Naslovnica Iz mog ugla Azra Kafedžić: Godine prođoše, a dani nikad

Azra Kafedžić: Godine prođoše, a dani nikad

15.04.1993-15.04.2022, a još uvijek sanjam te…

Mico moja,

Prošlo je 29 godina, a ja se i dalje sjećam svakog dana provedenog s tobom. Davno sam sebi obećala da se neću vraćati u prošlost, ali to je nešto jače od nas, nešto što se trudimo da izbjegnemo, a stalno nas prati poput sjene.

April. Težak kao i svake godine, mada je poneki znao bar suncem i toplinom da mi otrgne svu tugu što nosim u sebi, ali ovaj kao da proživljava sa mnom. Pada snijeg, Mico moja, i dok pišem čujem i poneku kap kiše kako lupka od lim prozora. Zamisli, ne smeta. Čini mi se da je cijelu noć lupkala, a i da nije ja ne bih mogla zaspati. Mislila sam o tebi. O nama. O onoj noći, koju bih najradije stavila na opciju „delete“, ali ta opcija ne postoji u stvarnom životu.

Razmišljala sam kako ti je tamo Gore? Jesi li sretna? Je li istina da je sve zeleno i da su svi ljudi ravnopravni? Znam da ću na ovo pitanje jednog dana sama sebi odgovoriti. Ipak, želim pričati s tobom. Jeste da će biti monolog, ali nadam se da i tamo Gore možeš da me bar na trenutak osjetiš. Šta da ti kažem? Od onoga dana kada si otišla, mnogo toga se promjenilo.

Sjećam se, jedan dan si rekla: “Da se više ovo ludilo hoće završiti, pa da nastavimo biti isti“. Greška. Niko više nije isti. Promijenilo se vrijeme. Čak više ne znamo ni koje nam je godišnje doba. Promijenili su se ljudi, čak i one koje si mislio da znaš više ne prepoznaješ. Svak svakome je postao vuk, a svi za sobom ostavljaju tragove.

Jesam li se ja promijenila? Mene je promijenio život. Nakon one noći, više ništa nije isto i nikada neće ni biti. Kažu neki to je zato što ne želim. Kvragu, šta oni znaju?! Niko nikome ne može u dušu zaviriti, a da može, mnogi bi se iznenadili. Ali, drugi sada nisu važni. Važna si ti. Važno je ovo što nosim u sebi, i što iz godine u godinu boli, boli i boli.

Svaka noć je ista, budna do zore, a svaki novi dan je samo nervozan. Dan mi počinje kasno popodne i kad se budim iskreno se potrudim da zaboravim ružne stvari od jučer…jučer koje traje već 29 godina. Savršeno živim u savršenom mraku, a kad mi ponestane Sunca, daje mi ga vaspitač sa Neba. Otvorim oči za novi dan što dolazi, kome se već odavno ne radujem. Za mene je on samo još jedan korak naprijed u kalendaru tekuće godine, a korak u mjestu otkad nema tebe. Motivaciju tražim u sitnim i sekundarnim stvarima, ali i u osmijesima bližnjih. Mislim da se odavno budim sa istim pitanjem u glavi-čemu me život uči? Zašto u mom životu ima toliko ružnih okolnosti? Nisam pesimista, ali kada prostom matematikom izračunam reciprocitet ružnih i lijepih trenutaka u proteklih par godina, rezultat nije nimalo optimističan. Iako je situacija takva, to me ne sprječava da se smijem (srce plače, a lice laže osmijeh-uglavnom) i uživam u još jednom „danu mrmota“…a da na kratko zaboravim činjenicu da svaki dan slavim na isti način.

U svijetu punom problema, kao da se gust, olovno težak mračni oblak nadvio nad moj ružičasti svijet. Svijet koji je pozitivan, koji mi daje prirodu vječito nasmijane i vedre osobe. Nije moj svijet potamnio, jednostavno ima taman čep koji, čini mi se, što ga jače guram napolje zalazi sve dublje i dublje, jer uvijek je korak ispred moje snage.

Pitam se, da li sam zaista pravila tolike greške da me „neko“ gore kažnjava i smije se sa strane, kao da ne gleda na bolje već računa samo mane? Pored stalnog pratioca griže savjesti, imam stalni eho u glavi „sve se vraća, sve se plaća“, i kao da svaku suzu plaćam na rate, sa sve većim kamatama i hipotekom na svoj život. U životu imam sve što ima cijenu, i što je mozgu (glasniku realnosti) dovoljno, ali srce uvijek dođe po svoje. Život za koji sam sigurna da sve više liči na san, jer nemam osjećaj sopstvene prisutnosti  iako još uvijek dišem i hodam. Svaki udah je ni na zemlji ni na nebu, više u nekom međuprostoru u kom realno sagledavam život, ali uvijek jednom nogom u nebeskoj kočiji, koja me u jednom trenutku vodi do neznanih daljina, gdje je sve kao prije i još ljepše.

Da samo znaš kako stihijski zaplačem kada ti neko spomene ime ili kada vidim nekoga od tvojih.U tom trenutku kao da mi strijela prolazi kroz srce i kida ga napola. Glumim da mi nije ništa, a ustvari sav si moj bol i moja uspomena. Jedini lijek je kad šetam ulicom jako sporo u pravcu kada me vjetar nosi sa mislima koje idu kao film na traci…film u kojem mogu da pritisnem pauzu, na scenama koje produžavaju život koliko liječe, ali i da premotam unazad i odgledam ih ponovo. Svi trenuci sa tobom provedeni meni predstavljaju vječnost, a ja još uvijek stojim na starom mjestu, i trudim se da sve bude kao nekad…a tebe nema pa nema.

Kada legnem u krevet i spustim kapke, opet sam sama i opet ta tama, a osjećam se kao na vatrometini, u sebi želim da umrem. Kada ne možeš da dođeš u stvarnost, dođi bar u san, zagrli me i sve će proći. Pusti snovi koji ne prolaze i  stalni bol koji me steže.

Ipak, ja sam jaka i znam da će morati da svane i živim za to da ponovo vidim one savšene dane. Možda jesam sama, ali uvijek ću biti uporna, jer znam da bolje vrijeme dolazi, sigurna sam. Znam da me život uči nečemu, jer da nije tako, prestao bi da me muči.

Želim da znaš da je u meni tvoj pečat, sa pramenom vatre i kapljicama suza. Želim da znaš da te nikada nisam zaboravila, iako još uvijek ove godine nisam smogla snage da dođem na tvoje vječito prebivalište i spustim ružu, plavu, kakve si i voljela.

Nadam se da si tamo Gore pronašla svoj mir, da si sretna i da ponekad pomisliš na mene, a ja ću i dalje da ti pišem, da te sanjam i da te čuvam kao najljepše sjećanje svoga života.

Eh, da sam ti bar još jednom rekla da te volim prije nego si ispustila svoj posljednji dah na mojim rukama…

Volim te, Mico moja…

Prethodni članakLikovna kolonija u Mostaru „Ostanimo zajedno, kao kamen i voda“
Naredni članakSnima se film o sarajevskom bendu SKROZ