Kada sam prvi put čula da ima neka žena i porodica, koja je iz Sarajeva otišla u Fojnicu, da bi spasila zdravlje narušeno multiplasklerozom, hajd rekoh, da naručim šta, da poguram… Bore se, golemo je to na današnji vakat. Ne prska ništa, jer zna šta je pesticid zdravlju…
Prvo naručim sokove, pa buranije pa drugog povrća…
Sokovi su me dizali iz mrtvih na onim vrućinama ljetos, al prije nego sam stigla konzumirati sokove, digla me Rubina. Dovezla mi sve na dogovorenu adresu.
Ima žena MS, mislim se ja, kakva može biti… Ima baštu, ima krave…
Kad dolazi auto, a u autu vila.
U najmanju ruku izgleda kao da je neko oteo sa svadbe. Blista, cvjeta, zrači životom.
Pitam je kako je, kaže super, ustala od injekcija… Na noge. Samo još nije povratila kontrolu nad svim funckijama.
Pita kako sam ja?
Kako ću biti? Da joj se požalim? Otkud mi obraz bolan?!
Uzeh narudzbu od Rubine i kćerke koja joj pomaže…
Shvatih koliko sam sretna što sam zdrava.
I koliko jak insan može biti kad se zainati. Koliko je velika Rubina, koja ne ustajući iza volana, razvozi narudžbe da zaradi porodici i sebi.
Koliko je velika njena porodica: muž koji je mijenja i kćerke koje su se odrekle Sarajeva i otišle u Fojnicu.
Ostah da stojim, paket mi u rukama. Ja, od 184 cm visine, malena u odnosu na sjedeću, ogromnu Rubinu. Veliku poput planine, jaku poput stihije.
Pišem vam ovo, da znate kad naručite, koga i šta ste podržali.
Pišem vam, jer ćete možda imati sreće da od Rubine i njene porodice naučite životnu lekciju o vrijednostima i borbi, ako je sretnete.
A ako vam kojim slučajem, ipak njen muž doveze narudžbu, ne ljutite se. Rubinino tijelo ima loše dane, ali njeno srce nikad!
Naručite i podijelite objave Rubi Milk. Lijekovi su skupi, a svako može nekako podržati.
