Sjedila sam u kuhinji prekoputa svog muža kada mi je odlučio da oduzme zrak koji dišem. Deset sekundi prije nego što mi je saopštio da me napušta imala sam osmijeh na licu. Radovala sam mu se. Pokušala sam ga zagrliti i poljubiti. Međutim odbio me je od sebe. Pokušala sam to njegovo ponašanje pravdati misleći da je umoran od posla.
Bez obzira na to što smo već deset godina u braku, svaki put kada bih ga vidjela obradovala bih mu se. Napravila sam nam za ručak njegovo omiljeno jelo: piletina u kari sosu i pekarski krompir. Napravila sam to jelo s ljubavlju. Kao i u svakom braku, imali smo s vremena na vrijeme neke svađe. Dešavalo se i to da cijeli dan ne pričamo, ali bi se uvijek na kraju pomirili. Voljela sam Arijana. Udala sam se za njega iz ljubavi. Imamo dvoje djece. Sve do trenutka kada je moj muž meni saopštio da me napušta, mislila sam da imamo skladan brak.
Taj dan, kada sam mu napravila omiljeno jelo, gledala sam mu duboko u oči. Osjetila sam da je u zraku nešto drugačije. I zaista, bilo je tako. Nas dvoje smo sami sjedili za stolom za kojem već deset godina jedemo. Za kojem se već deset godina servira ljubav. I onda je moj muž odlučio da prekine tu ljubav. Rekao mi je da me napušta i da se zaljubio u drugu ženu i da se već dvije godine viđaju. Pokušala sam u tom trenutku svašta nešto da kažem, ali nisam mogla. U jednoj sekundi se cijeli moj svijet počeo rušiti. Pokušala sam samo da dođem do zraka kako se ne bih onesvijestila. Osjećala sam bol i gorčinu. Sve me je odjedanput počelo boljeti. Htjela sam vrištati, ali nisam imala snage. Htjela sam mu opaliti šamar ali sam bila paralisana. Nakon nekoliko sekundi uspjela sam samo reći OK. Moj pogled pun ljubavi se pretvorio u pogled pun mržnje. Poslije toga sam skupila svu snagu i izašla iz stana. Moj muž je krenuo za mnom i pokušao mi sve objasniti. Sve do ulaznih vrata me je pokušao ubijediti kako ne zna kako se sve to desilo. Ja sam šutjela. Nisam imala snage išta da kažem. Samo sam izašla iz stana i lupila mu vrata pred nosom.
Poslije toga sam lutala ulicama Zagreba. Plakala sam. Suze koje su se spuštale niz moje obraze nisam mogla zaustaviti. Nisam očekivala da će se ovo baš meni desiti. Dok sam šetala prisjećala sam se kako smo nekada sretni bili. Bol je sve jača bila. Nisam je mogla zaustaviti. U tom trenutku sam se sjetila svoje prijateljice Klare. Klara mi je u povjerenju ispričala da ju je muž prevario. Muž ju je molio da mu oprosti i da se to više neće ponoviti. Ona mu je oprostila. Bez obzira na to sve, ona je nakon nekog vremena ugledala svog muža s ljubavnicom. Iako ju je boljelo, odlučila se da bude slijepa. Odlučila je da ništa mužu ne govori i da nastavi glumiti sretnu ženu.
U tom trenutku mi je prošla misao, da li bih se ja trebala za svog muža boriti? Da li bih ja svog muža trebala moliti da ostane? Da li bih ja svog muža trebala ubijediti da će s vremenom zaboraviti na tu ženu u koju se zaljubio? Na kraju svog razmišljanja došla sam da odgovor glasi NE! Zašto bih ja nekoga molila da ostane pored mene ko me je povrijedio? Zašto bih ja nekoga molila da ostane ko mi je neopisivu bol nanio? Neko ko zaista voli nikada ne bi na taj način nekoga povrijedio. Zašto bih ja zadržavala u svom životu neku osobu koja želi da izađe iz mog života? Sve i da se na kraju ipak odluči za mene, kako bi naš život izgledao? Razmišljajući o tome, počela sam sve više dah gubiti. Mislila sam da ću se ugušiti. Tek mi je 40 godina. Nisam željela još umrijeti. Pokušala sam se smiriti i opet doći do zraka. Nakon nekog vremena uspjela sam. Kada sam dovoljno kisika uspjela udisati, odlučila sam se vratiti u svoj (naš) stan. Kada sam ušla ugledala sam svog muža koji je uporno pokušavao da mi objasni sve. Nisam mu dala tu šansu. Rekla sam mu samo da napusti stan, jer ga ja više nisam mogla gledati. To je na kraju učinio.
Godinu dana poslije:
Skoro svi iz mog okruženja su me osudili. Moji roditelji su mi rekli da sam trebala biti poslušnija žena i da sam se trebala boriti za njega i da ga nisam smjela tako pustiti. Moja prijateljica Klara mi je rekla da sam ga svim snaga trebala moliti da ostane pored mene i da je možda problem u meni. Njegovi roditelji su krivicu na mene svalili. Rekli su mi da mi je jezik dug i da sam sebi previše za pravo dala da komentarišem neke stvari koje me se ne tiču. Oni su mi rekli da sam ga ja otjerala od sebe i počeli su naša dva sina da žale kako će sada odrasti. Zapitali su se kako li će to djeca podnijeti? Moja rodica Neda mi je rekla ko će mene sa dvoje djece i u tim godinama opet htjeti. Ljudi u mom okruženju su uporno pokušavali me ubijediti da sam ja ta koja je mom mužu oduzela zrak da diše, a ne on meni.
Razveli smo se. Kada sam došla sebi, distancirala sam se od svih koji su uticali loše na mene, pa čak i od svojih roditelja. Da bih opet stala na noge trebala mi je snaga. A snagu sam samo mogla dobiti ukoliko bih bila okružena pozitivnim ljudima.
Poenta priče: Ljudi više vole da budu slijepi nego da pogledaju istini u oči. Zašto nekoga moliti da ostane, kada je neko odlučio da ode? Zašto nekoga moliti za bilo šta? Ako neko nekoga zaista voli NIKADA mu neće nanijeti namjerno bol ili uraditi nešto što bi ga povrijedilo. Ne treba nikoga zadržavati u životu i ne treba nikoga moliti za nešto. Nekada se čovjek od čovjeka udalji. Dešava se i to…
*Tekst nije autobiografski*
