Naslovnica Iz mog ugla Lejla Motoruga: Ugledali smo se

Lejla Motoruga: Ugledali smo se

Sve što bih za njega mogla reći je to da je nosio u sebi nešto posebno. Ne znam ni kako bih to mogla tačno opisati, jer se taj osjećaj prema njemu nije mogao opisati. Mogao se samo osjetiti, a bio je tu od samog početka, tačnije rečeno od dana kada smo se ugledali.

Upoznali smo se u avionu. I on i ja smo letjeli iz Istanbula za Egipat. Ne znam da li postoje stvari koje se ne vide okom. Ako postoje onda bih mogla tvrditi da se svašta desilo na tom letu. Neka prijatna toplina je bila u zraku koju prije nikad nisam osjećala. Iako sam ja tog ubjeđenja da se svašta desilo, zapravo, prava istina je da se ništa nije desilo. Barem ne ono što se golim okom vidi.

Sjedili smo u avionu jedno pored drugoga. Sve dok avion nije bio spreman za polijetanje smo šutjeli. A što je veća šutnja bila to je bio veći osjećaj posbenosti u njegovoj blizini. Možda čovjek u svom srcu nešto nosi što može detektovati neke posebne ljude. Primijetila sam kako me je gledao, a i ja sam njega. Iako još nismo nijednu riječ progovorili činilo mi se da ga poznajem cijeli život.

Nakon nekog vremena on mi se obratio. Počeli smo pričati. Vrijeme mi je brzo prolazilo. Žalila sam za tim što će se avion uskoro spustiti na aerodrom. Voljela bih da sam imala priliku još duže pričati sa njim. Zaključili smo da smo slični i da imamo dosta toga zajedničkoga. Imala sam osjećaj da je znao sve o mom životu iako mu nisam sve ispričala. A dok sam ga gledala u oči, mogla sam vidjeti njegov život. Ocrtavao se u njima. Dok sam njega gledala činilo mi se da gledam u dijelove sebe. Željela sam ga zagrliti najjače što sam mogla, a znala sam da i on to želi, ali avion se počeo spuštati. Dok je to trajalo, nismo poglede spuštali. Gledala sam se s mnogim muškarcima, ali samo sam se sa njim ugledala. Sigurna sam bila da smo isto osjećali.

Avion je sletio, i svi su polako počeli da izlaze. A mene je strah bilo pustiti njega. Pitanje je bilo da li ću se ikada opet na ovaj način ugledati sa nekim. Ovaj susret je dopirao do najskrivenijeg dijela mene. Šta god da se desi, ja sam njemu poželjela iskrenu sreću, koju bi i sebi poželjela. Tolika je iskrenost, ljubav i toplina iz njegove duše dopirala u moju dušu. U očima sam mu pročitala da bi i on mene najradije zagrlio, ali ga nešto u tome spriječava. Sada me je strah bilo nastaviti gledati u njegove oči. Bojala sam se da ode iz mog života. Baš sada kada je obasjao moju dušu svojim svijetlom. Svaki ožiljak koji je bio u meni isklesan je iscijelio. Pomisao da bi ga mogla izgubiti me je činila tužnom. Izašli smo iz aviona. I dalje sam u njegovim očima mogla prepoznati vatromet i neki strah.

Zapitala sam se šta bi se desilo da sam kao što sam planirala, uzela let za sutradan? Da li bi ga srela? Ko zna… U jedno sam sigurna: toliko je ljudi u našoj blizini, ali se ne vidimo sa njima. Bez obzira na to što ih svaki dan vidimo, mi ih zapravo ne vidimo. Ne vidimo ono što treba da vidimo. Ugledati nekoga je nešto posebno i vjerovatno se ne dešava često, a kad se desi, desi se sasvim slučajno i neočekivano…

***

Lejline tekstove možete pratiti na FB stranici Pisane riječi, IG profilu Pisane rijeci i web stranici Pisane rijeci

Prethodni članakNAHLA: Besplatna edukacija dostupna svim ženama
Naredni članakI ovog vikenda kulturni programi na ulicama Sarajeva