Teško sam prihvatila!
U svojoj glavi nisam mogla da prevaziđem da mi se to desilo. Moj sin je oštecenje mozga dobio prilikom poroda. Znate kad oćekujete zdravo dijete, imate u glavi ideje i planove…
Sutra bih ga ženila, već mu i svadbu vidim, zamišljala ga, kako je visok, zgodan… i onda se sve sruši.
Počnu vas bombardovati dijagnozama i riječima koje čak ni ne razumijete, i nemate pojma šta se dešava.
To je moje dijete, volim ga više nego ikog i išta na svijetu.
Ali prihvatiti to da neće živjeti ili preživjeti, noć, sljedeći dan, mozda ni koju godinu…
Prihvatiti to da nije progovorio, da nije prohodao, da se nije sam spustio niz tobogan, da ne sjedi..
Prihvatiti to da mi ne šara zidove, ne pravi smicalice i zijane, da se nije potukao u vrticu, da čak ni ne ide u vrtić, jer za njega nema te opcije…
To je ono što boli jednu majku.
A htjela sam ga ženiti, gledati ga kako je lijep i sretan.
I gledam ga koliko je lijep i sretan, i srce mi se kida. I danas.
Prihvatila sam svoje dijete nekako ubrzo, može se reći i odmah. Jer se vodim onom ‘imam problem-tražim najbolje rješenje’.
Ono što nisam prihvatila je cijela situacija koja nas je zadesila. Nemoć da se učini bilo šta. Neizvjesnost.
Nisam prihvatila, dugo, duugo, da mi je Bog to zapisao, da mi je to učinio.
Bila sam ljuta, bijesna. Molila Ga da me više ne voli (vodeći se onom da Bog najviše iskušava one koje najviše voli).
Trajalo je to… sad, kad pogledam nazad, trajalo je predugo, jer u tim trenucima svaka sekunda je k'o milion godina.
A onda su se stvari počele slagati, nekako same.
Sam Bog je poslao neku razgalu, rješenja, tako je prosvjetlio i nas i naše živote.
Njemu je bilo 8 mjeseci kad sam pristala na psihološku pomoć. Nekih pola godine poslije sam prihvatila situaciju.
Tesko je i danas, nailazimo na prepreke stalno.
I idalje mi je najbolnije što neću imati glupe brige koje imaju mame sinova.
Moja briga je hoće li preživjeti epi napad, njihova briga je hoće li se sin vratiti iz izlaska i u koliko sati, hoce li sklepati kakvoj dijete… i tako to…
Ali svakom je njegova briga najveća.
Nekako prihvatajući situaciju koja mi je ipak od Boga, sudbinom predodređena, stvorila sam neku povezanost s Bogom.
Možda to zvuči suludo, ali se nikad u životu nisam osjećala rahatnije kao sad, od momenta kad sam dobila svoje posebno dijete.
Svi problemi su se sami počeli rješavati, ne mogu reći da ja nisam radila na tome, ali se svaki zavrsavao onako kako je to najbolje za mene.
Okončala sam loš brak, postigla mnoge uspjehe, preselila se. Imam divan krug prijatelja i bliskih osoba, sve ih volim.
Sad, kao i godinama unazad … sam zahvalna Allahu sto je mene izabrao da budem mama jednom heroju. Ne znate vi koje se bitke vode u ovim sićusnim tijelima i ovim malenim životima.
Meleci u ljudskom obliku su djeca s poteškoćama. Zašto bi odbili imati svog ličnog meleka? A džennet je u saburu.
Grlimo vas, drugari.
(Tekst je nastao 2021. godine kao odgovor na pitanje kako smo ‘prihvatili’ dijete s poteškoćama.
I kad smo kod prihvatanja-nema mi odvratnije riječi na dunjaluku.)
