Poklonio bih te i ovoj jeseni da znam da mi te zima, nenajavljenu neće vratiti.
Pustio bih te odeš s posljednjim zraka sunca još jednog Miholjskog ljeta, da znam da mi te snježna mećava, pod rebra opet neće smjestiti.
Pustio bih da mi ovu ljubav koju godinama osjećam prema tebi, zalede najavljeni minusi, ali ne da mi ono ljeto u kojem sam te upoznao i na prvu zavolio.
Srušio bih i onu kuću u kojoj sam nas kao sretnu obitelj zamišljao, ali glumim da sam zaboravio adresu, na trenutke i grad, državu u kojoj smo daleko od svih, nas četvero pobjegli. Ti i ja i naše dvoje djece.
…
Miriše mi i ova jesen.
Na kestenje, suho lišće, selidbu, stara obećanja i nove odluke.
Miriše mi i ova jesen na jaku zimu, još jače nedostajanje i jedan grad.
Na jedan život u kojem dvoje ljudi, sredinom jeseni kupuje kestenje i traži adresu na kojoj će zajedno dočekati svako naredno Miholjsko ljeto.
Žulja me i ova jesen.
Pod rebrima.
I ove godine.
Baš kao i onog ljeta kad sam te tamo smjestio.
I od tada na svaku adresu sa sobom poveo.
A, glumim da sam je zaboravio.
A, glumim da sam te zaboravio.
