Tekst je napisan 05.02.2022.
Griješiti je ljudski. Oprostiti je ljudski. Šta sam onda ja koja ne mogu da zaboravim? Večeras ti pišem suzama. Ovim što mi napinju svaki damar već danima. Zbog mnogih stvari. Iz više razloga. Ovim suzama što mi mute vid, što mi klize niz obraze i same upadaju u usta kao da žele da ne zaboravim okus. Ali pamtim ja, Mico moja, ovaj okus goričine. Ovaj opori trag što se zakleh i tebi da ću ispljunuti svaki put kada navre. Ali, ne mogu. Postojim ona ja koja je jača i od mene same. Postoji ona ja, koja drhtim ispod kože. Već par noći zaspim prije nego napišem ijednu riječ. Vadim se na umor. Vadim se na san. A zaspim na silu, dok u sebi brojim dane bez tebe unatrag. Nikad ne znam do kojeg dana dođem, prije nego me san slomi. I tako sve u krug. Noć za noć. Dan za dan. Ništa se ne mijenja. Ništa, sem mene izgleda. Nisam sigurna da to želim, nisam sigurna da su oni koje volim i koji me vole zaslužili to. Preobrazbu mene. Dozivam u pomoć. Tebe i vjetrove, da mi budu saučesnici i barem pokažu ispravnu putanju kojom bih bezbjedna hodila. Ostajem bez glasa, bez znaka. Bez stramputice. Bez ičega. Tako svane novi dan, a ja i dalje iščekujem noć ne bih li konačno dobila ono po šta sam došla. Nije ovo nastavak knjige. Njega neće biti, iako je onaj bordo rokovnik ispisan do posljednje stranice. Samo nekoliko mjeseci nakon završene knjige. Nije da ne želim nastavke, nije da ti to ne zaslužuješ, već ja sam ta koja više nema snage za neprospavane noći, za uplakana jutra sa tragom slova po licu. Ti to ne bi željela, znam.
Danas je 28 godina od masakra na Markalama. Danas je 28 godina od svirepog ubistva 68 osoba i Boga pitaj koliko njih ranjenih. Mislim oko 144. Svih tih 68 osoba su bile nečije majke, sestre, supruge, kćerke…nečiji očevi, sinovi, muževi…svi su oni tu bili samo iz jednog razloga. Hrane! Danas ja zajedno sa njihovim porodicama prolazim kroz isto sjećanje. Bolno, smrtno bolno. Jer znam, jer pamtim, jer ne zaboravljam. Boli me i ona druga priča. Ona u kojoj živim svakodnevno. Priča zaborava drugih. Samo dva mjeseca nakon Markala si otišla ti, samo dva mjeseca nakon Markala sam ostala ja – druga ja. Boli me što nam historija blijedi. Historija grada, države. Bolan kakva god je, moja je. Naša je. Ne brojim ove planktone u foteljama zbog kojih svaki dan gledam svoje prijatelje u očaju. Brojim svoju generaciju. Brojim sve one koji su u tom momentu bili sposobni da se sjete. Svjesna sam da godine prolaze, da sadašnje generacije ne žele da žive u prošlosti, ali život u prošlosti ne znači ne sjećati se. Život u prošlosti ne znači zaborav. U jednu ruku ih i shvatam. I ja bih voljela da sam onda sa mojim Svilenim nastavila da idem na tekme. Voljela bih da me poslije tekme odvede na ćevape i prošetamo gradom. Voljela bih da nisam morala, gledajući svog Svilenog kako me grli i plače oproštajaći se od mene, otići odavde. Jer rastanak sa ocem ubija svaki osjećaj za lijepim. Očeve suze, pri puštanju djeteta od sebe, su jeziv prizor. Očeva ruka na licu se nikad ne zaboravlja. Voljela bih da me je tada davao muškarcu u ruke, po starom običaju, bar bih znala da su na njegovom licu suze radosnice. Voljela bih da nije prošao nijedan dan a da mi ne kaže: „ Maco, šta si danas radila“? Voljela bih da nikada zbog mene nije zaplakao. Voljala bih da mu vratim godine života. Da mu vratim život. A ne mogu, Mico. Ne mogu ni svoje da vratim. Da mogu, vratila bih prvo tebe. I sada bih ti pričala o tome kako mi je lijepo na poslu, kako sam sretna što imam prelijepu sestričinu i predivnog sestrića. Kako mi je sestra prelijepa žena. Kako sam jaka žena, ali i to da svojom spontanom smotanošću mnogima nabacim osmijeh na lice. Kako pored sebe imam jednog jedinog prijatelja za kojeg bih prepolovila Nebo od ljubavi koju nosim prema njemu. Pričala bih ti kako imam drugarice, njih četiri, sa kojima mi život zaista ima smisla. Pričala bih ti kako sam se, nakon 6 godina, zaljubila. Valjda se to tako zove. Voljela bih da nikada nisam doživjela da mi prijatelj ostane bez oca ili majke. Jer jedino što je gore od oproštaja sa ocem i majkom, jeste živjeti bez njih. Ja to znam. Voljela bih da nisam morala napustiti grad, otići hiljadama kilometara daleko kako bih vratila svoje zdravlje, jer i to mi uzeše. Voljela bih da nisam morala biti više od godinu dana a da ne čujem nijednu riječ na svom jeziku, da nisam morala biti željna svih onih koje sam ostavila u paklu. Voljela bih da nisam morala te godine da jedem, jer svaki put bih svaki obrok oplakala. Znala sam da moji prijatelju nemaju ni gram onoga što sam ja imala. Znala sam da moja majka ne može za Bajram baklavu da napravi. Znala sam da mi je onaj život, sve do momenta kada sam im čula glas, bio samo slijepa ulica. A ja pijani putnik što kamči za jednu praznu klupu. Onaj što daje život sa samo jednog vrijednog sagovornika, kojem može uz litru pića isplakati i ispričati svaki bolni jecaj, pružiti mu ruku i podraviti se pa da se više nikada ne vidimo. Voljela bih da ovim gradom nikada nije prolivena rijeka krvi, da ni u jednoj ulici nema traga koji podsjeća na izgubljenost, jer ovo što danas živimo je jedna obična obsena. Voljela bih da se vrati Sarajevo moje mladosti! Voljela bih da se večeras, uz suze, ne sjećam ovih prethodnih 28 godina! Ali toliko ih je, da je dovoljno za svaku od porodica koje večeras boluju istu bol.
Postoje tekstovi koje sam ti pisala a koje nikada nikome nisam dala da pročita. U njima postoje tajne koje svako od nas ima i nosi. U njima postoji Ayna. U njima je amanet njoj. Da ispriča ono što ja nikada nisam mogla. Da ispuni obećanje meni, i tebi. Njene riječi postaće moje. Da ispriča ono što se ja trudim da bude prognanstvo moga pamćenja. Ponekad posumnjam u svoje pamćenje i pitam se hoću li biti kadra da se sjetim samo onoga što se nije dogodilo. Hoću li biti kadra da k'o čovjek oprostim? Postoje pitanja, a ti si odnijela odgovore sa sobom…
„En que hondonada escondere mi alma para que no vea tu ausencia“? – Jorge Luis Borges
