oči. Ugledao je starijeg čovjeka. Bio je sijed i imao je bradu. Bio je u bijeloj odjeći. Stariji čovjek mu je dao iz svoje bočice vode i poveo ga sa sobom kući. Dok mu je prosijedi čovjek sipao u tanjir vruće čorbice, zalutali čovjek mu je ispričao kako je krenuo u šumu ne bi li pronašao stablo jabuke. Poslije toga stariji čovjek mu je rekao:
– Slušaj me sad pažljivo! Ja te mogu odvesti do stabla jabuke koje se nalazi blizu moje kućice, pa ti uberi koliko god želiš jabuka, a mogu ti i reći kako će vam u selu opet početi jabuka rađati. Koju opciju želiš?
– Drugu, odgovorio je jasno i glasno zalutali čovjek.
– To je toliko jednostavno!- rekao je sijedi čovjek.
– Pa ako je tako jednostavno onda mi recite šta trebam da uradim!- rekao je zbunjeno zalutali čovjek.
– Pretpostavljam da ste svi u selu toliku pažnju posvetili stablu beživotne jabuke da ste zaboravili na druga stabla. Šta vam je s kruškama ili šljivama?- upitao je starac.
– Pa kruške i šljive rađaju, samo otkako nam jabuka ne rađa, slabo ko jede šljive i kruške. Svi smo poželjeli okusiti jabuku.- rekao je zalutali čovjek.
– Eeeee u tome leži problem. Da bi vam u selu opet rodila jabuka dovoljno je samo da joj manju pažnju posvećujete. Uživajte ovu godinu u kruškama i šljivama pa ćete vidjeti da će vam jabuka sljedeće godine roditi.
– Jeste li sigurni?- upitao je zalutali.
– Jesam! rekao je odlučno stariji čovjek.
Poslije ovog razgovora, stariji čovjek je pokazao put zalutalom čovjeku koji vodi iz šume. Kada se vratio u svoje selo ispričao je svima šta mu je sijedi starac rekao. Iako su ljudi u selu bili skeptični u to što su čuli od svog komšije, odlučili su da uvaže savjet starca. Odmah su krenuli da beru kruške i šljive. Bili su zaboravili i na njihov ukus. Dok su brali voće, uživali su jedući voće.
Došla je sljedeća godina. Prvi put poslije deset godina jabuka je opet rodila.
Zaključak priče: Čovjek se ponekad toliko istroši želeći nešto silno. U tom stanju često zaboravi na vrijednost stvari koje ima. Zanemari ih. U želji je uvijek važan plamen želje. On ne smije biti jak, jer bi mogao cijelu želju progutati, a ne smije biti ni blag, jer inače želja ne bi imala šansu da oživi.
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
