Svidjela bi ti se ova mećava. Ona vrsta kad iz toplog doma gledaš kako se vjetar poigrava sa svakom grančicom preostalog grmlja i kako mu lavanda ne da nju da pokida. I na minusima ima postojan miris. Svidjelo bi ti se kako se njišu drvena vratanca koja namjerno ne želim zatvoriti. Pisala sam ti jednom da me na Pirinejima ovakva mećava zatrpala skoro sedmicu, pa sam za to vrijeme pisala poruke u boci jer sam se bojala te strahote. Tada sam još uvijek vjerovala u priče iz filmova, gdje tamo neki barba samac pronalazi te poruke i traga za onim ko ih je pisao. Kako je jednostavno hraniti iluziju u sebi, zar ne? Danas sam ti pisala dugo. Malo sam plakala, a malo se smijala. Iz više razloga. Ne znam, možda zato što me pms ždere pa u toku dana jedem čas slatko čas slano. Čas sam puna snage, čas sam poput snenog i čangrizavog djeteta. Čas bih ti pričala kako sam sinoć uživala u Pozorištu gledajući predstavu u kojoj igra moj omiljeni glumac i kako sam alavo žderala i pamtila sve što je izgovarao, a čas bih ti pričala kako danas ne volim nikoga i kako me ovaj vjetar lomi na 29 godina i baca sol na rane. Jer svaki puta kada zapuše, sjetim se kako si ga onu noć prizvala dok si odlazila i dala mu naredbu da ometa one koji su pucali svih onih xy minuta. A onda pogledam na desnu stranu i ugledam njega kako spava i znam da će, kad mu se ušunjam pod ruke, kroz san da se nasmije i kaže mi: “Jesi li ti moja zakletva”? I znaš, nekako volim što mi život miriše na njegov parfem.
I ove Zime se inhaliram sa ruskom književnosti, i volim Danijelin kez kad uđem u Hit Knjigu i kad mi kaže: „Došla ti Sašenjka“. Znaš, volim ljude koji znaju šta hoćeš u datom momentu bez da te mnogo peglaju. Kao što Lila zna da ne mijenjam crveni gel na noktima. Kao što zna da ne volim plastične nokte i da ne volim kad neko navaljuje. Kada Dalila zna koliko će me ošišati i kako će me fenirati. S takvim ljudima lako funkcionišeš, bez mnogo priče. Kao kada znaju obje da sam nervozna i da to znači da trebaju da požure. Kao kada on zna da ne mogu dugo hodati po poleđenim cestama i da se pomalo bojim. Malo je Zima oduljila odlazak, a mene neka toplina obuzima. Jer, Zima je skup tebe i svih sjećanja iz djetinjstva. Zima je pomalo oko mene i Zima je pomalo u meni. Možda zato što sam ja Zima. Jutros sam se probudila, i gledajući kroz prozor zamišljala Moskvu. Ne, nisam je još posjetila, a svake Zime kažem: „Ove ću“. Htjela sam stati na Crveni trg i nešto prozboriti. Ili možda ništa. Htjela sam skoknuti do Patriarshy Prudiy jezera. Htjela sam čuti priče o svim romantičnim zavjerama i špijunskoj ljubavi. Htjela sam da Nedjelju provedem na Izmaylovoj tržnici, da se možda cjenkam pomalo i da kupim pokoji suvenir. Htjela sam da kupim karte za Boljšoj i da osjetim taj miris daski gdje više od devetsko glumaca i igrača tapkaju svojim nogama. Poželjela sam da na tim daskama vidim Sijamiju, Milana, Medihu i Tuku. Sijamiju jer zna publici svojom pojavom objasniti riječi „ostanak i povratak“, Milana jer je hodajući smijeh, Medihu jer luda sam za njenom ljepotom i harizmom, a Tuku jer od njegovog glasa se ježim. Eto, htjela sam sve to.
Pustila sam sebi Bisbala i Ausenciu, i počela čistiti sobu. Ponekad čišćenje sobe ne znači usisavanje i brisanje prašine, već i čišćenje nekih stvari koje sam prošle sedmice vidjela da nisam bacila. Kuća miriše na patišpanju i na somune što je dajdža donosio sa Alifakovca. Bože, kako me ti somuni vrate trideset godina unazad kada sam raspuste provodila kod njega i svaki dan silazila po somune. I znaš Mico, ostali su isti. Donosio ih je uvijek po tri , kaže da sam i kao dijete svako jutro na njih mazala puter i med, a da sam viršle bacala cuki. Eto, ostala sam i bez dajidže. Zatvorila sam vrata od sobe, sjela na pod i plakala. Jer sam dobila zidne naljepnice dandeliona, i tako divno se uklapaju u sobu. Jer sam mu ispričala priču o snu o kojem sam samo tebi pisala. Jer sam imala težak početak mjeseca. Augusto je umro i ne znam kako da se oporavim od toga. Jer osjećam da sam trebala biti tu i držati ga za ruku i barem mu reći da se ne boji. Kao što je on meni. Jer nisam nazvala kad nije odgovorio na poruku za rođendan. Jer sam čitala tvoja pisma koja si mi pisala u ratu. Jer sam milovala suzama tvoj rukopis. Jer sam se jutros osjećala usamljenom. Slabom. Melanholičnom. Jer je snijeg pao, a ja silno želim da se zaletim da nekom djetetu ukradem sanke i da se spustim sa onog brdašceta gdje smo se spuštale zajedno. Sjećaš se koliko nas je mama zvala da uđemo u kuću, a mi na uši navukle one čupave zašitnike i smijale se jedna drugoj što padamo i od smijeha ne možemo da se izvučemo iz snijega? Sjećaš se kako su nam se pletenice ledile i kako nam je koža na licu pucala od zime? Pa onda kada uđemo u kuću mama nam namaže lice Niveom? Uvijek je govorila da samo Niveu koristimo i da ćemo, i kada ostarimo, imati lice kao ona?
„Sobu sam raspremila, istuširala se i namazala tijelo maminim mlijekom od nevena. Kaže da štiti od zime. Izašla sam iz stana. Pogledam u tvoj prozor i vidim ti oca kako sjedi pored njega i gleda zamišljeno. Mahnuo mi je. Odmahnem mu i skrenem pogled. Nikada se nisam još usudila da ih pitam kakva su im sjećanja. Kako ih podnose s godinama. O čemu razmišlja kada tako zamišljen gleda u daljinu. Je li, kao i ja, pomisli da se vraćaš iz škole? Ili su s godinama naučili da odćute nedostajanje i bol? I ako jesu, kako da ih pitam kako se to radi? Gazim snijeg i idem prema Lili. Crveno ne mijenjam. Ispred Merkatora stoji čikica sa mimozama. Uvijek isti. Neobrijan. Sam. Kupiću kad se budem vraćala, pomislih. Nije ga bilo kada sam se vraćala, i to me je pomalo rastužilo. Pomislim da nije uspio prodati onih par buketića mimoze, i da više nije mogao izdržati hladnoću pa je otišao. Pomislim da možda nema topao dom. Da je to sve što uspije da zaradi. Da sam znala gdje, tražila bih ga.
Otišla sam do škole. Stala kod ograde i čekala da zvoni. Ne znam zašto. A Nedjelja je. I nema nikoga. Minus tri je, a mene mama već nekoliko puta zove da vidi kad ću kući jer je poledilo. Ja i dalje stojim pored ograde od škole i čekam. Čekam da izađeš da pojedemo užinu. Da ti dam pola ovog Životinjskog Carstva, i da ti kažem da sam ja završila čas i da ću te čekati na stepenicama pa ćemo zajedno kući. Da te čekam tu još 45 minuta i da se za ruke do kuće držimo. Usput kod Šipca da kupimo košpice i da nam sol izjeda usne. Zajedno sa Zimom. Kao što ih meni sada suze izjedaju. I da je samo suze…
Ulazim u ulicu. Pogledam u tvoj prozor. Tvoj otac i dalje sjedi na istom mjestu i gleda u istom pravcu. Opet mi je mahnuo. Ja sam samo spustila pogled. Ušla sam u kuću. Suze majci opravdavam Zimom i vjetrom. Mama je napravila ručak. Kao i svake Nedjelje, trpeza miriše pečenom piletinom sa lukom, domaćim hljebom i salatom. Sjedam i režem crvenu papriku, na sitne komadiće. Mama zapitkuje, a ja ćutim. Svileni ništa ne pita jer odgovore čita iz mojih očoji. Zna on da ja Nedjeljom pravim krugove po pijaci i mirišem tezge. Zna i da me nasmije. Kaže mi da kako sam se zaljubila imam pojačan apetit. Gleda me kako sjeckam svježu papriku i kaže mi da će je on izrezati za mene i donijeti u sobu. Kao da je izgovorio umjesto mene. Kao da je shvatio da sam mu hjela reći da, kada bi Nedjelja mogla biti čovjek, da bi bila pogrbljena starica u sivom koja na uglu prodaje cvijeće. Kupiš ti cvijet od nje, ali ostane neka sjeta u tebi“
Jedan od snova. Jedan sasvim običan san…u kojem se izmjenjujete vi koji me najviše bolite. Žmu spava i traži me rukom. Gledam ga, prokleto liči na Svilenog. Prokleto bi ti se svidio.
Jutro počinje sa Brufenom 400mg