Naslovnica Savjetnici Nikola Kandić: Nismo došli na ovaj svijet da odemo neprimjetni

Nikola Kandić: Nismo došli na ovaj svijet da odemo neprimjetni

Da li, i ako da, koliko često, razmišljate o tome šta ćete i da li ćete ostaviti nešto iza sebe?

Mislite li da je bitno ostaviti trag i biti upamćen?
Stava sam da nismo došli na ovaj svijet da odemo neprimjetni. Ali ako je sve ovdje i sada – kome, gdje i kada ostavljamo taj trag?


Dugo nisam koristio autobus kao prevozno sredstvo, ali je došlo vrijeme Vaskrsa. To ujedno znači i gužve u autobusu, nenošenje maski, priliku da osjetite svaki organ u svom tijelu, usljed kvaliteta puteva. Mjesto sam našao pored jedne starice. Kasnije sam saznao da ima 87 godine, da je bivši prosvjetni radnik, ime joj je Marica, i krenula je kod bratične na nekoliko dana.
“Dočekala sam penziju još u onoj državi, koji dan pred rat… Da su znali koliko dugo ću uživati u njoj davno bi me smakli… Ja sam teret i sebi i društvu.
Dočekala sam penziju, ali je nisam i zaslužila.
Cijeli radni vijek sam učila djecu? Glagolima? Padežima? Palatalizaciji? Svemu onome što je ministarstvo naredilo. A imala sam priliku. Jedan dan, makar jedan čas tokom svih decenija službe, mogla sam da učim djecu dobroti, poštenju, životu, da ih probudim i opametim. Da ne unište svoj život. Svoj život. Jedini koji imaju. Da ne misle nego da razmišljaju.
Imala sam moć da promjenim tu djecu na bolje. Da sam bila pametnija, možda bi im pomogla da ne uzmu pušku ko što su je uzeli?”

Iako Marica preuzima veliku krivicu na sebe, njena priča mi je probudila neka razmišljanja, a rečenica “radi nešto što voliš, radi nešto u čemu ćeš ostaviti trag” nikako da mi izađe iz glave.

Svako od nas na jedinstven način ostavlja tragove u životima drugih ljudi. Ljudi s kojima dolazimo u susret ostavljaju također tragove i u našim životima. Svi smo mi dakle ispresijecani međusobnim tragovima i nije uvijek jasno o čijem se tragu radi i koliko je svaki naš gest, čin, riječ ili odluka zapravo nečiji trag. Sve nam to govori da se ne radi uvijek o istom intenzitetu tragova. Nekada ti tragovi budu dublji, a nekada slabiji.


Oni koji zasigurno ostavljaju najdublje tragove u našim životima jesu naši najbliži, a to je naša porodica i prijatelji. Upravo tako i mi imamo jednako tako veliki uticaj na formiranje traga koji ćemo ostaviti na njihovim životima.
Znamo da bi naši životi bili drugačiji da smo okruženi drugim ljudima, ali jednako tako mogu biti bolji i drugačiji da mijenjamo tragove koje ostavljamo u životima drugih. Umjesto da ostavljamo ožiljak grubim riječima, hladnim pogledom, nezainteresovanošću možemo ostaviti lijepe uspomene nježnim dodirom, iskrenim zanimanjem za tuđim životom ili blagim osmijehom. To je mali trag koji ostavlja iza sebe velike posljedice.


Prije ili kasnije ćemo otići iz života tih drugih ljudi, kao i oni iz naših, ali ono što ostaje nakon toga jesu tragovi koje smo jedni drugima ostavili. To su one male lijepe ili bolne uspomene koje će i dalje oblikovati naše živote. Ostat će obrazac ponašanja koji smo kopirali od te drage ili ne baš drage osobe. Ostat će i način razmišljanja koji nam je ostavila ta osoba koja je prošla kroz naš život.


Ne znamo kada će to biti – zato već sada vodimo računa o tragovima koje ostavljamo u životima drugih. Trudimo se, radimo, rastimo, stvarajmo – ostavimo trag i za ljude koji nam nisu toliko bliski.

IZVORNikola Kandić
Prethodni članakNordijsko rolanje
Naredni članak“Ćao, BiH” vivo službeno najavio ulazak na bh. tržište