Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Bogata

Lejla Motoruga: Bogata

Odrasla sam kao najmlađe dijete u jednom selu koje se nalazi u blizini Breze. Imam starijeg brata i stariju sestru. Hvala Bogu imam i zdrave roditelje. U našoj maloj kući, koja se skoro srušila, uvijek je zračila ljubav. Bilo ju je na pretek. Majka je toliko o nama brinula, a i otac je bio brižan i pun ljubavi.

Život nas nije mazio. Svaki dan je bila borba za život. Nismo imali puno novca. Otac mi je jedini bio koji je radio. Radio je kao bravar u jednoj firmi koja se nalazila sedam kilometara od naše kuće. Plata mu je bila jako mala, ali je bila dovoljna da ne ostanemo gladni. Ujutru rano bi krenuo pješke, a vratio bi se nekad oko 19:00h. Morali smo dobro paziti na šta trošimo novac koji bi moj otac zaradio.

U školi sam uvijek oblačila stvari koje je moja sestra nekad nosila. Mnogi su me zbog toga zezali. Iskreno rečeno nisam im zamjerila, jer sam smatrala da oni ne znaju bolje. A većinom su to bila djeca koja su odrasla u nezdravom okruženju. Djeca koja su prosila za kap roditeljske ljubavi.

Moja starija sestra mi je bila kao najbolja drugarica. Znala je sve moje tajne, a brat nas je čuvao od svega što je loše. Bio je naš zaštitnik. Iako bi nam na kaju mjeseca ponekad znalo zafaliti novca, majka bi to na šalu okrenula i uvijek bi neko rješenje našla. Ako bih nekome nešto mogla poželjeti, poželjela bih mu to da odraste uz istu dozu ljubavi kao što sam ja. Žao mi je ljudi koji su uskraćeni za ovako nešto. Ljubav je ta zbog koje vrijedi živjeti.

Iako nisam uvijek imala adekvatnu odjeću i obuću, najviše sam voljela zimu. Čizme koje bi me trebale od snijega štitit već davno su bile ishabane. Često bih u kuću ušla mokrih nogu, ali to bih pokušala sakriti, jer bih inače na licu majke ugledala tužan izraz. Zimu sam voljela iz jednog razloga. Imali smo starinsku peć na drva. U toj prostoriji svi bi se okupili i pričali. Pucketanje drva u peći je u meni uvijek izazvao umirujući osjećaj. Smijeh i ljubav je odzvanjala prostorijom. Pitala sam se često da li su moji vršnjaci sretni kao što sam to ja bila?

Kada bi pravili večeru, moja starija sestra i ja smo uvijek majci pomogale. Ne znam ima li išta ljepše kada zamiriše večera iz ove starinske peći?

Otac bi se vraćao s posla uvijek iscrpljen i umoran. Ali, bez obzira na sve to, on je u kuću ulazio s osmijehom i uvijek bi nas sve zagrlio čim bi nas ugledao.

Ne znam koji se parametri uzimaju da bi se izmjerilo koliko je neko bogat, ali ako se uzima ljubav i osobe koje su mi drage, za sebe bih rekla da sam najbogatija osoba na svijetu.

**Tekst nije autobiografski.

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Prethodni članakAidina prirodna kozmetika
Naredni članakSarajevo Summer fest 2022.