U jednom selu u okolini Mehurića, nekad prije rata, udade se Razija za Ekrema.
Ekremu je nekoliko mjeseci prije toga umrla žena, a on je ostao s četvero male djece, sve kapa do kape.
Najstarija Fikreta je imala nepunih osam godina, a dječaci po koju manje.
Razija je došla za njega sa svojih devetnaest godina, dali su mu je. Bila je iz sirotinjske kuće, najstarija od devetero djece.
Kako je tu došla tako je djecu i posao preuzela na sebe. Živjelo se svakako.
Ekrem je puno pio i često bi u tom stanju tukao i nju i djecu. Nekad je znao cijelu platu ostaviti u kafani, pa bi taj mjesec preživljavali kako su znali i umjeli. A znali su biti više gladni nego siti. Nekoliko godina od njene udaje, nastupi ratno stanje koje svima donese nemir i strah, jedino u njihovu kuću donese neke pozitivne promjene. Ekrem prestade piti, što bi rekli preko noći, kao da nikad alkohola ni okusio nije.
Odmah na početku rata se priključio Arapima i njihovoj jedinici te ostavio sve harame, a na veliko iznenađenje svojih komšija, počeo je ozbiljno i revnosno praktikovati vjeru u svome životu. Kao da je postao drugi čovjek, bolji, pa se Razija plaho radovala toj njegovoj promjeni. Arapi su davali i kapom i šakom sve što mu je u kući trebalo, nikad im hrane nije nestalo kao drugima, pa se komotno moglo reći da je njima s dolaskom rata u kući svanulo.
Kako Razija nije imala svoje djece tako je Ekremovu gledala kao vlastitu. O njima se brinula bolje nego što bi rođena mati da su je imali. Ona dvojica najmanjih su je zvala majkom prvih nekoliko godina, sve dok im Fikreta jedan dan nije zaprijetila da ne smiju više, jer nije im ona mati, već maćeha.
Kako rat stade tako se situacija u kući poče pomalo mijenjati. Djeca su odrastala, a s odrastanjem su sve više u kući imala priliku čuti riječ maćeha, koja se do kraja rata skoro nikad nije izgovarala.
Ali kako se Fikreta zacurila, u njoj se probudio neki bijes prema Raziji, pa je u njezinim očima ona bila glavni krivac za sve loše što im se u životu dogodilo.
Nije propuštala nijednu jedinu priliku da braći jasno i glasno kaže kako je njima Razija „samo‟ maćeha i kako oni to nikad ne smiju zaboraviti. A Razija bi u početku sve to s čuđenjem slušala, pa bi nastojala reći kako nema veze što ih nije rodila, jer ih voli kao da su njeni. Kasnije je odustala od toga, uvidjevši da nema koristi da bilo šta govori, samo bi šutke prelazila preko Fikretinih riječi i uvreda, govoreći i Ekremu da je ne ruži.
Samoj sebi bi znala govoriti da se Fikreta tako ponaša zbog hormona, jer je pred njezinim očima bujala i razvijala se u pravu ljepoticu. Nadala se, dok taj period odrastanja prođe i dok ona sazrije, da će sve opet biti kao nekad.
Ali nikad više nije bilo kao nekad.
Naprotiv, Fikreta je svakim danom pokazivala sve veću netrpeljivost prema Raziji, a i braću je huškala protiv nje, nagovarajući ih da je ne slušaju. Razija je bila saburli žena, koja je kroz život nailazila na različita iskušenja, pa se i s ovim najnovijim strpljivo nosila.
Voljela je svu djecu bez razlike i nije im mogla zamjeriti za njihovo ponašanje, znajući da je tome uzrok Fikreta, ali bi joj bilo teško pri srcu radi svega. Iako se nikome nije jadala, komšinice su sve više uviđale u kakvoj se situaciji Razija nalazi iz dana u dan, pa bi joj znale govoriti da se pobuni, da ih kaže Ekremu, neka ih on u red dovede.
Ali nije to nikad mogla uraditi, nije riječ protiv njih mogla preko usta prevaliti, kad su oni njoj bili kao njeni rođeni, pa zar bi jedna majka mogla da se tuži na svoju djecu.
Komšinice bi joj govorile kako ona ima puno pravo da zagalami na njih i da ih iskritikuje, jer ona ih je odgojila, kupala, hranila, baš kao da im je i mati, samo, eto, što ih nije rodila.
Ali Razija bi svaki put isto govorila:
„Ne daj Bože da zbog mene siroto zaplače ili uzdahne. Oni su siroti, kud bih ja na onaj svijet da ih, ne daj Bože, rastužim. Dosta im tuge što svoje matere nemaju.‟
I na tome bi se sve završavalo.
A kad Fikrete ne bi bilo u kući, dječaci bi lijepo slušali i pomagali joj.
S vremenom Fikreta dobi neka druga interesovanja, poče ašikovati s momcima, tako da izgubi volju da više braću okreće protiv Razije. Uskoro se i udade u Dub, u dobru i bogatu kući. Kako je mladoženja radio u Švicarskoj, samo koji mjesec nakon vjenčanja, i Fikreta se tamo preseli.
Pričalo se da nema nadaleko takvog luksuza kao u kući u koju je došla. Razija se kao i svaka majka radovala što joj se Fiketa dobro udade, lijepo joj svadbu opremila i svatove dočekala, svu hranu za svatove je sama spremila. Kada je bilo vrijeme za pohode, dobar joj miraz ponijela, da se Fikreta nema čega stidjeti.
A Fikreta se pokazala kao veoma snalažljiva, pa je za godinu dana savladala jezik i počela učiti školu, a već naredne godine sa sobom povede i najstarijeg brata, koji je taman srednju školu završio. Godina po godina i ova najmlađa djeca odrastoše, pa odoše i oni u Švicarsku. Kako su iz srednje škole izlazili, tako im je sestra papire sređivala i vodila ih sa sobom. Nakon što su svi otišli, otuđiše se od oca i Razije. Ponekad bi dođi, ponekad bi nešto ocu i para pošalji, a na Raziju se slabo iko osvrtao, kao da su preko noći sve njeno dobro zaboravili. Kada bi među sobom oca spominjali, ako bi neko od njih i Raziju spomenuo, govoreći da se i njoj nešto pošalje, jedan bi drugog napominjali da oni nemaju prema njoj nikakvu obavezu jer im nije mati, nego maćeha.
Kada bi urijetko dolazili u selo, jednom ili dva puta u godini, Razija bi danima kuhala i spremala, što god bi joj palo na pamet da oni vole. Radovala bi im se i gostila ih draga srca, baš kao svoje najmilije, zato što oni njoj to i jesu bili. Nije se obazirala što bi joj za hediju donijeli tek neki jeftini keks i namirnice iz marketa, kojima se uveliko bližio istek roka. Ona je uživala u punoj kući i smijehu unučadi, sva sretna što joj ima neko vrata otvoriti.
A kad bi krenuli nazad svojim kućama, cijela zimnica bi se ponijela od Razije, svi bi u svoja kola natrpali svega i svačega, sretni što ne moraju praviti sami sebi, a ni kupovati.
Nekoliko godina prije Ekremove smrti, nijedno od njih ne dođe im u posjetu.
Uzalud je Razija zvala jednog po jednog sina da im kaže kako im je otac slab, niko je ne shvati ozbiljno. Svaki put bi joj kratko rekli da će doći čim uspiju slobodne dane da dobiju, jer nije ovo Bosna da se može kako ti se ćefne s posla izostajati, ovo je Švicarska, tako joj govoriše. Razija ne imade više kuda, shvati i sama da ih uzalud zove, pa prestade da im dosađuje. Posljednjih dana svoga života Ekrem bi joj znao govoriti da se brine šta će biti s njom nakon što on umre, jer nije znao kako će njegova djeca prema njoj postupiti. Poslije Ekremove smrti, kada su pošli na ostavinsku raspravu, ono malo imetka da podijele, dok su se vozili u Travnik na sud, rekoše Raziji neka se ona odrekne zemlje i kuće, jer šta će joj, a da će je oni zauzvrat paziti i brinuti se o njoj kako je i zaslužila.
Cijelim putem je Razija o tome mislila, pa kad je došla na sud, stvarno se sve zemlje odreče u njihovu korist, ali zatraži jedino da ona mala ruševna kućica ostane na njoj dok je živa, govoreći da joj je to uspomena na Ekrema.
Ne bi im pravo, ali nisu ništa htjeli da govore, pa se taj dan završi podjela. Ali joj plaho zahatariše zbog toga, ljutito govoreći jedan drugom odakle joj pravo da ona traži kuću i 160 kvadrata okućnice u kojoj je živjela 35 godina s ocem im, kad im nije mati, nego maćeha.
Kasnije, selom se pričalo kako drvlje i kamenje po njoj bacaju, kako sve najgore o njoj pričaju, čak i to da nikad nije ni valjala, a da se o njima brinula samo zato što je morala.
Kako je koja godina prolazila tako su joj slabije i navraćali. Nekad bi po cijelo ljeto bili u Bosni, a ne bi je nijednom posjetili.
A Razija, opet, ko god bi joj došao pa vidio bilo šta lijepo u kući, ona bi govorila da su joj to njena djeca „otamo‟ donijela. Nikad ružnu riječ o njima izrekla nije, nego bi ih branila kad bi ih komšinice u njezinom prisustvu počele kritikovati. Njeno srce nije ni znalo, a ni moglo drugačije.
U istom tom selu gdje i Razija, sa svojom majkom je živio Ramo, koji je bio problem cijelom selu od rođenja.
Ramo nije htio ni u školu da ide, napustio je školovanje, a ni osmoljetku nije završio i odmah je počeo ordinirati po okolnim selima, kradući po kućama.
Niko mu ništa nije mogao.
Sa svijetom se svađao, tukao se sa svakim ko bi ga poprijeko pogledao, psovao i govorio tako proste riječi kakve niko nikad nije ni čuo prije toga. Ali bez obzira na sve, Ramo je mater poštovao, nikad joj “A” ne bi rekao.
Kad bi joj svijet na vrata dolazio i kukao na Ramu, ona bi huda, znajući da mu ništa drugo ne može, od muke one papuče uzimala i njima ga znala mlatiti po glavi i po leđima od sve snage. Ramo nikad ruke podigao nije da se brani, samo bi tada glavu oborio i pokajnički materi govorio:
„Udri, mati, ruke ti se pozlatile, dabogda. Udri mati i zaslužio sam.‟
To je bilo ibret svima. Svi su se čudili kako onako silan i naopak kakav je bio, pred materom glavu pogne i dozvoli da ga udara onim papučama, a da ne zagalami ili ruku podigne da se odbrani. A kad bi mu se mati malo smirila, on bi je grlio i milovao joj ruke, govoreći da neće više da je sekira, da će se popraviti i da neće krasti.
Samo što bi to njegovo obećanje kratko trajalo, jer bi opet, već od sutra, nastavio po starom.
Jedino što Ramo nikad nije krao po svom selu, kao da je imao neki princip. Išao bi u okolna sela. Ali mu se neko vrijeme nije dalo, pa u nekoliko kuća provalio, a ništa vrijedno nije našao.
Jednom je slušao iz svoje sobe kako žene koje su mu materi na kafu došle, pričaju o staroj Raziji. Vele, došla joj prije koji dan Fikreta iz Švicarske i donijela pune cekere svega i svačega, ma puno auto istovarila pred Razijinom kućom. Žene su govorile kako je grehota što su je tako odbacili, a kao mati rođena ih podigla i o njima se brinula, pa im sad bilo drago da je Fikreta ipak „došla tobe‟ i da je svega Raziji donijela.
Slušajući šta govore, Ramo sam sebi reče da od tih skupocjenih stvari iz Švicarske ništa Raziji ne treba, nego da je njemu preče da to uzme, te odluči da će on ipak prekršiti svoje pravilo i večeras, prvi put, u svom selu nekog opljačkati. Kako je naumio tako je i uradio. Nekad iza ponoći provali u Razijinu kuću i odmah u prvoj sobi ugleda one cekere, ma puna ih soba. Ali kad ih je počeo otvarati, vidje da je u njima sve stara, poderana posteljina i neke restoranske ofucane krpe i čaršafi.
Svi su cekeri bili toga puni.
Svu je kuću pretresao i nigdje ništa nije našao, osim što je u Razijinom novčaniku, uz odrezak od penzije, stajalo još 230 maraka. Uze Ramo te pare bez stida, siguran da ih ona ima još puno sakrivenih u kući.
Jedino je bio ljut što ih nije mogao naći. Taman kad je krenuo da izađe, sjeti se da njegova mati drži svoju penziju u jednoj od šerpi koje stoje na visećim u kuhinji, pa odluči da i kuhinju pretraži, za svaki slučaj. Čim prva vratanca otvori, ugleda limenu kutiju za kafu, a na poklopcu joj zalijepljen papirić na kojem piše “Hadž”.
Bez imalo premišljanja, Ramo uze onu kutiju i dade se u bijeg iz kuće. Kad je došao u svoju sobu, otvori kutiju, a u njoj sama sića, sve one žute pare, tek po koja papirnata.
Misli – promisli, vrati se Ramo na ono što su žene materi mu govorile, kako nju niko niti obilazi niti pomaže, a odgojila ih i tako se dobro o njima brinula. Naumpadoše mu i one stare krpe i čaršafi u švicarskim cekerima, pa ga neka huja uhvati, jer u cijeloj kući nije vidio ni švicarsku čokoladu, a kamoli nešto više. Uzme onu kutiju i vrati se u Razijinu kuću, te je ostavi ondje gdje je i našao. Vrati i one pare u novčanik. A sutra navečer se zaputi u drugo selo, tamo gdje se Fikreta udala. Bila je još na odmoru, tu u kući, s porodicom.
Ušao je Ramo unutra u neka doba noći, bez ikakvih problema, to mu je bio zanat još od djetinjstva. A u Fikretinoj kući nema čega nema. Gledajući u svu onu raskoš, bijes ga još više spopade kad se sjeti onih cekera s poderanim krpama i čaršafima u Razijinoj sobi, pa poče ljutito grabiti u veliku kesu sve što je bilo vrijedno. A bilo je svega, od nakita i slatkiša, do kafe i cigara, a Boga mi, bi puno i para.
Kad je u svojoj sobi stao brojati one pare, kraja im nema, bilo je blizu 20.000 DM. Nikad bolji posao nije napravio nego tada u Fikretinoj kući. U narednim danima je policija obilazila po okolnim selima, ispitujući moguće krivce, jer je to bila velika pljačka kakva se nije ni upamtila na tome kraju. I Rami su dolazili među prvima, da ga ispitaju. Ali ne bi nijedan jedini dokaz koji bi na njega upućivao, tako da se nakon nekog vremena slučaj obustavio. Na kraju se sve smirilo, lopov se nije našao, a Fikreta, razočarana bosanskim sistemom i nemarnošću, vratila se u Švicarsku.
Jednog dana Rami mati reče da ide komšije posjetiti, veli, uplatili da idu na hadž.
Ramo se na te njezine riječi trže, kao da mu nešto na um pade, pa upita mater kad se to ide na hadž, je li to brzo? Mati mu ne znade tačno kazati, ali mu reče da zna kako su uplate za hadž već počele.
Istog trena se Ramo obuče i pravac u Travnik, u medžlis. Kako je on to izveo, šta li je odglumio, to samo dragi Allah zna, ali tog dana uplati on za staru Raziju odlazak na hadž. Zatraži da je iz Medžlisa obavijeste i da joj kažu kako su joj djeca iz Švicarske hadž uplatila. Selom se brzinom munje ta vijest pronese, svima je bilo drago da su je se djeca na tako lijep način sjetila. Komšije se postidješe pri pomisli kako su pogriješili što su o njima onako govorili, kad su oni ipak ljudskost pokazali i na njeno dobro ovako fino uzvratili. Jedino im je bilo čudno kako je niko od njih nije došao ispratiti na hadž.
Razija ni para za to mubarek putovanje nije imala, ali se nije plaho sekirala. Od komšija joj se nešto malo skupilo, pa je bila time potpuno zadovoljna, stalno je Bogu dragom šućurala i djecu blagosiljala.
Jedan dan, par dana pred polazak, na vratima joj se pojavi poštar iz Mehurića i predade joj kovertu sa 1.000 KM. Kad joj dade one pare, reče joj kako je to Fikreta poslala i da joj je poručila da ima za hadža.
Te godine niko od hadžija nije bio sretniji i veseliji od Razije. Sve obrede s lahkoćom obavila, a kod Kabe je posebne dove za svoje dobročinitelje upućivala, doveći da ih Allah uputi na pravi put i da im se smiluje, te podari sve što od Njega budu tražili. Obavila je stara Razija hadž i kući se, kao na krilima, sretna vratila.
Svakom od četvoro djece je poklon donijela. Kćeri Fikreti je kupila dobar zlatni prsten, a sinovima po sat Seiko, u to vrijeme najbolji i najkvalitetniji, koji se samo tamo mogao naći. Ali ni do dana današnjeg poklone nikome nije uručila. Čuva ih umotane u stare čaršafe dok oni ne dođu, pa da im ih preda.
Nema Raziji djece da joj dođu, da je posjete, da je obiđu, ali zato ona ima dobrog komšiju Ramu. Sve joj račune on plaća, drva joj nabavi i iscijepa, pa ih onda složi u šupu, a marku ne uzme. Opremu joj za cijeli mjesec kupi, a pare neće pa neće.
Blagosilja ga Razija, blagosilja ga i njegova mati…
Jer Ramo više nije onaj stari.
Sad radi u šumi, vrijedan i čestit, svima je na usluzi. Niko ne može doći sebi kako se promijenio. Rekoše mi jučer da se u narednu subotu ženi. Nije mu mati bila rada nevjeste, ali na kraju se složila. Dovest će joj snahu, hudovicu s dvoje djece.
Svima je rekao kako hoće preko jetima da Džennet zaradi, ne bi li mu kako Allah one grijehe od prije oprostio.
**
Emina Hodžić-Patković je spisateljica koja je izdala brojne knjige, a sa njenim radom se možete upoznati na Facebook stranici Emina Patkovic.
