David Azinović je veseli, nasmijani šesnaestogodišnji dječak koji živi u Mostaru. David je postao poznat zahvaljujući svojim uspjesima, a jedan od njegovih najvećih uspjeha do sada jeste bronza na Svjetskom prvenstvu u modernom plesu, održanom u Varšavi, 13. –15. decembra 2021. Imali smo sreću da se susretnemo sa njim, te smo pripremili puno pitanja, na koja je on strpljivo odgovarao.
Davide, kako si počeo plesati, odnosno kako je sve to počelo?
Prvo sam se bavio plivanjem, međutim sa 9 godina sa sam slomio desnu nogu, radilo se o dvostrukom lomu i tri mjeseca mi je noga bila u gipsu. Tako je moj fizioterapeut Darko Bilić preporučio da se počnem baviti plesom da bi mi se vratila mobilnost i snaga u nogu. Nekoliko godina sam se paralelno bavio plesom i plivanjem, a prošle godine je preovladao ples.
Kako si se odlučio baš za savremeni ples? Koje su mogućnosti za ples?
Ples kao ples je dosta potcijenjen u državi, a pogotovo u Mostaru. Nema dovoljno ni sponzora niti sredstava, niti adekvatnih dvorana za vježbanje. Treninzi se odvijaju u manjim dvoranama gdje nema plesnog poda, i konstantno se radi na parketu. Na primjer, u mom matičnom plesnom klubu imamo dvije dvorane, jedna ima dva stuba koja su na krajevima dvorane, a ona u kojoj ja najčešće treniram ima stub na sredini dvorane. Zbog toga je teško slobodno vježbati bez straha da ćete se (ponovo) povrijediti. To me je potaklo da se prebacim u Sarajevo na treninge, iako ni u Sarajevu nema plesnog poda svugdje ali ipak bolje je to što nema stubova. No u Sarajevu mi je većinom problem veličina dvorane. Kada uporedimo dvoranu u kojoj sam ja vježbao u Sarajevu i plesni podij koji sam imao u Varšavi na Svjetskom, to je duplo, odnosnos više puta veći plesni podij.
Kakav plesni podij ti je potreban?
To je neka vrsta linoleuma koja omogućava da se okret uradi više puta jer nema trenja i otpora, a da se ne kliže. Odnosno da se pri doskoku ne kliže, i lakše zaustavi. Pri podnim plesnim pokretima se ne dobiju modrice i ogrebotine kao kada se radi na laminatu ili parketu. I ono što je najvažnije, nekako amortizira pad pa je teže povrijediti se.
Da li i dalje treniraš u Mostaru, ili samo u Sarajevu?
U Mostaru treniram sam najčešće kod kuće, ponekad odem u matični klub da probam jednom tjedno na pola sata, škola mi ne dozvoljava previše jer meni nastava počinje u 13:30 a završava u 19:30. U Sarajevu imam većinu treninga, jer su moja koreografkinja i glavna trenerica za savremeni ples Zulejha Kečo te Tamara Ljubučić, moja trenerica baleta žive i rade u Sarajevu.
Koliko si često u Sarajevu na treninzima, da li ti je naporno putovati i trenirati?
Svaki ili svako drugi tjedan, odnosno vikend. Kada imamo vremena, ponekad dolazimo i radnim danom, najčešće je to petkom. Na raspustu te tijekom praznika i blagdana kada nemam nastave obavezno svakodnevno treniram. Kada su bile pripreme za Svjetsko, osim što sam dobio dopust za čitav decembar da izostanem s nastave (imao sam sve petice, pa nije bilo razloga da me ne puste), bio sam u Sarajevu na pripremama i imao najmanje dva treninga dnevno. Trenirao sam dva do šest sati dnevno. Mogu reći da je bilo dosta naporno (istovremeno sam morao pratiti nastavu, učiti i prepisivati što se radilo u školi), ali uvijek se trud isplati.
U Bosni i Hercegovini savremeni individualni ples nije pretjerano popularan. Biti dječak odnosno biti muškarac koji je bavi plesom zasigurno izaziva mnoge predrasude i stereotipe. Da li su te vršnjaci izazivali zbog tvog opredjeljenja?
Istina, toga je bilo prije kada sam bio mlađi. Nekako kako smo svi počeli odrastati, to je vremenom i prestalo. Istina, ljudi su začuđeni da sam ja u plesu i općenito imaju pozitivan stav prema meni, pogotovo nakon uspjeha. Ranije bi me u školi ljudi samo preko oka pogledali, a sada Davide, gdje si, čestitam, odjednom preokret prema meni.
Poslije škole želja ti je da upišeš Koledž ujedinjenog svijeta (United World College) i šta onda poslije njega?
To je zanimljivo pitanje. Da, to mi je želja. Prijaviti ću se za Koledž, ali je selekcija stroga, jer ima mnogo kandidata iz zemlje. Nadam se da ću biti izabran. (Od trenutka kada smo pravili ovaj intervju, selekcija za Koledž je završena i David je primljen na Koledž ujedinjenog svijeta u Njemačkoj.) Teško će biti uskladiti sve, učenje, ples i slobodno vrijeme zato što ples, ako se žele i očekuju rezulatati, nekako zahtjeva cijelo biće. Svaki dio tijela radi. Zahtjeva da se posvetiš njemu.
Ako već razmišljam o nečemu drugom onda me hemija ili farmacija najviše zanimaju trenutno.
Razmiljaš li o tome da ti budeš koreograf, da druge obučavaš?
Da, i to je dio moga plana. Imam dosta opcija, volim da imam više mogućnosti, ne volim da budem nekako ograničen, striktno u nekom planu. Uvijek imam barem tri opcije, naravno jedna od opcija je da obučavam, pravim koreografije itd. No da bi se to dogodilo, potrebno je još puno toga ostvariti.
Koliko treba vremena da se napravi i usavrši koreografija?
Zavisi o sposobnosti plesača. Za mene, za takmičenje na kojem sam dobio bronzanu medalju, trebalo je otprilike četiri sata, četiri treninga da se upotpunosti osmisli. Zvuči nevjerovatno, no dosta koreografija se započne iz sekvenci i onda se te sekvence ovisno od glazbe mogu ubaciti i onda se to polako spaja u jednu koreografiju, cjelinu. Poslije postavljanja koreografije, svaki pokret, element se vježba odvojeno, kao i cijela koreografija. Naravno, ja sam imao određene promjene u koreografiji, bila je malo zahtjevnija, što je u konačnici išlo u našu korist. Po ocjenama koje smo dobili, ja sam imao drugu najzahtjevniju koreografiju u svojoj kategoriji. Kategorije inače idu po stilu, broju plesača koji nastupaju u numeri i godinama, odnosno starosti.
Da li je solo ples nešto što ti najviše odgovara?
Da, u stilovima moderni, savremeni balet. Volim da sam neovisan. Kada plešem u skupini ili formaciji, imam osjećaj veće odgovornosti, jer tada ne plešem samo za svoj plasman i uspjeh, nego i za ostale iz tima. A kada plešem solo znam da sam baš ja odgovoran za svoju grešku i svoj plasman. Jedino vi plešete, jedino vi možete napraviti grešku.
U pripremi za razgovor si spomenuo da imaš astmu, s obzirom da znamo koliko je ples zahtjevan, kako to utječe na tebe i tvoj performans?
Istina, nekada se desi da kada dva puta uradim koreografiju jednostavno ne mogu dalje, moram doći do daha, nedostaje mi zraka te napravim deset minuta pauze. Ali nije to toliko ozbiljno, „pumpica“ odradi svoj posao. Sada nemam više tako jake napade astme, ranije je bilo puno gore. Ali to nije opravdanje da se ne trenira, da se ne bavi sportom!
Znamo da se većina roditelja previše zaštitnički odnose prema djeci koja imaju neku zdravstvenu poteškoću, osuđujući ih na to da ni ne pokušaju neke stvari. Dosta djece i mladih ima neki talent, ali jednostavno to ne iskoriste te ne učine nešto što bi ih učinilo sretnijim i zadovoljnijim i žao mi je zbog toga. Nije ni meni sve lako, ali treba nastaviti raditi, truditi se i jednstavno preći preko toga.
Davidu, divnom dječaku i izvanrednom plesaču želimo da ostvari svoje snove. Nadamo se da će njegov primjer ohrabriti mlade ljude da bez obzira na zdravstvene izazove, nedostatak adekvatnog prostora za treninge, kao i finansijskih sredstava ne odustanu od sebe i svojih snova.
Foto: Armin Lihić
