Armin je student italijanskog jezika, fotograf i zaljubljenik u putovanja. Njegovo djetinjstvo nije bilo kao djetinjstva njegovih drugova, a na pitanje kako je izgledalo kaže nam:
“Moje odrastanje i djetinjstvo u SOS dječijem selu bilo je dosta drugačije u odnosu na moje vršnjake. Živio sam s SOS mamom Ismom i još petero dijece. Bez obzira na to što nismo bili u krvnom srodstvu, dijelili smo ljubav i podršku međusobno. Organizacija SOS dječija sela je imala izuzetno pozitivan utjecaj na moj život, jer mi je pružila mnoge prilike, nova poznanstva i putovanja koja sigurno ne bih doživio da sam ostao s ocem. Kada je riječ o okolini i vršnjacima, suočavao sam se s nekim izazovima. Ljudi su imali predrasude prema meni kad bih im spomenuo odakle dolazim i gdje živim. No, kako sam se počeo izgrađivati i postizati rezultate, primijetio sam da mi se sada dive jer znaju gdje sam odrastao, a šta sam na kraju postigao. Mnogi su ponosni i sretni što me poznaju, i to je zaista lijep osjećaj.”
Iako nisi odrastao u biološkoj porodici, tvoj život je ispunjen ljubavlju i podrškom. Kada kao mlada osoba posmatraš životni put koji je pred tobom, zasigurno već prepoznaješ na koji način te život u SOS dječijem selu osnažio i pripremio za život?
“Kada je u pitanju budućnost i moji planovi, vjerujem da će period odrastanja u SOS-u imati još pozitivniji utjecaj na mene i na moj život. Kroz svoju umjetnost i pričanje o “tabu” temama, nastojim inspirisati i ohrabriti mlade ljude. Posebno sam to primjetio kada sam snimio kratkometražni film o mentalnom zdravlju. Sada planiram snimiti autobiografski film koji će prikazati moje odrastanje i životni put, i nadam se da ću uspjeti pokazati da nas ne određuje porodica iz koje potičemo, niti okolnosti, nego isključivo ono za šta se borimo, a ja se borim ostvariti svoje snove.”
Kada se javila tvoja ljubav prema fotografiji?
“Do odluke da fotografija postane dio mog svakodnevnog života je došlo u periodu srednje škole. Provodeći vrijeme na društvenim mrežama, uočio sam da mi sve fotografije izgledaju isto, i tada sam odlučio da želim imati nešto drugačije i da moj profil ne liči na ostale. Htio sam se izdvojiti iz mase. Tada sam kontaktirao prijateljicu koja je imala profesionalni fotoaparat da me fotografiše. Taj prvi kontakt sa fotoaparatom i moja fasciniranost njime bio mi je znak da sam na putu da otkrijem nešto novo, nešto što me zanima i daje mi mogućnost da se izrazim. Nakon kraćeg perioda pronašao sam sezonski posao i sakupio novac za fotoaparat. Kasnije sam i upisao taj smjer u srednjoj školi, završio kurs fotografije i ljetnu školu fotografije i počeo unapređivati svoje znanje od stručnjaka u ovom poslu. Mada, moram reći da fotografija nije posao. To je poziv, strast i ljubav.”
Iako se tek nekoliko godina baviš fotografijom, već si dobio priznanja i nagrade za svoj rad. Kakav je osjećaj kada pošalješ svoju fotografiju na takmičenje?
“Svaka pohvala, priznanje, a posebno nagrada su potvrda rada i truda. Dobitnik sam specijalne nagrade na fotokonkursu “Moje Sarajevo u doba korone”. Na fotokonkursu “Nacionalni spomenici” koji je organizovao Muzej Žitomislić čak dvije od 96 izloženih fotografija su bile moje. Nedavno, na internacionalnom fotokonkursu, moja fotografija je ušla u krug među stotinu najboljih od čak deset hiljada prijavljenih fotografija. Sam osjećaj takmičenja zna biti stresan, a i uzbudljiv. Svaki takmičar, naravno, želi da bude nagrađen za svoj rad i samo to iščekivanje rezultata zna biti stresno. Međutim, svi nekada imamo prevelika očekivanja, i ukoliko ne ostvarimo neki uspjeh, zna doći do razočarenja. Kada se prijavljuje na takmičenja, treba biti objektivan i sagledati svoje radove i imati kritičko mišljenje. Na svom iskustvu sam naučio da ne trebam imati prevelika očekivanja da se ne bih razočarao, i uvijek kada sam se time vodio, ostvarivao sam najbolje rezultate.”
Ti si student Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odsjek za italijanski jezik. Zašto baš italijanski, posebno ako uzmemo u bozir činjenicu da je danas znanje njemačkog jezika izuzetno traženo?
“Studij italijanskog jezika sam upisao prvenstveno zbog toga što sam od malena preko jedne organizacije išao u Italiju u porodicu koja mi je na neki način bila „moja“. Odlazeći kod njih, iz godine u godinu, zaljubio sam se u Italiju i prihvatio je kao matičnu zemlju. Kada je došlo vrijeme da upišem studij, moja prvobitna namjera je bila da upišem studij u Italiji, međutim nisam se na vrijeme informisao o proceduri za dobijanje stipendije pa je ta ideja (za sada) otpala i morao sam upisati nešto ovdje. S obzirom na to da nije bilo ničega što me je posebno interesovalo, shvatio sam da je najbolje upisati italijanski jezik, a to je ujedno i prilika da bolje usavršim jezik. Kada je u pitanju zapošljavanje sa ovim studijem, mislim da se danas može prije naći posao sa italijanskim jezikom baš zato što nije uobičajen jezik i zato što ga jako mali broj ljudi poznaje u našoj zemlji.”
Armine, šta povezuje fotografiju, italijanski jezik, ljubav prema putovanjima i uspomene?
“To je moja potreba za umjetničkim izrazom, da zapravo prenesem poruku kroz umjetnost. S obzirom na to da svako ljeto provodim u Italiji, to mi pomaže da unaprijedim svoje znanje jezika i da još bolje upoznam historiju i teritoriju ove zemlje. Kroz boravak tamo stvaram nezaboravne uspomene, iz godine u godinu se sve više zaljubim u ovu zemlju i jedva čekam da dođem ponovo. Vrijeme iskoristim da napravim nevjerovatne fotografije i zabilježim neke nezaboravne trenutke, s kojima kasnije gledajući ih prisjećam se tih dana i lijepih uspomena. Ljubav prema putovanjima je zapravo moja želja za istraživanjem. Uvijek sam volio da istražujem, vidim nešto novo i autentično. Volim da širim svoje znanje o drugim kulturama, a planiram i sakupljati novac kako bih putovao po mnogim zemljama i kako bih napravio albume fotografija sa tih putovanja. Možda nakon toga napravim i neku izložbu.”
Osim putovanja i izložbe, koji su tvoji ciljevi za budućnost?
“Planovi za budućnost su mi da diplomiram i upišem master studij negdje vani, da naučim što više stranih jezika (ovaj raspust dok ne počne nova akademska godina, odlučio sam da učim španski jezik), da učestvujem na što više takmičenja i festivala te da snimim autobiografski film. Važno je usmjeriti sve svoje snage ka onome što želimo i u čemu smo dobri, maknuti se od nebitnih stvari, biti hrabar i vjerovati da je sve moguće.”
Ako želite pomoći Arminu da ostvari svoje snove, angažujte ga da zabilježi vama važne trenutke te dogovorite termin za fotografisanje putem Facebook ili IG profila.
Razgovarala: Dragana Grbić-Hasibović
