Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Migrena

Lejla Motoruga: Migrena

Borim se već neko vrijeme s jakom migrenom. Imam 39 godina i ne znam ni tačno kada je to sve počelo, samo znam da postaje nepodnošljivo. Kada počne ta tupa bol imam osjećaj da će mi mozak eksplodirati. Tada se počinjem nemoćno osjećati. Ne mogu ništa protiv toga uraditi. Ni tablete protiv bolova mi više ne pomažu. Osjećam se tako bespomoćno.

Iskrena da budem, ne znam je li mi migrena gora od svih mojih problema u kojima sam se zadesila. U braku sam već deset godina. Udala sam se iz ljubavi. I moj brak je bio savršen osam godina. Također, brak je krunisan našom malom curicom koju volim najviše na svijetu. Ona je moja mala princeza. Ima pet godina. Ona mi je trenutno jedina svijetla tačka u životu. Moj odnos s mužem se počeo prije dvije godine mijenjati. Ne znam je li korona ima veze s tim, jer nam je ograničeno kretanje bilo. Svi smo bili kod kuće. Možda je velika greška bila što smo svi 24 sata svaki dan disali isti zrak?! On je radio online i ja sam radila online. Falilo mi je zraka, a osjetila sam da i mom mužu fali. Počeli smo se oko gluposti svađati. Jednom sam otišla do prodavnice da nam kupim neke namirnice. Moj muž mi je rekao da mu kupim Milka čokoladu, a ja sam slučajno uzela Dorinu. Napravio je zbog toga toliku dramu da cijeli dan nismo pričali. Možda je čokolada za sve kriva!? Ne znam…Znam samo da smo se poslije toga počeli polako udaljavati. Imala sam osjećaj da mi je što češće želio ostavljati neki osjećaj krivice. Ja sam pokušavala svađe izbjegavati tako što bih šutjela. Mislila sam da će sve samo od sebe proći. Ali ništa nije prolazilo, bivalo je sve gore i gore. Nakon nekog vremena nastala je neprijatna tišina. Niko nikome nije imao šta reći. A ako bi neko nekome nešto rekao, nastala bi svađa. Iako smo u istom stanu živjeli, psihički smo bili jako daleko. Sve više smo se udaljavali. Ne znam kako se to sve u kratkom periodu moglo desiti. Poželjela sam svog muža. Poželjela sam njegov zagrljaj. Poželjela sam da se zajedno opet smijemo. Ali toga više nije bilo. Trudila sam se da bude sve kao prije, ali što sam se više trudila, to je bilo gore. Počeo me naš odnos gušiti. U jednom trenutku sam shvatila da je muškarac kojeg sam nekada voljela nestao. Možda sam se i ja promijenila za te dvije godine. Ne znam….a možda smo tek sada ugledali naša prava lica? Ne znam…

Također, jako sam nesretna na poslu. Menedžerica sam u jednoj banci. Na početku sam bila jako zadovoljna i sretna sa svojim poslom, ali sada me moj posao ubija. Nemam više snage da ostajem duže u kancelariji i da budem uvijek dostupna. Nemam više snage da preuzmem toliku odgovornost na sebe. Iskrena da budem, nemam više snage da razmišljam. Plata mi je odlična i zarađujem puno. Ali mene je to sve polako počelo ubijati. Više bih voljela da imam vremena za svoju kćerku. Da zajedno šetamo livadama i pravimo vijenac od cvijeća. Ali ja za to nemam vremena i to me ubija. Zbog toga imam lošu savjest.

Imam osjećaj da se neki “prijatelji” sa mnom druže samo zbog mog poslovnog statusa i moje plate. Nisam nikada škrta bila. Ako bi nekada nekome zafalio novac, uvijek sam davala. Ali većinom ta osoba kojoj posudim ili dam novac se brzo poslije toga udalji od mene. Nestane iz mog života. A ja nikoga ne zadržavam.

Boljela me od svega glava i duša. Umorna sam bila i iscrpljena. Zbog svoje migrene sam se nekoliko puta onesvijestila, pa sam odlučila da posjetim ljekara. Doktor je napravio snimak glave. Poslije toga mi je rekao:

– Gospođo, nažalost imam loše vijesti za vas. Imate tumor.

– Kako to mislite? Tumor…

– Volio bih da Vam mogu reći nešto ljepše, ali ne mogu. Ovaj tumor je jako agresivan i brzo raste. Nažalost, nismo u mogućnosti da nešto poduzmemo.

Moja migrena je u tom trenutku postala nepodnošljiva. Također sam počela osjećati bol koja je prolazila cijelim mojim tijelom.

– Pa hoću li ozdraviti? Imam muža, dijete malo i imam svaki dan važne sastanke na poslu.- rekoh ja doktoru u nadi da će mi nešto ljepše reći.

– Nažalost, ja Vas ne mogu lagati. Uvijek postoje čuda i trebate vjerovati u njih, ali sudeći po snimku imate još maksimalno četiri mjeseca da živite. Savjetujem Vam da te bitne sastanke otkažete i da se što manje izlažete stresnim situacijama.

– Doktore, ali ja nemam vremena da budem bolesna. Ja moram svoj brak spasiti i moram sutra na jako, jako važan sastanak od kojeg će mnogo toga zavisiti. Imate li neku čarobnu pilulu?- upitah ga.

– Vi birate sami kako ćete ostatak života provesti. Živite…

Poslije zadnje rečenice koju sam čula od doktora, ja nisam imala snage da nešto kažem. Ustala sam i otišla. Bol je sve jača postojala, a ja nisam ništa mogla poduzeti. Dok sam u polu-svjesnom stanju hodala ulicom, počela sam plakati. Hodala sam tako dva sata. Kada sam se malo smirila, odlučila sam da idem kući. Odlučila sam da mužu neću ništa govoriti. Zanimalo me je da li će sam išta skontati. Kada sam ušla u stan bila je opet ona neprijatna tišina, a ja sam se nazor smijala. Toliko me je dijagnoza slomila, da nisam imala snage ostalo polomljeno staklo oko sebe sklapati. Prolazili su sati, a moj muž ništa nije primijetio. Kada je noć pala, odlučila sam da sa svojom kćerkom u ranim jutarnjim satima odem na vikendicu koja se nalazila na planini.

Prije nego što se moj muž probudio, spakovale smo stvari i otišle. Mužu sam ostavila stiker na kojem sam mu napisala da sam nekoliko dana sa našom kćerkom otišla na vikendicu. Na poslu sam javila da sam na bolovanju. Napali su me i rekli da moram doći, inače bi se to loše za mene odvilo. Ja sam samo spustila slušalicu i ugasila mobitel.

– Zar može biti išta lošije od moja dijagnoze?!- pomislih.

Za ta četiri mjeseca odlučila sam svo propušteno vrijeme da sa svojom kćerkom nadoknadim i odlučila sam da se smijem. Kao malo dijete. Odlučila sam da sve brige zakopam. Brzo sam shvatila da mi je sada jedina briga bila ta što će se moj život završiti prije nego što sam očekivala.

Ljeto je bilo a nas dvije smo bile na planini. Bez obzira na svoju dijagnozu, u srcu sam po prvi put osjetila neko olakšanje i radost nakon dugo vremena. Uživala sam u prirodi. Pokušala sam se sjetiti kada sam to zadnji put radila. U mom mozgu je nastala velika rupa. Nisam se mogla sjetiti toga. Smijala sam se sa svojom kćerkom kao malo dijete i bilo mi je svejedno hoće li me neko smatrati nepristojnom zbog toga. Poslije večere sam nam napravila kakao. Prvo sam taj napitak napravila svojoj kćerki, ali onda sam i sebi. Pio mi se u tom trenutku. Kada sam ga popila dobila sam neku energiju.

Sljedećeg dana sam se probudila bez ikakvih bolova. Nisam mogla da vjerujem da me ni glava ne boli. Dok je moja kćerka spavala, ja sam napravila sebi kafu i upalila telefon. Vidjela sam poruku od muža. Zanimalo ga je kada ćemo se tačno vratiti, jer je njegova rodbina planirali doći. A za njih smo izgledali kao savršena familija. Porodica za poželjeti. Dok sam pila kafu, odlučila sam da ne odgovaram na poruku. Iskoristila sam to vrijeme da napravim plan kako najbolje iskoristiti ova četiri mjeseca. Odlučila sam da otputujemo u Australiju. Uvijek sam imala želju vidjeti kengura. Mislim da je došao pravi trenutak za to. Kada ću ako neću sada?

Iako nisam voljela snijeg, počela sam o tome razmišljati da li ću barem još jednom u svom životu vidjeti kako pada? U tom trenutku sam krivila sebe kako nisam prije obraćala pažnju na to. Za četiri mjeseca je decembar. U tom trenutku sam poželjela da mi barem još jednom na dlan padne snježna pahuljica!

Bookirala sam let za Australiju. Let nam je za dvije sedmice. A ove dvije sedmice do leta ćemo provesti na planini. Vidjela sam da mi je i kćerka sretna, a i ja sam bila. Skinula sam svoju masku ozbiljne žene i ušla sam u cipele djevojčice koja se valja po travi i posmatra leptire.

Kada sam nam ručak pravila, zazvonio mi je mobitel. Broj koji je bio vidljiv na ekranu mi je bio nepoznat. Dvoumila sam se da li da se javim. Neki glas u meni mi je rekao da bi se trebala javiti. Javila sam se:

– Dobar dan, jeste li Vi Una B…?

– Jesam, a Vi ste?

– Izvinite, nisam se na početku predstavio. Ja sam doktor kod kojeg ste nedavno bili zbog vaše migrene. Da li biste mogli doći do ordinacije? Moram Vam nešto važno reći.

– Pa recite mi. Ja sam sada na planini sa kćerkom i teško mi je doći do Vas. Zar mi ne možete preko mobitela reći?

Nastala je kratka tišina.

– Volio bih da Vam lično kažem, ali napravit ću izuzetak. Jako mi je žao što se ovo desilo i znam da je naša krivica.

– O čemu pričate doktore?- upitah ja.

– Medicinska sestra je zamijenila slučajno vaš snimak glave sa nekim drugim snimkom. Nemate tumor. Vi ste zdrava žena. Čak ni na snimku ne možemo da vidimo zbog čega tako često imate migrenu.

Srce mi je odjednom počelo ubrzano kucati. Ne znam jesam li u tom trenutku bila ljuta što su mi zamijenili snimak ili sam sretna bila što ću biti u svom životu prisutna kada padne snijeg. Samo sam spustila slušalicu.

Poslije tog razgovora sam spakovala naše stvari i krenula sa kćerkom prema stanu gdje me je muž čekao. Kada sam ušla u naš stan, muž me je odmah napao što mu nisam na poruku odgovorila. Pustila sam ga da galami i kćerku zamolila da ide u svoju sobu. Kada je otišla rekla sam svom mužu:

– Život je kratak da živimo ovakvim životom. Ti i ja nismo više ljudi koji su se nekada upoznali. Ti i ja već odavno živimo odvojeno iako smo u istom stanu. Pokušala sam neke stvari promijeniti, ali ništa mi nije uspjelo. Želim razvod!- rekoh mu odlučno.

Moj muž nije mogao da vjeruje šta čuje. Poslije tih rečenica sam osjetila da se počeo boriti za mene. Nažalost, bilo je kasno. To je trebao ranije uraditi, ali nije. Ja sam odlučila da ostatak svog života živim onako kako mojoj duši odgovara.

Sutradan sam otišla na posao. Čim sam vrata kancelarije otvorila, napao me je direktor. Ja sam mu na to rekla:

– Došla sam samo da dam otkaz!

Direktor je zanijemio.

Dvije sedmice kasnije sam otišla sa svojom kćerkom u Australiju. Toliko smo uživale. Naravno, vidjele smo i kengura.

Kada smo se vratili s putovanja, odlučila sam da pokrenem svoj mali biznis o kojem sam već dugo maštala. Morala sam se malo za to boriti, ali sam uspjela. Uživala sam u svom poslu i radila sam ograničeno.

Došao je decembar. Kada sam iz svog novog stana ugledala kroz prozor velike pahuljice, uzela sam svoju kćerku za ruku i sišla sa njom vani. Dok su nas pahuljice dodirivale, nas dvije smo počele plesati.

Već četiri mjeseca je prošlo, a ja nisam imala nijedan napad migrene!

Čovjek često nije svjestan da ima život i da od njega treba jedno lijepo putovanje napraviti i živjeti punim plućima.

Da li vi živite život punim plućima?

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Prethodni članakVermina Kazaferović: Kako sam dobila majku i porodicu šest godina nakon rođenja
Naredni članakKako i kada će građani moći koristiti vaučere od 200 KM za odmor?