Zovem se Vermina. Rođena sam u Sarajevu 24.07.1991. godine, ali sam majku i porodicu dobila tek 19.06.1997. godine.
U avgustu 1992. godine zajedno sa konvojem autobusa odlazimo iz doma “Ljubica Ivezić” za Njemačku, na put dug šest dana. Na tom putu od agresorskih metaka smrtno će stradati dvije bebe:
– Roki Sulejmanović (1 godina)
– Vedrana Glavaš (2 godine)
Mi smo preživjeli. Smješteni smo u Njemačku, gradić Kalbe, i tu smo proveli ratne godine, nesvjesni i sretni. U martu 1997. godine vraćamo se u dom. Sjećanja su mi blijeda. Poneka stvar iskoči iz zatiljka, kao blic pređe preko očiju:
– redanje papuča svaku noć na drugi način jer se odgajateljice nisu mogle usaglasiti kako treba, a mi bi “fasovali” ako nije onako kako ona odgajateljica koja bude u smjeni želi,
– utjerivanje u dom nabranom žarom,
– mala bijela zdjelica bombona za svu djecu na spratu kada se slavi rođendan, pa ko ugrabi,
– zvanje svake ženske osobe u domu mama, a one su me uporno ispravljale: nisam ja tvoja mama. Pa ko je?
Ona…
Jednog dana došla je u dom divna Lejla, socijalni radnik pri SOS Dječijem Selu, kao sunce, sva u toplim bojama i rekla nam: Idemo da upoznate svoju mamu!
Zajedno sa Arminom prošli smo period adaptacije i na današnji dan zvanično ušli u kuću, u ulici Golobrdica 43, i tu dobili nju. Svoju mamu. Svoju porodicu. A ona nas, svoju djecu koju je godinama sanjala i dosanjala. Sjećam se još mirisa u kući, hrane na stolovima, onog bijelog paketića sa ružom zalijepljenom preko, zagrljaja i poljubaca. Sjećam se radosti i ushićenja. Sjećam se kako je lice moje mame bilo nježno i mekano i da joj nisam iz ruku silazila. A ni ona me nije puštala.
Tu noć prvi ću put sjesti za sto i večerati sa mamom i bratom. Pravom mamom i bratom. Samo mojima.
Jest ćemo palačinke i pink pilav (pričam vam o njemu neki drugi put).
***
Verminu možete pratiti putem IG profila: Vermina Kazaferović
