Imao je samo 14 godina kada je planirao svoju sahranu. Taj je događaj u svojoj glavi posložio do najsitnijeg detalja. U njegovim očima, sahrana bi trebala biti “luda”. U tim trenucima niko ne bio smio biti tužan i niko ne bi smio nositi crnu boju.
Dječaku koji se već godinama bori protiv zloćudne bolesti polahko ponestaje snage za život. Borio se do posljednjeg trenutka. Sve dok mu doktori nisu rekli da više nema nade za ozdravljenjem. Ljudi obučeni u bijele mantile davali su malom borcu još nekoliko sedmica života. Njegovi roditelji odlučili su da posljednje dane provede kući, daleko od tog stranog i ružnog mirisa bolnice.
Dok je s ono malo snage što mu je ostalo pakovao svoje stvari u bolničkoj sobi, sjetio se svoje prve hemoterapije. Dok je ležao, kroz njegove vene tekla je nada za ozdravljenjem. Tada je prvi put čuo taj glas, koji mu je govorio: “Bit će sve dobro. Budi hrabar.”
Pokušavao je da pronađe osobu koja mu je to rekla, ali osim svojih roditelja i medicinske sestre nikoga nije mogao ugledati.
Dok je tražio svoj topli džemper koji ga je uvijek grijao kad bi ga uhvatila groznica i kada mu je bilo hladno, sjetio se dana kada mu je počela opadati kosa. Dok je, kao mali dječak, u rukama držao pramen kose, opet je začuo onaj glas: “Ne sekiraj se, mali dječače. Postat ćeš jednog dana veliki.”
Pokušavao je naći osobu koja mu je to rekla, ali ovaj put je ležao sam u bolničkom krevetu. Htio je roditeljima reći da čuje neki glas, ali je na kraju odlučio da to bude njegova tajna.
Dok je pakovao pidžamu, sjetio se kako se probudio iz narkoze poslije transplantacije koštane srži. Čim je otvorio oči, opet mu se javio taj glas. Ovaj put je rekao: “Kada budeš imao 18 godina, imat ćeš svoj auto.”
Ovaj put dječak je jedva izgovorio: “Jedva čekam!”
Četrnaestogodišnji dječak je napokon bio spreman da izađe iz bolničke sobe. Bio je spreman da posljednje dane provede s prijateljima i svojom porodicom prije nego što dođe taj dan koji je on nazvao ludim danom.
Napravivši posljednji korak iz bolničke sobe, opet je čuo glas. Ovaj put bio je vrlo tih, ali dovoljno jak da ga dječak čuje. Rekao je: “Preživjet ćeš!”
U tom trenutku dječaku su potekle suze niz obraze. Pomišljao je da je lud. Nikako mu nije bilo jasno odakle taj glas dolazi.
Došao je kući. Roditelji i prijatelji pokušali su mu ispuniti sve želje. Poslije prve sedmice provedene u lijepom okruženju blijeda boja s njegovog lica je spala. Pojavilo mu se rumenilo. Iz dana u dan dječak je imao sve više snage. Nakon dvije sedmice izgledao je skoro kao i njegovi vršnjaci. Zdravo.
I tako su prošle četiri sedmice, a dječak je još bio živ.
Roditelji su otišli s njim doktoru. Radovali su se što im je jedinac živ i što mu se polahko vraća snaga. Nakon što su uradili razne pretrage, doktori su bili su u čudu. Dječak je bio potpuno zdrav. Ovu situaciju nisu mogli objasniti.
Kada je dječak čuo radosnu vijest, opet se javio onaj glas: “Jesam li ti rekao?”
U tom trenutku tinejdžer se nasmiješio. Shvatio je da je glas koji ga je pratio sve vrijeme ustvari njegov unutrašnji glas. Taj glas čovjeka nikada neće prevariti, čovjek samo treba biti spreman da ga čuje. Ali ljudi često ne čuju i ne vide i tako odlutaju daleko od sebe.
Nekad su šanse za pozitivan ishod velike, ali ipak ne bude. Nekad su šanse za pozitivan ishod male ili skoro nikakve, pa opet bude. Čuda su uvijek oko nas. Samo ih treba vidjeti.
Dječak iz teksta zaista postoji. Živi u Engleskoj i sada ima 20 godina.
***
***
Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci
